Tag Archives: constellations

Bolest u konstelacijama

Bolest se pojavljuje kada imamo problem povezanosti u odnosima ili kad nismo pravilno ukorijenjeni u život. Zdravstvene teškoće (one koje mi doživljavamo kao fizičke i one koje doživljavamo kao psihičke) i simptomi često se pojavljuju kada postoje konkretne osobe koje su isključene iz našeg šireg obiteljskog sistema. Također, često upućuju na neki konkretan događaj ili situaciju iz prošlosti koja traži razrješenje. Do rješenja se dolazi kroz uključivanje i povezivanje onog što je bilo razdvojeno. I kroz povezivanje simptoma i bolesti sa njihovim kontekstom koji uvijek leži na sistemskoj razini – obično na nivou šireg obiteljskog sistema koji se proteže i kroz nekoliko generacija. A metoda sistemskih konstelacija omogućava nam upravo to.

Bert Hellinger je otkrio da su mnoge bolesti povezane sa događajima u obitelji. Naime, osoba u obitelji oboli iz ljubavi za nekog u obitelji. Ta ljubav je slijepa i kao takva vodi do bolesti, a nekad i do smrti. Ali, Hellinger dalje kaže, ako ova slijepa ljubav progleda i razumije, onda ta ista ljubav pomaže osobi da se oporavi i ozdravi.

Svatko od nas povezan je sa svojom obitelji i drugim grupama kojima pripada kroz duboku nesvjesnu odanost. Pripadanje našoj obitelji kao najvažnijoj grupi za naš opstanak je nešto što želimo osigurati po svaku cijenu. Čak i po cijenu života. Osobe ponekad postaju bolesne jer na taj način potvrđuju pripadanje svojoj obitelji. Pa se tako osjećaju dobro i nevino kada su bolesne, a mogu osjećati grižnju savjesti kada ozdrave.

Na primjer, kada roditelj umre rano, ili kada majka umre pri porođaju, onda dijete osjeća duboku, naravno nesvjesnu, želju da slijedi svoju majku u smrt. Često to dijete tada postane bolesno ili depresivno. Kada je bolesno, osjeća olakšanje, jer bolešću smanjuje osjećaj krivice koje bi imalo kada bi živjelo sretnim i ispunjenim životom, jer osjeća kao da je to na uštrb majčinog života. Ovo, naravno nema smisla jer ove nesvjesne dinamike i nisu racionalne. One odražavaju arhaične pokrete duše koje su često samo fantazije. Da li djetetova bolest ili gubitak života može vratiti majku u život? Naravno da ne. Pa samo od jedne tragedije nastaju dvije. Ali, bili bi iznenađeni kada bi uvidjeli iza koliko mnogo bolesti i ranih smrti stoji upravo ovakva dinamika.

Bolest kao izraz ljubavi

U obiteljskim konstelacijama možemo rasvijetliti ove procese i otkriti povezanost između obiteljskih događaja i dinamika koje stoje iza bolesti. Jedna od tih dinamika je kada netko nesvjesno svojim životom izražava rečenicu “Ja ću te slijediti u smrt”. To može biti slučaj sa djetetom iz spomenutog primjera. I to se događa iz ljubavi i bez straha. I osoba se osjeća dobro s time, zapravo zadovoljno u svojoj patnji ili bolesti. Iluzija koja stoji iza ove dinamike je da smo tako bliže majci koja je umrla, odnosno da možemo nešto napraviti za nju, nešto joj nadoknaditi.

Kroz konstelacijsku metodu moguće je raspršiti ovu iluziju i omogućiti osobi direktan uvid u pogubne posljedice ovakve slijepe ljubavi. Moguće je također ovu ljubav preobraziti u ljubav koja vidi, onu koja vidi također i majčinu ljubav, kao i ljubav za život sa svim njegovim aspektima. Prihvaćanje života i pod ovom cijenom, pod bilo kojom cijenom sa kojom nam dolazi, je česta intervencija u konstelacijama kojom vrlo brzo uspostavljamo zdravu ravnotežu i mobiliziramo zdravu ljubav, koja se onda manifestira kao ljubav za zdravlje.

