Bolest u konstelacijama (CRO)

Bolest se pojavljuje kada imamo problem povezanosti u odnosima ili kad nismo pravilno ukorijenjeni u život. Zdravstvene teškoće (one koje mi doživljavamo kao fizičke i one koje doživljavamo kao psihičke) i simptomi često se pojavljuju kada postoje konkretne osobe koje su isključene iz našeg šireg obiteljskog sistema. Također, često upućuju na neki konkretan događaj ili situaciju iz prošlosti koja traži razrješenje. Do rješenja se dolazi kroz uključivanje i povezivanje onog što je bilo razdvojeno. I kroz povezivanje simptoma i bolesti sa njihovim kontekstom koji uvijek leži na sistemskoj razini – obično na nivou šireg obiteljskog sistema koji se proteže i kroz nekoliko generacija. A metoda sistemskih konstelacija omogućava nam upravo to.

Bert Hellinger je otkrio da su mnoge bolesti povezane sa događajima u obitelji. Naime, osoba u obitelji oboli iz ljubavi za nekog u obitelji. Ta ljubav je slijepa i kao takva vodi do bolesti, a nekad i do smrti. Ali, Hellinger dalje kaže, ako ova slijepa ljubav progleda i razumije, onda ta ista ljubav pomaže osobi da se oporavi i ozdravi.

Svatko od nas povezan je sa svojom obitelji i drugim grupama kojima pripada kroz duboku nesvjesnu odanost. Pripadanje našoj obitelji kao najvažnijoj grupi za naš opstanak je nešto što želimo osigurati po svaku cijenu. Čak i po cijenu života. Osobe ponekad postaju bolesne jer na taj način potvrđuju pripadanje svojoj obitelji. Pa se tako osjećaju dobro i nevino kada su bolesne, a mogu osjećati grižnju savjesti kada ozdrave.

Na primjer, kada roditelj umre rano, ili kada majka umre pri porođaju, onda dijete osjeća duboku, naravno nesvjesnu, želju da slijedi svoju majku u smrt. Često to dijete tada postane bolesno ili depresivno. Kada je bolesno, osjeća olakšanje, jer bolešću smanjuje osjećaj krivice koje bi imalo kada bi živjelo sretnim i ispunjenim životom, jer osjeća kao da je to na uštrb majčinog života. Ovo, naravno nema smisla jer ove nesvjesne dinamike i nisu racionalne. One odražavaju arhaične pokrete duše koje su često samo fantazije. Da li djetetova bolest ili gubitak života može vratiti majku u život? Naravno da ne. Pa samo od jedne tragedije nastaju dvije. Ali, bili bi iznenađeni kada bi uvidjeli iza koliko mnogo bolesti i ranih smrti stoji upravo ovakva dinamika.

Bolest kao izraz ljubavi

U obiteljskim konstelacijama možemo rasvijetliti ove procese i otkriti povezanost između obiteljskih događaja i dinamika koje stoje iza bolesti. Jedna od tih dinamika je kada netko nesvjesno svojim životom izražava rečenicu “Ja ću te slijediti u smrt”. To može biti slučaj sa djetetom iz spomenutog primjera. I to se događa iz ljubavi i bez straha. I osoba se osjeća dobro s time, zapravo zadovoljno u svojoj patnji ili bolesti. Iluzija koja stoji iza ove dinamike je da smo tako bliže majci koja je umrla, odnosno da možemo nešto napraviti za nju, nešto joj nadoknaditi.

Kroz konstelacijsku metodu moguće je raspršiti ovu iluziju i omogućiti osobi direktan uvid u pogubne posljedice ovakve slijepe ljubavi. Moguće je također ovu ljubav preobraziti u ljubav koja vidi, onu koja vidi također i majčinu ljubav, kao i ljubav za život sa svim njegovim aspektima. Prihvaćanje života i pod ovom cijenom, pod bilo kojom cijenom sa kojom nam dolazi, je česta intervencija u konstelacijama kojom vrlo brzo uspostavljamo zdravu ravnotežu i mobiliziramo zdravu ljubav, koja se onda manifestira kao ljubav za zdravlje.

Kako se to postiže? Na relativno jednostavan način. Dovoljno je osobu staviti ispred neke druge osobe koja predstavlja umrlu majku i reći joj da kaže: “ Draga majko, iz ljubavi prema tebi želim te slijediti u smrt.” Čim osoba izgovori tu rečenicu doživljava svu apsurdnost i nepotrebnost takvog pokreta. Također, kroz predstavnika za majku moguće je da dijete dobije jasan uvid da je to nešto što majka nikako ne bi željela. Tada izgovaranjem drugačije rečenice osoba mijenja svoj stav prema svom životu, prema načinu na koji je taj život došao upravo njoj, upravo na način na koji je došao i po toj cijeni: “ Draga mama, iz ljubavi za tebe i u sjećanje na tebe, poštivati ću i cijeniti život koji si mi dala, sa zahvalnošću. Od tebe prihvaćam svoj život i po ovoj cijeni.” To je onda ljubav koja vidi, ljubav koja podržava život i zdravlje. A ako je osoba bolesna, onda ova ljubav podržava liječnički tretman i njegov uspjeh.