Kako se to postiže? Na relativno jednostavan način. Dovoljno je osobu staviti ispred neke druge osobe koja predstavlja umrlu majku i reći joj da kaže: “ Draga majko, iz ljubavi prema tebi želim te slijediti u smrt.” Čim osoba izgovori tu rečenicu doživljava svu apsurdnost i nepotrebnost takvog pokreta. Također, kroz predstavnika za majku moguće je da dijete dobije jasan uvid da je to nešto što majka nikako ne bi željela. Tada izgovaranjem drugačije rečenice osoba mijenja svoj stav prema svom životu, prema načinu na koji je taj život došao upravo njoj, upravo na način na koji je došao i po toj cijeni: “ Draga mama, iz ljubavi za tebe i u sjećanje na tebe, poštivati ću i cijeniti život koji si mi dala, sa zahvalnošću. Od tebe prihvaćam svoj život i po ovoj cijeni.” To je onda ljubav koja vidi, ljubav koja podržava život i zdravlje. A ako je osoba bolesna, onda ova ljubav podržava liječnički tretman i njegov uspjeh.

Rekli smo ranije da je svatko od nas dio sistema, prije svega obiteljskog sistema, sa kojim nas vežu neraskidive niti. I u kojima smo podvrgnuti određenim sistemskim zakonitostima koje se brinu o njihovoj cjelovitosti i pravu na pripadanje. Sistemi su u neravnoteži i ne-redu čim je neki član isključen, nepriznat ili zaboravljen. U odnosu na bolesti, ono što je postalo jasno kroz metodu sistemskih konstelacija je da bolesti (kojih se mi želimo rješiti) često predstavljaju isključene osobe. Bolest sa svojim simptomima često ima funkciju podsjećanja na osobu koja je zaboravljena. Simptomi nas prisiljavaju da pogledamo tamo gdje ne želimo, a trebamo. Bolest je možda u disonanci sa nama, ali je ona u rezonanci sa isključenom osobom. Tu se onda na djelu vidi ljubav u bolesti. Bolest sa ljubavlju gleda na isključenu osobu kojoj su svi drugi okrenuli leđa. Kada se okrenemo toj osobi i kada je pogledamo s ljubavlju, sa ljubavlju bolesti, tada osjećamo trenutno olakšanje, a najčešće i nestanak simptoma, odnosno povlačenje bolesti koja je odigrala svoju ulogu. Bolest se povlači kada je obavila svoj posao. U konstelacijskom radu, ova dinamika je dobro vidljiva kad u konstelaciji imamo predstavnika za bolest. Suprotno očekivanju, često se kroz pokrete predstavnika osvijetli odnos privlačnosti, suosjećanja i ljubavi između nas i naše bolesti. Također, ono što redovno možemo uočiti u konstelacijama je da predstavnik za bolest osjeća spontani pokret povlačenja iz konstelacije kada u konstelaciju uvedemo predstavnika za isključenu osobu: majku koja je umrla rano, abortirano dijete, poginuli suborac našeg oca, vanbračno dijete oca, sestra blizanka naše majke koja je umrla pri porodu…i sve one druge osobe koje pripadaju našem obiteljskom sistemu, a koje smo zbog boli, ljutnje ili straha isključili iz našeg srca.

Bolest i zdravlje tako kroz konstelacije otkrivaju svoj skriveni kontekst. Naše uobičajeno neznanje ovih skrivenih dinamika koje vladaju u našim odnosima uzrok je našem osjećaju da su bolest i zdravlje samo različite loptice koje su nas igrom slučaja dopale u lotu života. Malo nas je svjesno sa koliko pravilnosti se ove pojave odvijaju po predvidljivom scenariju. Prema zakonitostima koje je također moguće poznavati i sa njima se uskladiti.

Čak i po cijenu života

Knjiga Stephana Hausnera “Čak i po cijenu života”, iskusnog i priznatog njemačkog sistemskog terapeuta obiluje primjerima iz njegove prakse koji u detalje opisuju primjenu metode konstelacija u radu sa ponekad teško oboljelim osobama, a u mnogim primjerima i konkretne pozitivne rezultate koji se ponekad doimaju kao prava mala čuda.

Ova metoda u rukama iskusnog terapeuta doima se kao otkrivanje karike koja nedostaje u našem razumijevanju života i ljudskih odnosa i pružaju novi način razrješavanja nekih od najbolnijih i najtežih dilema.

“Čak i po cijenu života” naslov je koji upućuje na jednu od čestih nesvjesnih dinamika koje srećemo u obiteljima i koja se nalazi u pozadini mnogih situacija duboke patnje u našim obiteljskim odnosima, osobito kada se radi o ozbiljnoj bolesti. Uvidi u tu, i u druge pogubne dinamike, kao i načine razrješenja, mogući su kroz sistemske konstelacije.

U knjizi Stephana Hausnera možemo naći opise mnogih slučajeva iz njegove prakse koji jasno opisuju konstelacijski proces, ali i otkrivaju povezanost između određene obiteljske situacije i pojedine bolesti. Pa ćemo između brojnih primjera naći i slučaj Kronove bolesti kao pokušaj djeteta da ponovo spoji rastavljene roditelje, ADHD kod djece kao rezultat isključenog i zaboravljenog člana obitelji iz prošlosti, rak dojke kao posljedicu poremećenog odnosa sa majkom zbog majčinog gubitka prvog djeteta, teškoće u disanju i plućne bolesti povezane sa majčinim gubitkom i neizraženim žaljenjem, kao i poriv za samoubojstvom povezan za pobačenom sestrom ili bratom.

U sistemskom kontekstu bolesti koji dolazi na vidjelo u konstelacijama, tako možemo ponekad vidjeti i dijabetes kao nesvjesno odavanje poštovanja članovima obitelji nestalim u logorima, neurodermatitis kao identifikaciju sa djedovim suborcima izgorjelim u ratnoj akciji ili multiplu sklerozu kao posljedicu skrivenog zločina u obitelji. Sinovljeva depresija i živčani slom koji se svima čine neobjašnjivima postaju razumljivi u kontekstu reakcije na činjenicu da onaj koji se izdaje za njegovog oca zapravo to nije, jer je začet spermom donora. Primjera je mnogo, a u svakom možemo otkriti iznenađujuću povezanost simptoma sa činjenicama, situacijama i događajima koju nikada ne bismo ni slutili.

 

Alemka Dauskardt

Magistra psihologije & sistemska psihoterapeutkinja

Udruga KONSTELACIJA, www.konstelacija.hr

Stephan Hausner demonstrirati će sistemsko terapeutski rad sa oboljelima na seminaru sistemskih konstelacija u 24-og i 25-og rujna u Zagrebu.

 

knjiga   fb announ

Bolest počinje u duši

Bolest i zdravlje

Mnoge discipline sve se češće suočavaju sa ograničenošću jednodimenzionalnih pristupa koji se oslanjaju samo na pojedini simptom, pojedini organ, te pojedini kemijski, fiziološki ili psihološki aspekt poremećaja zdravlja. Sve smo svjesniji našeg neznanja o tome što zapravo uzrokuje većinu bolesti, kao i nemoći da narušenu homeostazu dovedemo u red kroz invazivne procedure ili farmakologiju ili psihoterapiju. Nepremostiv jaz između duha i tijela u našem poimanju svijeta ne dovodi nas bliže rješenju.

Priča o bolesti i zdravlju vrlo je različita u zavisnosti iz perspektive koje discipline se priča.

Konvencionalna medicina se isključivo fokusira na tijelo, sa njegovim manje više poznatim, dosljednim i dokazanim fizičko-fiziološko-kemijskim procesima. Na bolest se tu gleda kao na poremećaj tih funkcija koje se onda pokušavaju također fizičko-fiziološko-kemijskim metodama dovesti u normalu. Tijelo je malo više od živog stroja koji funkcionira po određenim mehanicistički shvaćenim zakonitostima. Kakav međusobno utjecajni odnos ono ima sa okolinom, kao i tako zvanim “psihičkim” faktorima, uglavnom je nejasno. I ne predstavlja glavni fokus interesa, istraživanja i djelovanja znanstvene medicine. Činjenica da ona zapravo ne može objasniti uzrok nastanka mnogih bolesti, kao ni sa sigurnošću definirati i predvidjeti proces ozdravljenja uglavnom nije u fokusu onih koji djeluju u okviru ove discipline.