Rekli smo ranije da je svatko od nas dio sistema, prije svega obiteljskog sistema, sa kojim nas vežu neraskidive niti. I u kojima smo podvrgnuti određenim sistemskim zakonitostima koje se brinu o njihovoj cjelovitosti i pravu na pripadanje. Sistemi su u neravnoteži i ne-redu čim je neki član isključen, nepriznat ili zaboravljen. U odnosu na bolesti, ono što je postalo jasno kroz metodu sistemskih konstelacija je da bolesti (kojih se mi želimo rješiti) često predstavljaju isključene osobe. Bolest sa svojim simptomima često ima funkciju podsjećanja na osobu koja je zaboravljena. Simptomi nas prisiljavaju da pogledamo tamo gdje ne želimo, a trebamo. Bolest je možda u disonanci sa nama, ali je ona u rezonanci sa isključenom osobom. Tu se onda na djelu vidi ljubav u bolesti. Bolest sa ljubavlju gleda na isključenu osobu kojoj su svi drugi okrenuli leđa. Kada se okrenemo toj osobi i kada je pogledamo s ljubavlju, sa ljubavlju bolesti, tada osjećamo trenutno olakšanje, a najčešće i nestanak simptoma, odnosno povlačenje bolesti koja je odigrala svoju ulogu. Bolest se povlači kada je obavila svoj posao. U konstelacijskom radu, ova dinamika je dobro vidljiva kad u konstelaciji imamo predstavnika za bolest. Suprotno očekivanju, često se kroz pokrete predstavnika osvijetli odnos privlačnosti, suosjećanja i ljubavi između nas i naše bolesti. Također, ono što redovno možemo uočiti u konstelacijama je da predstavnik za bolest osjeća spontani pokret povlačenja iz konstelacije kada u konstelaciju uvedemo predstavnika za isključenu osobu: majku koja je umrla rano, abortirano dijete, poginuli suborac našeg oca, vanbračno dijete oca, sestra blizanka naše majke koja je umrla pri porodu…i sve one druge osobe koje pripadaju našem obiteljskom sistemu, a koje smo zbog boli, ljutnje ili straha isključili iz našeg srca.

Bolest i zdravlje tako kroz konstelacije otkrivaju svoj skriveni kontekst. Naše uobičajeno neznanje ovih skrivenih dinamika koje vladaju u našim odnosima uzrok je našem osjećaju da su bolest i zdravlje samo različite loptice koje su nas igrom slučaja dopale u lotu života. Malo nas je svjesno sa koliko pravilnosti se ove pojave odvijaju po predvidljivom scenariju. Prema zakonitostima koje je također moguće poznavati i sa njima se uskladiti.

Čak i po cijenu života

Knjiga Stephana Hausnera “Čak i po cijenu života”, iskusnog i priznatog njemačkog sistemskog terapeuta obiluje primjerima iz njegove prakse koji u detalje opisuju primjenu metode konstelacija u radu sa ponekad teško oboljelim osobama, a u mnogim primjerima i konkretne pozitivne rezultate koji se ponekad doimaju kao prava mala čuda.

Ova metoda u rukama iskusnog terapeuta doima se kao otkrivanje karike koja nedostaje u našem razumijevanju života i ljudskih odnosa i pružaju novi način razrješavanja nekih od najbolnijih i najtežih dilema.

“Čak i po cijenu života” naslov je koji upućuje na jednu od čestih nesvjesnih dinamika koje srećemo u obiteljima i koja se nalazi u pozadini mnogih situacija duboke patnje u našim obiteljskim odnosima, osobito kada se radi o ozbiljnoj bolesti. Uvidi u tu, i u druge pogubne dinamike, kao i načine razrješenja, mogući su kroz sistemske konstelacije.

U knjizi Stephana Hausnera možemo naći opise mnogih slučajeva iz njegove prakse koji jasno opisuju konstelacijski proces, ali i otkrivaju povezanost između određene obiteljske situacije i pojedine bolesti. Pa ćemo između brojnih primjera naći i slučaj Kronove bolesti kao pokušaj djeteta da ponovo spoji rastavljene roditelje, ADHD kod djece kao rezultat isključenog i zaboravljenog člana obitelji iz prošlosti, rak dojke kao posljedicu poremećenog odnosa sa majkom zbog majčinog gubitka prvog djeteta, teškoće u disanju i plućne bolesti povezane sa majčinim gubitkom i neizraženim žaljenjem, kao i poriv za samoubojstvom povezan za pobačenom sestrom ili bratom.

U sistemskom kontekstu bolesti koji dolazi na vidjelo u konstelacijama, tako možemo ponekad vidjeti i dijabetes kao nesvjesno odavanje poštovanja članovima obitelji nestalim u logorima, neurodermatitis kao identifikaciju sa djedovim suborcima izgorjelim u ratnoj akciji ili multiplu sklerozu kao posljedicu skrivenog zločina u obitelji. Sinovljeva depresija i živčani slom koji se svima čine neobjašnjivima postaju razumljivi u kontekstu reakcije na činjenicu da onaj koji se izdaje za njegovog oca zapravo to nije, jer je začet spermom donora. Primjera je mnogo, a u svakom možemo otkriti iznenađujuću povezanost simptoma sa činjenicama, situacijama i događajima koju nikada ne bismo ni slutili.

 

Alemka Dauskardt

Magistra psihologije & sistemska psihoterapeutkinja

 

Bolest počinje u duši (CRO)

Bolest i zdravlje

Mnoge discipline sve se češće suočavaju sa ograničenošću jednodimenzionalnih pristupa koji se oslanjaju samo na pojedini simptom, pojedini organ, te pojedini kemijski, fiziološki ili psihološki aspekt poremećaja zdravlja. Sve smo svjesniji našeg neznanja o tome što zapravo uzrokuje većinu bolesti, kao i nemoći da narušenu homeostazu dovedemo u red kroz invazivne procedure ili farmakologiju ili psihoterapiju. Nepremostiv jaz između duha i tijela u našem poimanju svijeta ne dovodi nas bliže rješenju.

Priča o bolesti i zdravlju vrlo je različita u zavisnosti iz perspektive koje discipline se priča.

Konvencionalna medicina se isključivo fokusira na tijelo, sa njegovim manje više poznatim, dosljednim i dokazanim fizičko-fiziološko-kemijskim procesima. Na bolest se tu gleda kao na poremećaj tih funkcija koje se onda pokušavaju također fizičko-fiziološko-kemijskim metodama dovesti u normalu. Tijelo je malo više od živog stroja koji funkcionira po određenim mehanicistički shvaćenim zakonitostima. Kakav međusobno utjecajni odnos ono ima sa okolinom, kao i tako zvanim “psihičkim” faktorima, uglavnom je nejasno. I ne predstavlja glavni fokus interesa, istraživanja i djelovanja znanstvene medicine. Činjenica da ona zapravo ne može objasniti uzrok nastanka mnogih bolesti, kao ni sa sigurnošću definirati i predvidjeti proces ozdravljenja uglavnom nije u fokusu onih koji djeluju u okviru ove discipline.