Sve teže je, međutim, ignorirati sve one faktore koji se “mješaju” u ove procese i koji zamućuju jednoznačnu, znanstveno provjerljivu sliku bolesti i zdravlja. Također, sve teže je zanijekati i da tretiranje invazivnim tehnikama ili samo oslanjanje na kemiju kroz sve veću upotrebu lijekova ne dovodi do generalnog poboljšanja zdravstvenog stanja. Sve je više pokazatelja da tzv. “psihički faktori”, kao i mnogi drugi aspekti života pojedinca, kao što je npr. vjera, podrška obitelji, nada, meditacija, motivacija i drugo, imaju značajan, i neobjašnjiv, utjecaj na pojavu i razvoj bolesti.

Proglašavanje nekih bolesti “psihosomatskim” ne daje odgovor na svu složenost ovih pitanja. Mehanizmi djelovanja čimbenika kod tih bolesti i dalje ostaju nepoznanica, a često se iza ovog naziva skrivaju neizrečena podcjenjujuća uvjerenja da je “sve to samo u glavi osobe”, znači zamišljeno ili izmišljeno. I kao takvo, zapravo, nevrijedno pažnje onih koji se bave znanstvenim pristupom bolestima.

S druge strane, zapravo s iste strane samo s malo drugačijim fokusom, psihologija kao znanost koja brine o psihološkim procesima, ne doživljava sebe kao disciplinu koja ima direktan utjecaj na pitanja “fizičkog” zdravlja. To je domena doktora, a teži oblici psihičkih bolesti fokus liječnika specijalista – psihijatara. Psiholozi koji se bave psihoterapijom, zadržavaju fokus na tako zvanim “mekšim” psihološkim poremećajima, kao i na normalnim problemima svakodnevnog življenja. I jedna i druga disciplina – i medicina i psihologija – kao discipline utemeljene na znanosti, zaziru od pojmova, odnosno pojava kao što su duša i duhovnost. Odgovornost za taj dio našeg bivstvovanja, ako ga uopće i registriraju, obično ostavljaju službenoj religiji i raznim spiritualnim disciplinama, na koje često gledaju s podsmjehom sa svog visokog trona kraljice Znanosti.

Neka nas ne zavara sam naziv psihologija, koji u latinskom korijenu nosi značenje “nauka o duši”. (Usput, da li ste znali da je riječ psihologija prvi upotrijebio hrvatski humanist i pisac Marko Marulić u svojoj knjizi Psichiologia de ratione animae humanae još krajem 15-og stoljeća?) U psihologiji, kao i u psihoterapiji različitih pravaca, duša se uglavnom ne spominje. Rijetko ćemo i u okviru psihoterapije – čiji naziv upućuje da je riječ o “liječenju duše” – naći dušu!

Duša i duhovnost se u našem vremenu i društvu gube negdje u procijepu između institucionalizirane religije, okultnih pokreta, parapsihologije i new age spiritualnosti.

Kada nešto ne funkcionira dobro u našem tijelu, u našim odnosima, našoj glavi, odnosu prema okolini, integraciji u život i kada ne možemo sami izaći na kraj sa tim “poremećajima življenja”, često smo na muci kome se obratiti za pomoć. A nekada će i stručnjaci osobu upućivati jedno drugom, amo-tamo između različitih disciplina i vrsta terapije u očiglednoj nemoći da odrede nadležnost stručnog autoriteta za našu boljku.

I možda je upravo ta farsično-tragična situacija iz prakse svakodnevnog života ilustrativna za srž problema sa kojim smo suočeni kod psiho-fizičkih stanja bolesti-zdravlja.  Danas se čovjek gubi u prostoru između ovih poveznica koje naznačuju podjele koje živimo u svijetu gdje ih zapravo nema: psiha-tijelo, zdravlje-bolest, pa onda i izvana-iznutra, fizičko-metafizičko, znanstveno-neznanstveno, materijalizam-duhovnost…i tako dalje.