Sve teže je, međutim, ignorirati sve one faktore koji se “mješaju” u ove procese i koji zamućuju jednoznačnu, znanstveno provjerljivu sliku bolesti i zdravlja. Također, sve teže je zanijekati i da tretiranje invazivnim tehnikama ili samo oslanjanje na kemiju kroz sve veću upotrebu lijekova ne dovodi do generalnog poboljšanja zdravstvenog stanja. Sve je više pokazatelja da tzv. “psihički faktori”, kao i mnogi drugi aspekti života pojedinca, kao što je npr. vjera, podrška obitelji, nada, meditacija, motivacija i drugo, imaju značajan, i neobjašnjiv, utjecaj na pojavu i razvoj bolesti.

Proglašavanje nekih bolesti “psihosomatskim” ne daje odgovor na svu složenost ovih pitanja. Mehanizmi djelovanja čimbenika kod tih bolesti i dalje ostaju nepoznanica, a često se iza ovog naziva skrivaju neizrečena podcjenjujuća uvjerenja da je “sve to samo u glavi osobe”, znači zamišljeno ili izmišljeno. I kao takvo, zapravo, nevrijedno pažnje onih koji se bave znanstvenim pristupom bolestima.

S druge strane, zapravo s iste strane samo s malo drugačijim fokusom, psihologija kao znanost koja brine o psihološkim procesima, ne doživljava sebe kao disciplinu koja ima direktan utjecaj na pitanja “fizičkog” zdravlja. To je domena doktora, a teži oblici psihičkih bolesti fokus liječnika specijalista – psihijatara. Psiholozi koji se bave psihoterapijom, zadržavaju fokus na tako zvanim “mekšim” psihološkim poremećajima, kao i na normalnim problemima svakodnevnog življenja. I jedna i druga disciplina – i medicina i psihologija – kao discipline utemeljene na znanosti, zaziru od pojmova, odnosno pojava kao što su duša i duhovnost. Odgovornost za taj dio našeg bivstvovanja, ako ga uopće i registriraju, obično ostavljaju službenoj religiji i raznim spiritualnim disciplinama, na koje često gledaju s podsmjehom sa svog visokog trona kraljice Znanosti.

Neka nas ne zavara sam naziv psihologija, koji u latinskom korijenu nosi značenje “nauka o duši”. (Usput, da li ste znali da je riječ psihologija prvi upotrijebio hrvatski humanist i pisac Marko Marulić u svojoj knjizi Psichiologia de ratione animae humanae još krajem 15-og stoljeća?) U psihologiji, kao i u psihoterapiji različitih pravaca, duša se uglavnom ne spominje. Rijetko ćemo i u okviru psihoterapije – čiji naziv upućuje da je riječ o “liječenju duše” – naći dušu!

Duša i duhovnost se u našem vremenu i društvu gube negdje u procijepu između institucionalizirane religije, okultnih pokreta, parapsihologije i new age spiritualnosti.

Kada nešto ne funkcionira dobro u našem tijelu, u našim odnosima, našoj glavi, odnosu prema okolini, integraciji u život i kada ne možemo sami izaći na kraj sa tim “poremećajima življenja”, često smo na muci kome se obratiti za pomoć. A nekada će i stručnjaci osobu upućivati jedno drugom, amo-tamo između različitih disciplina i vrsta terapije u očiglednoj nemoći da odrede nadležnost stručnog autoriteta za našu boljku.

I možda je upravo ta farsično-tragična situacija iz prakse svakodnevnog života ilustrativna za srž problema sa kojim smo suočeni kod psiho-fizičkih stanja bolesti-zdravlja.  Danas se čovjek gubi u prostoru između ovih poveznica koje naznačuju podjele koje živimo u svijetu gdje ih zapravo nema: psiha-tijelo, zdravlje-bolest, pa onda i izvana-iznutra, fizičko-metafizičko, znanstveno-neznanstveno, materijalizam-duhovnost…i tako dalje.

Pa je tako onaj koji pati od nekog poremećaja funkcioniranja svog bića na muci prvo utvrditi koji stručnjak, odnosno koja disciplina je nadležna za njegov popravak, odnosno oporavak. Bez obzira da li se u sadašnjem sustavu njegov poremećaj opiše kao dijabetes, srčane tegobe, rak, depresija, multipla skleroza, autoimuna bolest, poremećaj prehrane, šizofrenija, autizam, alergija, anksioznost – morati će prvo naći tko je nadležan za njegovu boljku, kome se obratiti i kome vjerovati. Izbor, naravno, ovisi o uvjerenjima koje imamo o životu, o našem svjetonazoru.

Dok će neki potražiti pomoć liječnika, neki će otići psihologu ili psihoterapeutu, neki će se okrenuti tzv. alternativnoj medicini, a neki će svoje probleme podijeliti samo sa svojim dušebrižnikom. Jasna jurisdikcija pojedinih disciplina nad pojedinim zdravstvenim poremećajem naravno ne postoji niti može postojati.

Zdravlje je jedno. Jedno i sa bolesti. Mi nemamo tijelo i dušu, već smo tijelo-duša. Ne postojimo mi kao individua i oko nas naša okolina. Mi smo jedno sa svime oko nas i pod utjecajem sila iz te okoline konstantno. Nemoguće je odijeliti procese našeg tijela od naše okoline i naše duše koja nas povezuje sa svime. Prije svega sa našom obitelji i zajednicom, a onda i svima drugima.

Duša

Naše tijelo jest naša duša. Bolest koja se manifestira u našem tijelu nije ništa drugo doli odraz poremećaja sklada u duši. Do ozdravljenja može doći samo u duši. Nestanak fizičkih simptoma je samo odraz završenog procesa iscjeljenja na nivou duše.

Ali duša ne postoji u medicini, niti u psihologiji! A u religiji je često predstavljena na način koji nam onemogućava da vidimo njen direktan utjecaj (i relevantnost) na naše odnose i naše zdravlje. Svojim naglašavanjem primarnosti duha nad tijelom, religija također doprinosi rascjepu iz kojeg je nemoguće vidjeti na koji način duša izravno djeluje na naše “fizičko” zdravlje i kako izravno određuje naše odnose i svakodnevne, vrlo “svjetovne”, praktične dileme.

Za modernu znanost duša je iluzija. Svijest je samo funkcija mozga. Mentalne bolesti su samo posljedica abnormalnih količina određenih substanci proizvedenih u mozgu. Fizičke bolesti nisu povezane sa stanjima naše svijesti i psihičkim čimbenicima.

Duša, međutim, opstaje i u ovom našem pozitivističkom modernom dobu kroz radove nekih autora iz psihologije, psihoterapije i filozofije, kao što su James Hillman, Thomas Moore, Jean Houston, Ken Wilber – da spomenemo samo neke. Također i kroz ponovno otkrivanje učenja istočnjačkih filozofija i šamanističke prakse mnogih tradicionalnih kultura.

Duša opstaje i u našim pjesmama, u poeziji, u ljubavi, u žalovanju. U našem svakodnevnom životu ne moramo točno definirati dušu da bi znali da je ona ta koja se nada, koja voli, žudi, boli, žaluje, okajava, poravnava ili pleše.

Duša u konstelacijama

U postojanje duše, i njeno djelovanje moguće se uvjeriti vrlo lako. Dušu možete vidjeti na djelu na relativno jednostavan i nimalo nadnaravan način kroz metodu sistemskih konstelacija. Dušu ovdje lako doživljavamo ne kao nešto ezoterično, metafizičko i nadnaravno, već kao vrlo prirodnu, fizičku silu koja djeluje u našim tijelima i našim odnosima. I koja ima vrlo praktičnu funkciju u našim obiteljskim i drugim zajednicama.

U pokušajima izliječenja “psihičkih” i “fizičkih” bolesti, te u pokušajima olakšavanja problema svakodnevnog življenja – konstelacijski pristup oslanja se na dušu kao realni, praktični i funkcionalni fenomen. Duša je u konstelacijskom radu ona snaga koja upravlja i “drži na okupu” različite funkcije našeg tijela, kao i sve one funkcije koje upravljaju našim obiteljskim i širim sistemima.

Duša je ta koja brine o cjelovitosti sistema, o tome da svaki član ima svoje mjesto koje mu pripada i osigurava da nitko tko pripada nije isključen ili zaboravljen. U ovome duša pokazuje svoju instinktivnu, arhaičnu prirodu, jer ove funkcije su očigledno povezane sa ciljem preživljavanja i održanja vrste. Kroz ovu ulogu duše u osiguravanju naše bazične povezanosti i očuvanju grupne pripadnosti, gdje održanje grupe ima prednost nad potrebama pojedinca, možemo naslutiti također i njenu neophodnost u nastanku i opstanku naše vrste. Duša nije nešto što je proizvod kasnijeg razvoja osvještenosti ljudskog roda ili opcionalni ekstra luksuz. Duša je morala biti tu od samog početka, ma kako taj početak izgledao. Jednostavno zato što je duša prirodan fenomen koji prožima svu našu materijalnu realnost i koja je čini mogućom.

Kroz konstelacijski pristup također uviđamo da je obiteljska duša ta koja se brine za red i poredak, za ravnotežu uzimanja i davanja, kao i za zadovoljenje pravde u našim najintimnjijim odnosima. Poštivanje prava prvenstva (oni koji su bili ranije imaju prioritet nad onima koji su došli kasnije), kao i poštivanje određenih članova obitelji s obzirom na njihovu funkciju u očuvanju opstanka obitelji, također su djelovanja duše. Kao i kažnjavanje transgresija osnovnih pravila (zakonitosti ljubavi) u obiteljima i intimnim vezama koje mogu ugroziti život obitelji.

Konstelacijska metoda kao sistemsko-spiritualna terapija nije usmjerena na liječenje ili na uklanjanje nepoželjnih fizičkih ili psihičkih simptoma. Ova metoda usmjerena je na samospoznaju, na osvještavanje nesvjesnih sadržaja i na uspostavljanje ravnoteže i sklada u našem psiho-fizičko-obiteljskom sistemu pomoću neposrednog doživljaja novih uvida uz pomoć informacija iz duhovnog polja. Ukoliko ovaj proces uravnoteženja ima za posljedicu nestanak simptoma i ozdravljenje, to je odlično, ali to se može javiti samo kao posljedica, nikako biti cilj ovog postupka.

U konstelacijski proces upuštamo se bez određenog cilja ili namjere, bez unaprijed utvrđenog plana, pa i bez želja. U tom procesu se terapeut i klijent otvaraju cjelokupnom polju spoznaje koje uključuje klijenta i svu njegovu porodičnu, profesionalnu, nacionalnu i spiritualnu okolinu, odnosno sve sisteme kojima klijent pripada. Oboje se u tom procesu odvažuju na put neizvjesnosti koji, ukoliko čekamo dovoljno dugo, sabrani i bez straha, dovodi do bitno novih uvida koji ranije nisu bili dostupni. Ponekad i do izliječenja.

Uključivanje duše i duhovnog nivoa u radu sa bolesnima zahtjeva prije svega poštivanje onoga što jest. Na ovom nivou protiv bolesti (kao niti protiv bilo čega drugog) se NE borimo. Bolest, kao i druge okolnosti naše sudbine, prihvaćamo. Bolest na nivou duše, ili bolesti duše, možemo tretirati tako što ćemo pogledati u ono što im doprinosi, kao i u ono što im ne pogoduje.

Dušu možemo tretirati s pažnjom i omogućiti joj uvjete za zdrav razvoj. Ali ne možemo garantirati zdravlje, niti dug život, niti zapravo išta drugo. Ponizan stav pred silama života koje imaju presudnu riječ je ono čega se u konstelacijama držimo. Zato ne samo da izliječenje nije cilj, već cilja nema. Ako vjerujemo da se sve za nas odvija upravo onako kao se treba odvijati i ako to prihvatimo, onda smo u dubokom skladu sa prirodnim i duhovnim silama. A upravo taj sklad je ono što podržava život i zdravlje. Često i izliječenje.