Pa je tako onaj koji pati od nekog poremećaja funkcioniranja svog bića na muci prvo utvrditi koji stručnjak, odnosno koja disciplina je nadležna za njegov popravak, odnosno oporavak. Bez obzira da li se u sadašnjem sustavu njegov poremećaj opiše kao dijabetes, srčane tegobe, rak, depresija, multipla skleroza, autoimuna bolest, poremećaj prehrane, šizofrenija, autizam, alergija, anksioznost – morati će prvo naći tko je nadležan za njegovu boljku, kome se obratiti i kome vjerovati. Izbor, naravno, ovisi o uvjerenjima koje imamo o životu, o našem svjetonazoru.

Dok će neki potražiti pomoć liječnika, neki će otići psihologu ili psihoterapeutu, neki će se okrenuti tzv. alternativnoj medicini, a neki će svoje probleme podijeliti samo sa svojim dušebrižnikom. Jasna jurisdikcija pojedinih disciplina nad pojedinim zdravstvenim poremećajem naravno ne postoji niti može postojati.

Zdravlje je jedno. Jedno i sa bolesti. Mi nemamo tijelo i dušu, već smo tijelo-duša. Ne postojimo mi kao individua i oko nas naša okolina. Mi smo jedno sa svime oko nas i pod utjecajem sila iz te okoline konstantno. Nemoguće je odijeliti procese našeg tijela od naše okoline i naše duše koja nas povezuje sa svime. Prije svega sa našom obitelji i zajednicom, a onda i svima drugima.

Duša

Naše tijelo jest naša duša. Bolest koja se manifestira u našem tijelu nije ništa drugo doli odraz poremećaja sklada u duši. Do ozdravljenja može doći samo u duši. Nestanak fizičkih simptoma je samo odraz završenog procesa iscjeljenja na nivou duše.

Ali duša ne postoji u medicini, niti u psihologiji! A u religiji je često predstavljena na način koji nam onemogućava da vidimo njen direktan utjecaj (i relevantnost) na naše odnose i naše zdravlje. Svojim naglašavanjem primarnosti duha nad tijelom, religija također doprinosi rascjepu iz kojeg je nemoguće vidjeti na koji način duša izravno djeluje na naše “fizičko” zdravlje i kako izravno određuje naše odnose i svakodnevne, vrlo “svjetovne”, praktične dileme.

Za modernu znanost duša je iluzija. Svijest je samo funkcija mozga. Mentalne bolesti su samo posljedica abnormalnih količina određenih substanci proizvedenih u mozgu. Fizičke bolesti nisu povezane sa stanjima naše svijesti i psihičkim čimbenicima.

Duša, međutim, opstaje i u ovom našem pozitivističkom modernom dobu kroz radove nekih autora iz psihologije, psihoterapije i filozofije, kao što su James Hillman, Thomas Moore, Jean Houston, Ken Wilber – da spomenemo samo neke. Također i kroz ponovno otkrivanje učenja istočnjačkih filozofija i šamanističke prakse mnogih tradicionalnih kultura.

Duša opstaje i u našim pjesmama, u poeziji, u ljubavi, u žalovanju. U našem svakodnevnom životu ne moramo točno definirati dušu da bi znali da je ona ta koja se nada, koja voli, žudi, boli, žaluje, okajava, poravnava ili pleše.

Duša u konstelacijama

U postojanje duše, i njeno djelovanje moguće se uvjeriti vrlo lako. Dušu možete vidjeti na djelu na relativno jednostavan i nimalo nadnaravan način kroz metodu sistemskih konstelacija. Dušu ovdje lako doživljavamo ne kao nešto ezoterično, metafizičko i nadnaravno, već kao vrlo prirodnu, fizičku silu koja djeluje u našim tijelima i našim odnosima. I koja ima vrlo praktičnu funkciju u našim obiteljskim i drugim zajednicama.

U pokušajima izliječenja “psihičkih” i “fizičkih” bolesti, te u pokušajima olakšavanja problema svakodnevnog življenja – konstelacijski pristup oslanja se na dušu kao realni, praktični i funkcionalni fenomen. Duša je u konstelacijskom radu ona snaga koja upravlja i “drži na okupu” različite funkcije našeg tijela, kao i sve one funkcije koje upravljaju našim obiteljskim i širim sistemima.