Alemka Dauskardt, sistemska psihoterapeutkinja i voditeljica sistemskih konstelacija

Umrli u nama žive (CRO)

U konstelacijama vidimo da su umrli vrlo blizu nas. Oni su dio naše kolektivne obiteljske svijesti i kroz postupak konstelacija relativno je jednostavno povezati se sa njihovom energijom. Umrli nisu nigdje otišli.

“Široko prihvaćena ideja je da su mrtvi odsutni, sahranjeni i otišli. Stavimo i ploču na grob da ne mogu pobjeći. Ali kako je to čudna ideja – da su mrtvi odsutni. Život dolazi iz nečega što je skriveno, što mi ne poznajemo. Pojavi se iz nepoznatog i onda se vrati u nepoznato.” (Bert Hellinger)

Umrli članovi našeg obiteljskog sistema ostaju sa nama i zaslužuju svoje mjesto u vidu sjećanja na njih, obilježavanja obljetnica, te rituala na posebne dane kao što je odlazak na groblje i paljenje svijeća na dan Svih Svetih. Kolektivna obiteljska svijest čuva cjelovitost obitelji tako što osigurava da svi članovi – živući ili umrli jednako – imaju svoje mjesto u obiteljskom sistemu.

Ovo je prilično lako učiniti sa svim članovima naše obitelji koji su poštovani i voljeni. Poteškoće nastaju kada nekoga (u životu ili smrti) isključimo iz našeg srca, jer je na primjer učinio nešto što smatramo lošim. Kada našom prosudbom odlučimo da ga više nećemo smatrati članom obitelji. Kao da je to pitanje naše odluke!

Poteškoće, u vidu energetske upletenosti također nastaju kada isključimo nekoga zbog toga što ne znamo za njihovo postojanje. Na primjer, prvo mrtvorođeno dijete naših roditelja za koje nam nisu nikada rekli. Ili za brata blizanca koji je začet sa nama i koji je otišao dok još nitko nije znao za njegovo postojanje. Ili za dijete rođeno iz izvanbračne očeve veze koje se taji. Ili za abortirane braću i sestre. Ili za ratne žrtve našeg djeda o kojima se nikada nije pričalo u obitelji.

Ovim članovima koji definitivno pripadaju našem obiteljskom sistemu ne dajemo mjesto koje im pripada iz neznanja. Sistemske posljedice ovog isključivanja su svejedno vrlo teške. One mogu rezultirati identifikacijom sa mrtvom osobom što se manifestira kao nedostatak životne energije, depresija i poriv za smrću. Ukoliko ne razrješimo ovakvu energetsku upletenost sa isključenom osobom možemo požuriti ka prijevremenoj smrti kroz prometnu “nesreću”, bolest ili oduzimanjem vlastitog života.

“Mnogi živi žele biti sa umrlima, osjećaju kako ih nešto vuče ka njima. Ali kad mrtvima odaju počast, mrtvi se približe njima i imaju prijateljski uticaj. Iako udaljeni, njihova prisutnost ima blagotvorno djelovanje.” (Bert Hellinger)

Često su djeca ta koja su isključena i čija isključenost uzrokuje energetsku upletenost roditelja, braće i sestara ili potomaka u obiteljskom sistemu ukoliko nisu viđena, priznata, uključena, poštovana. Svako dijete zaslužuje mjesto u obiteljskom sistemu: abortirana djeca, pobačena djeca, mrtvorođena djeca, djeca koja su dana na usvojenje, vanbračna djeca, djeca koja su umrla rano. Ona su dio obitelji. Važno je da ih se sjetimo, da poštujemo njihovu sudbinu i da ih na taj način uključimo.

Mrtvi ne traže puno. Sigurno ne traže nemoguće. Također ne traže ništa što bi bilo štetno za žive. Kroz iskustvo konstelacija možemo naslutiti da su mrtvi obično vrlo blagonakloni prema živima i da su u miru kada vide da živi žive i kada vide da se život za članove njihove obitelji nastavlja iako je za njih završio.

Ponekad živi imaju predodžbu da su mrtvi žalosni što su mrtvi. Ponekad također misle da oni mogu učiniti nešto za mrtve tako da im se pridruže. Kada se u konstelaciji otkrije takva dinamika obično se pokaže da je to iluzija i da mrtvi ne žele takve žrtve od živih. Ono što je, čini se, dovoljno je samo da ih se vidi, sjeti, da se poštuje njihova sudbina (ma kako teška ili tragična bila) i da se živi okrenu svijetu živih. Za one koji se ne mogu odvojiti od mrtvih, ovakvo suočavanje sa njima u konstelaciji je oslobađajuće.

“Rasprostranjeno je mišljenje da su mrtvi loše prošli. Ali mogli bi isto tako reći da su oni blagoslovljeni. Život je težak samo živima.” (Bert Hellinger)

Pitanja koja možemo sebi postaviti su: Tko je u mojoj proširenoj obitelji, obuhvaćajući nekoliko generacija unatrag umro rano?, Tko je bio napušten? Postoji li nešto što se taji? O čemu ili o kome se ne priča?  Da li je nekome umrla majka pri porodu? Da li je bilo pobačene djece? Da li je netko iz naše obitelji bio u ratu? Da li je netko prouzročio smrt nekoga ili bio odgovoran za smrt mnogih? Da li je moja obitelj profitirala na račun tuđe nesreće?

Samo razmišljanje o ovim pitanjima može ponekad dovesti do informacije iz neočekivanih izvora. U velikom broju obitelji postoje oni koji čekaju da budu uključeni. I veliki broj nas ima problem u životu zbog dinamike isključivanja nekog ili nečeg iz našeg obiteljskog sistema.

Svaki živući član obitelji, a to uključuje naravno i nas, ima sistemski potencijal za dinamiku “poriva ka smrti”. Ova dinamika se može prenositi s koljena na koljeno kroz mnoge generacije dok je netko ne razrješi na pravi način (što obično znači uključivanje onog što je bilo isključeno).

Poriv za smrću javlja se i kao posljedica “krivice preživjelih”. Blizanac koji preživi a njegov brat ili sestra ne, osjeća sistemski pritisak da i on ode. Dijete kojemu je majka umrla na porodu dajući život njemu osjeća da je cijena za njegov život prevelika i da je ne može platiti. Smrt se tada čini lakšom opcijom. Sudionici ratnih borbi koji su preživjeli dok mnogi od njihovih suboraca nisu, osjećaju veliku solidarnost sa svojim umrlim drugovima i poriv da im se pridruže: “Ja ću dijeliti sa tobom tvoju sudbinu”, “Ja živim, ali se emocionalno povlačim od života kao da sam mrtav”. Ovo se može se izraziti kroz bolest, adikciju, rizična ponašanja, nesreće.

Poriv ka smrti svojih roditelja djeca instinktivno osjete i brinu se za njih. Ponekad oni ovaj poriv preuzmu na sebe kroz dinamiku koja se može izraziti kroz neizgovorenu rečenicu “bolje da odem ja nego ti draga mama ili dragi tata.” Ove i slične nesvjesne dinamike rasvjetljavamo kroz metodu sistemskih konstelacija.

Rituali i ceremonije kao što su pogrebne ceremonije i obilježavanje obljetnica su važni jer nam omogućuju da osjetimo i izrazimo svoju bol uz podršku naših bližnjih i zajednice. Ovakvi rituali su također načini uključivanja mrtvih u našu svijest i naš život i naše sjećanje. Kao i način zdravog energetskog odvajanja od umrlih i okretanju ka svijetu živih.

“Nakon nekog vremena svim mrtvima mora biti dozvoljeno da budu zaboravljeni. Ponekad nešto stoji tome na putu. Možda im još trebamo odati počast, možda im se zahvaliti, ili možda još tugovati za njima. Tada, oni su slobodni od nas i mi od njih.” (B. Hellinger)

Image “The child who was never born” by Martin Hudaceka

Muškarac i žena: Različiti ali jednako vrijedni (CRO)

U konstelacijama dolazimo do uvida o tome što podržava ljubav u našim najintimnijim odnosima, a što joj šteti. Kroz mnoge konstelacije postalo je jasnije koje su to zakonitosti ljubavi koje djeluju u odnosu između partnera kojih se trebamo držati ukoliko želimo skladne odnose. Ovo su neke od tih zakonitosti koje se odnose na partnerske odnose.

ZAKONITOSTI LJUBAVI U PARTNERSKIM ODNOSIMA

Jedna od prvih stvari sa kojom se muškarac i žena moraju suočiti je da su različiti. Muškarac se razlikuje od žene u skoro svakom pogledu i žena se razlikuje od muškarca u gotovo svakom pogledu. To su dva različita ljudska bića. Ali, iako različiti, oboje su ispravne edicije ljudskog bića. Muškarac se treba odreći ideje da je on kao muško idealna ljudska osoba, i žena se treba odreći ideje da je ona kao žensko idealna ljudska osoba.

Iako su različiti oboje su jednako dobri. Samo ako se ovo prihvati, da je muškarac jednako dobar i da je žena jednako dobra, odnos između njih ima neke šanse.

Znači oboje moraju prihvatiti da su jednako vrijedni. I oboje moraju prihvatiti da postoji jednakost među njima. To omogućava partnerstvo. Ako se jedan partner ponaša superiorno, onda je partnerstvo ugroženo.

Dodatno, oboje moraju priznati da su nepotpuni, naime da muškarac ima nešto što žena nema i što joj treba i da žena ima ono što muškarcu nedostaje. I oboje moraju biti spremni prihvatiti ono što drugi može dati. Ovo je ponizna pozicija. Oboje priznaju da imaju potrebu, i oboje priznaju da imaju nešto specijalno za dati. Na ovaj način dolazi do razmjene nakon koje se oboje osjećaju obogaćenima.

Zašto muškarac želi ženu i zašto žena želi muškarca? Zato što muškarcu nedostaje ono što ima žena i ženi nedostaje ono što ima muškarac. Znači oboje trebaju nešto što im nedostaje i što drugi ima. Zato su privlačni jedni drugima.

Danas je rasprostranjeno mišljenje da muškarac treba razviti ženske kvalitete, a žena treba integrirati muške kvalitete. Kad to urade da li onda trebaju jedan drugoga? Ne. Za odnos je najbolje ako muškarac ostane muškarac, samo muškarac i ništa više, i ako žena ostane žena, samo žena i ništa više. Muškarac mora razviti muške kvalitete, a žena mora razviti ženske kvalitete. U odnosu, muškarac mora povremeno obnoviti, ojačati svoje muške kvalitete u društvu muškaraca. Kad su muški zajedno oni razvijaju svoje muške kvalitete. I obratno. Žene moraju obnoviti svoje ženske kvalitete u društvu drugih žena. Onda, kada se nakon toga ponovo sastanu, njihov odnos je bogatiji.

OBNAVLJANJE MUŠKOSTI I ŽENSKOSTI

Kada partneri uđu u odnos svaki donosi svoju individualnost u njihovo zajedništvo, a u zajedništvu je gube. Žena potvrđuje svog muža kao muškarca, ali stavlja njegovu muškost na kušnju i uzima ju od njega, i njegova muškost se smanjuje tijekom njihova partnerstva. Isto tako muž potvrđuje ženinu ženskost, ali također stavlja njenu ženskost na kušnju i uzima ju od nje, i ona postaje manje žena. Da bi partnerstvo ostalo uzbudljivo za oboje, oboje moraju konstantno obnavljati svoju muškost i ženskost.

Muškarac obnavlja svoju muškost u društvu muškaraca, a žena svoju ženskost u društvu žena, tako da moraju napustiti svoj odnos s vremena na vrijeme da osvježe svoju muškost i ženskost. Stvarni sadržaj druženja između muškaraca i žena je nevažan. To može biti na kavi, u baru, klubu, u grupi za razvoj, ili u sportskoj ekipi. Važno je biti zajedno s drugim muškarcima i ženama i činiti stvari koje muškarci i žene čine kada se skupe. Ako par to čini, odnos zadržava svoju kreativnu napetost i može se dalje razvijati i produbljivati. Ovaj element odnosa je previđen u romantičnom idealu ljubavi koji podrazumijeva da zaljubljeni par može dati jedno drugom sve što im treba.