Duša je ta koja brine o cjelovitosti sistema, o tome da svaki član ima svoje mjesto koje mu pripada i osigurava da nitko tko pripada nije isključen ili zaboravljen. U ovome duša pokazuje svoju instinktivnu, arhaičnu prirodu, jer ove funkcije su očigledno povezane sa ciljem preživljavanja i održanja vrste. Kroz ovu ulogu duše u osiguravanju naše bazične povezanosti i očuvanju grupne pripadnosti, gdje održanje grupe ima prednost nad potrebama pojedinca, možemo naslutiti također i njenu neophodnost u nastanku i opstanku naše vrste. Duša nije nešto što je proizvod kasnijeg razvoja osvještenosti ljudskog roda ili opcionalni ekstra luksuz. Duša je morala biti tu od samog početka, ma kako taj početak izgledao. Jednostavno zato što je duša prirodan fenomen koji prožima svu našu materijalnu realnost i koja je čini mogućom.

Kroz konstelacijski pristup također uviđamo da je obiteljska duša ta koja se brine za red i poredak, za ravnotežu uzimanja i davanja, kao i za zadovoljenje pravde u našim najintimnjijim odnosima. Poštivanje prava prvenstva (oni koji su bili ranije imaju prioritet nad onima koji su došli kasnije), kao i poštivanje određenih članova obitelji s obzirom na njihovu funkciju u očuvanju opstanka obitelji, također su djelovanja duše. Kao i kažnjavanje transgresija osnovnih pravila (zakonitosti ljubavi) u obiteljima i intimnim vezama koje mogu ugroziti život obitelji.

Konstelacijska metoda kao sistemsko-spiritualna terapija nije usmjerena na liječenje ili na uklanjanje nepoželjnih fizičkih ili psihičkih simptoma. Ova metoda usmjerena je na samospoznaju, na osvještavanje nesvjesnih sadržaja i na uspostavljanje ravnoteže i sklada u našem psiho-fizičko-obiteljskom sistemu pomoću neposrednog doživljaja novih uvida uz pomoć informacija iz duhovnog polja. Ukoliko ovaj proces uravnoteženja ima za posljedicu nestanak simptoma i ozdravljenje, to je odlično, ali to se može javiti samo kao posljedica, nikako biti cilj ovog postupka.

U konstelacijski proces upuštamo se bez određenog cilja ili namjere, bez unaprijed utvrđenog plana, pa i bez želja. U tom procesu se terapeut i klijent otvaraju cjelokupnom polju spoznaje koje uključuje klijenta i svu njegovu porodičnu, profesionalnu, nacionalnu i spiritualnu okolinu, odnosno sve sisteme kojima klijent pripada. Oboje se u tom procesu odvažuju na put neizvjesnosti koji, ukoliko čekamo dovoljno dugo, sabrani i bez straha, dovodi do bitno novih uvida koji ranije nisu bili dostupni. Ponekad i do izliječenja.

Uključivanje duše i duhovnog nivoa u radu sa bolesnima zahtjeva prije svega poštivanje onoga što jest. Na ovom nivou protiv bolesti (kao niti protiv bilo čega drugog) se NE borimo. Bolest, kao i druge okolnosti naše sudbine, prihvaćamo. Bolest na nivou duše, ili bolesti duše, možemo tretirati tako što ćemo pogledati u ono što im doprinosi, kao i u ono što im ne pogoduje.

Dušu možemo tretirati s pažnjom i omogućiti joj uvjete za zdrav razvoj. Ali ne možemo garantirati zdravlje, niti dug život, niti zapravo išta drugo. Ponizan stav pred silama života koje imaju presudnu riječ je ono čega se u konstelacijama držimo. Zato ne samo da izliječenje nije cilj, već cilja nema. Ako vjerujemo da se sve za nas odvija upravo onako kao se treba odvijati i ako to prihvatimo, onda smo u dubokom skladu sa prirodnim i duhovnim silama. A upravo taj sklad je ono što podržava život i zdravlje. Često i izliječenje.