VEZIVANJE IZMEĐU PARTNERA

Veza između muškarca i žene zahtjeva da muškarac želi ženu kao ženu, a žena da želi muškaraca kao muškarca. Njihova veza se ne razvija potpuno ako žele jedno drugo iz drugih razloga: npr. zbog forme, ili izdržavanja, ili zato što je jedan od njih bogat ili siromašan, katolik ili protestant, židov ili musliman, hinduist ili budist; ili zato što jedan želi vladati ili zaštititi, ili poboljšati ili spasiti drugoga; ili zato što jedan želi da drugi primarno bude majka ili otac njegove ili njezine djece. Partneri koje se združe zbog ovakvih razloga ne razvijaju snagu zajedništva koja im omogućava da odole ozbiljnim krizama.

Ako muškarac ostane sin koji traži majku ili ako žena ostane kćer koja traži oca, njihov odnos, iako je intenzivan i pun ljubavi, nije odnos odrasle žene i muškarca. Ljudi koji ulaze u odnose sa nadom, priznatom ili ne, da će dobiti nešto što nisu dobili u odnosu s majkom ili ocem, traže roditelje. Pripadanje koje se tada razvija je pripadanje djeteta roditelju. Ponekad se događa da muškarac koji traži majku nađe nekoga tko traži sina, ili da žena tražeći oca, nađe nekoga tko se nada kćeri. Takvi parovi neko vrijeme mogu biti jako sretni, ali oni i njihova djeca će iskusiti poteškoće u toku njihova partnerstva.

Ljubav je isto tako ograničena kada se jedan partner prema drugome ponaša sa autoritetom roditelja i nastoji ga poučiti, poboljšati ili mu pomoći. Svaki odrasli je već odgojen i naučen kako da se ponaša i sve namjere da se to učini ponovno, sigurno štete ljubavi. Nije čudno da partner koji je tretiran kao dijete reagira povlačenjem iz odnosa, kao što dijete odlazi iz obitelji i traži olakšanje izvan odnosa. Konflikti oko moći u intimnom partnerstvu se najčešće pojavljuju kada jedan partner pokuša drugoga tretirati kao dijete, majku ili oca.

ODRICANJE OD NAŠE PRVE LJUBAVI – LJUBAVI PREMA RODITELJIMA

Ljubav između partnera zahtjeva odricanje od naše prve i najintimnije ljubavi, naše ljubavi kao djece prema našim roditeljima. Samo kada je vezivanje dječaka – bilo kroz ljubav ili odbijanje – za majku razrješeno on se može potpuno dati svojoj partnerici i postati muškarac. Vezanje djevojke za oca mora takodjer biti razrješeno da bi se ona mogla dati partneru i biti žena. Uspješno zajedništvo zahtjeva žrtvovanje i transformaciju naše ranije dječje veze za roditelje; dječaka za majku i djevojčice za oca.

Period prije rođenja i rano djetinstvo dječak provodi primarno unutar majčine sfere utjecaja. Ako ostane ondje, njen utjecaj preplavljuje njegovu psihu, i on doživljava ženkost kao nesto svevažno i svemoćno. Pod majčinom dominacijom može postati vješt zavodnik i ljubavnik, ali ne razvija se u muškarca koji poštuje ženu i koji može održati dugotrajan ljubavni odnos. Niti postaje jak i odan otac svojoj djeci. Da bi postao muškarac sposoban za potpuno uživanje u partnerstvu mora odustati od prve i najintimnije ljubavi svog života – svoje majke – i doći u očevu sferu utjecaja.

U prijašnjim vremenima je proces kroz koji dječak ostavlja majku bio socijalno strukturiran i poduprt obredima inicijacije. Nakon što je dječak prošao ove obrede imao je svoje mjesto u očevom svijetu i nije se mogao vratiti da živi u majčinoj kući kao dijete. U našoj kulturi, rituali koji su nekada podupirali ove procese su nestali, a proces odlaženja iz majčine sfere je često bolno težak. Čak je i vojska koja je nekada služila da pomogne dječacima da izađu iz majčine sfere i uđu u očevu izgubila tu ulogu za mnoge mladiće.

Djevojčica također ulazi u život unutar majčine sfere utjecaja, ali ona doživljava ženstvenost i privlačnost muškog roda drugačije nego njen brat. Njen otac ju fascinira, i ako sve ide dobro, ona može vježbati umijeće privlačenja muškaraca u postojanoj sigurnosti njegove ljubavi. Ali ako ostane u očevoj sferi utjecaja, postaje “tatina djevojčica”. Može postati ljubavnica, ali ne dozrijeva potpuno u ženu, ima poteškoća u vezivanju kao ravnopravan partner i poteškoća da postane dobrom majkom svojoj djeci. Da bi postala žena, neophodno je za djevojku da napusti prvog muškarca u svom životu – svog oca – i da stane uz majku.

Moramo razumijeti još nešto o partnerskim odnosima. Ne možemo osnovati dobar partnerski odnos ukoliko nismo ostavili svoju porodicu porijekla, svoje roditelje. Šta znači ostaviti svoje roditelje? To znači prije svega ne zamjerati ništa svojim roditeljima, ne žaliti se na njih i ne biti ljut na njih. Zatim, to također znači ne očekivati, odnosno zahtjevati bilo šta od naših roditelja. Jer sve ovo nas zadržava na nivou djeteta. Odrastanje podrazumijeva stav prema roditeljima izražen u rečenici „dali ste dovoljno“. Odrastanje podrazumijeva i zahvalnost našim roditeljima za sve što su nam dali,upravo na način na koji su nam dali. To se odražava rečenicama: „Hvala za sve što ste mi dali. Dali ste dovoljno. Za sve drugo pobrinuti ću se sama.“ Tek onda smo spremni za partnerski odnos.

Mnoga djeca u obitelji, također, nose neki teret za svoje roditelje. Ponekad kad su roditelji previše opterećeni teretom iz svojih porodica, oni od svoje djece očekuju da se brinu za njih, pa se uloge izvrću. Roditelji se ponašaju kao djeca, a djeca kao roditelji. Kada djeca imaju preveliku odgovornost u svojoj obitelji, neprikladnu za djecu, takva djeca onda imaju teškoća odrasti i preuzeti odgovornost u obitelji koju samu osnuju. I velike su šanse da će oni, kao odrasli, od svoje djece uzimati, umjesto njima davati, odnosno da će se oni ponašati kao djeca. Jedino dobro rješenje u tom slučaju je ne preuzimati teret roditelja na svoja leđa i ostaviti ga tamo gdje pripada, ne brinuti se za svoje roditelje kao da smo mi veći od njih i znamo bolje od svojih roditelja.

To je, znači, nešto što svatko od nas može učiniti za sebe kao pripremu za partnerstvo: raščistiti, da tako kažemo, odnos sa svojim roditeljima i odrasti, odnosno biti spreman odvojiti se od njih, ne samo fizički, naravno. Onda otvaramo put ka tome da uopće bude moguće dopustiti potencijalnom partneru da uđe u naš život, i to na način koji će omogućiti solidniji odnos od same zaljubljenosti.

Zašto sam osjećaj ljubavi nije dovoljan? Zašto nije dovoljno reći “Ja te volim”? Obično kad kažemo “Ja te volim”, to nas pretvara u djecu, a partnera u naše roditelje. Što te riječi obično izražavaju je „učinila bi sve za tebe“, a to je odlika ljubavi djeteta prema roditelju. Također to vodi do očekivanja od našeg patnera kakva bi normalno imali od naših roditelja, kao:
– trebaš me voljeti bezuvjetno, trebaš napraviti sve za mene
– trebaš se brinuti za mene, nikada me ne smiješ ostaviti

A to su neprimjerena očekivanja u partnerskom odnosu, jer je partnerski odnos zasnovan na drugačijim principima od onih koji važe u odnosima između roditelja i djeca, na principima JEDNAKOSTI, RAVNOTEŽE I IZBORA.

Ne samo da partnere moramo prihvatiti onakve kakve jesu, već moramo uvidjeti da su oni, kao i mi, zapetljani u dinamiku svoje primarne obitelji. Znači partneri nose teret svoje obitelji i to se često ne može promijeniti. Ljubav na drugi pogled znači volite partnera ne samo onakvim kakav je, već i da volite njegovu ili njezinu obitelj onakvom kakva je. To nije tako lako, ali ako uspijete, koliko pouzdanija će vaša ljubav biti. Jer to je ljubav koja ima snagu.

Muškarac i žena dolaze u odnos iz različitih obitelji. Vrlo često žena misli da je njena obitelj bolja od muževe. Ponekad muž misli da je njegova obitelj bolja od ženine. Ali obje obitelji su jednako dobre. Mora se prihvatiti da su obje obitelji jednako dobre, iako različite.

VJEŽBA

Zamislite kao kažete svom partneru: Ja te volim.
A onda zamislite da mu kažete: Ja te volim takvu – takvog kakav jesi.
Uzimam te takvog kakav jesi. Volim i tvoju majku baš takvom kakva je. Volim i tvog oca takvog kakav je. I kažem DA tebi, i tvojim roditeljima, i tvojim precima, i svemu što se dogodilo u tvojoj obitelji, dobro i loše, svemu kažem DA.
I još mu možete reći: Volim tebe i ono što te vodi na tvom putu.

Onda takva ljubav ima snagu.

Ponekad, kako vrijeme prolazi, partneri se mogu razviti na drugačiji način. Promjene se. Tako da nakon 30 godina nisu više isti kao kad su se prvi puta upoznali. Onda moramo prihvatiti i to, moramo voljeti i taj razvoj. Moramo voljeti naš razvoj i razvoj našeg partnera. I može biti da se tada rastanemo. Ne zato što smo loši, krivi ili zato što je ljubav prošla. Jednostavno, razvili smo se u drugačijem smjeru. I ako se odnos raspadne na taj način, nitko nije poražen. Samo iluzija je ta koja je poražena.

I onda možete reći vašem partneru: Volim tebe i ono što te vodi na tvom putu i mene na mom putu na ovaj određeni način.
I onda iako odu različitim putevima, pristajući na ovakvu ljubav, kroz to ostaju povezani, čak i kada se rastanu. To je onda duboka ljubav.

Sudjelovanje na radionici konstelacija (CRO)

Često nas ljudi koji još nisu upoznati sa konstelacijskim radom pitaju što je potrebno za sudjelovanje na radionici. Možda ništa osim otvorenosti – spremnosti da budemo iznenađeni i da promjenimo dosadašnji pogled na svijet, naš život i naše odnose.

 Malo uzbuđenja je uvijek prisutno, čak i kod onih koji dolaze puno puta, jer ovo je vrlo dubok i emocionalan energetski rad. S druge strane, naše grupe su male, sa polaznicima koji su otvoreni i ljubazni a sama atmosfera radionice je uvijek puna podrške i poštovanja za svakoga i za sve što sa sobom donosimo. Uz to, svatko odlučuje o svom nivou sudjelovanja (nema nikakve presije) i svatko je odgovoran za svoj proces i samo za svoj proces.

Radionice su također iskustvo koje obogaćuje, a često nam omogućuje i da se otarasimo tereta koje nosimo. Činjenica je da vas sudjelovanje neće ostaviti ravnodušnim, a vrlo vjerojatno će promjeniti način na koji doživljavate svijet i vaše odnose. Stoga nikakvo predznanje nije potrebno, ali je potrebna spremnost na to da budemo promjenjeni iskustvom sudjelovanja.

Samo sudjelovanje na bilo kojem nivou je sigurno za sve sudionike i ne može naštetiti. Da, možda je malo teško upustiti se u “konstelacijsku avanturu” po prvi puta, ali su zato hrabri višestruko nagrađeni.