Alemka Dauskardt, sistemska psihoterapeutkinja i voditeljica sistemskih konstelacija

knjigaSH photo announcement 1 (2)

Umrli u nama žive

U konstelacijama vidimo da su umrli vrlo blizu nas. Oni su dio naše kolektivne obiteljske svijesti i kroz postupak konstelacija relativno je jednostavno povezati se sa njihovom energijom. Umrli nisu nigdje otišli.

“Široko prihvaćena ideja je da su mrtvi odsutni, sahranjeni i otišli. Stavimo i ploču na grob da ne mogu pobjeći. Ali kako je to čudna ideja – da su mrtvi odsutni. Život dolazi iz nečega što je skriveno, što mi ne poznajemo. Pojavi se iz nepoznatog i onda se vrati u nepoznato.” (Bert Hellinger)

Umrli članovi našeg obiteljskog sistema ostaju sa nama i zaslužuju svoje mjesto u vidu sjećanja na njih, obilježavanja obljetnica, te rituala na posebne dane kao što je odlazak na groblje i paljenje svijeća na dan Svih Svetih. Kolektivna obiteljska svijest čuva cjelovitost obitelji tako što osigurava da svi članovi – živući ili umrli jednako – imaju svoje mjesto u obiteljskom sistemu.

Ovo je prilično lako učiniti sa svim članovima naše obitelji koji su poštovani i voljeni. Poteškoće nastaju kada nekoga (u životu ili smrti) isključimo iz našeg srca, jer je na primjer učinio nešto što smatramo lošim. Kada našom prosudbom odlučimo da ga više nećemo smatrati članom obitelji. Kao da je to pitanje naše odluke!

Poteškoće, u vidu energetske upletenosti također nastaju kada isključimo nekoga zbog toga što ne znamo za njihovo postojanje. Na primjer, prvo mrtvorođeno dijete naših roditelja za koje nam nisu nikada rekli. Ili za brata blizanca koji je začet sa nama i koji je otišao dok još nitko nije znao za njegovo postojanje. Ili za dijete rođeno iz izvanbračne očeve veze koje se taji. Ili za abortirane braću i sestre. Ili za ratne žrtve našeg djeda o kojima se nikada nije pričalo u obitelji.

Ovim članovima koji definitivno pripadaju našem obiteljskom sistemu ne dajemo mjesto koje im pripada iz neznanja. Sistemske posljedice ovog isključivanja su svejedno vrlo teške. One mogu rezultirati identifikacijom sa mrtvom osobom što se manifestira kao nedostatak životne energije, depresija i poriv za smrću. Ukoliko ne razrješimo ovakvu energetsku upletenost sa isključenom osobom možemo požuriti ka prijevremenoj smrti kroz prometnu “nesreću”, bolest ili oduzimanjem vlastitog života.

“Mnogi živi žele biti sa umrlima, osjećaju kako ih nešto vuče ka njima. Ali kad mrtvima odaju počast, mrtvi se približe njima i imaju prijateljski uticaj. Iako udaljeni, njihova prisutnost ima blagotvorno djelovanje.” (Bert Hellinger)

Često su djeca ta koja su isključena i čija isključenost uzrokuje energetsku upletenost roditelja, braće i sestara ili potomaka u obiteljskom sistemu ukoliko nisu viđena, priznata, uključena, poštovana. Svako dijete zaslužuje mjesto u obiteljskom sistemu: abortirana djeca, pobačena djeca, mrtvorođena djeca, djeca koja su dana na usvojenje, vanbračna djeca, djeca koja su umrla rano. Ona su dio obitelji. Važno je da ih se sjetimo, da poštujemo njihovu sudbinu i da ih na taj način uključimo.

Mrtvi ne traže puno. Sigurno ne traže nemoguće. Također ne traže ništa što bi bilo štetno za žive. Kroz iskustvo konstelacija možemo naslutiti da su mrtvi obično vrlo blagonakloni prema živima i da su u miru kada vide da živi žive i kada vide da se život za članove njihove obitelji nastavlja iako je za njih završio.

Ponekad živi imaju predodžbu da su mrtvi žalosni što su mrtvi. Ponekad također misle da oni mogu učiniti nešto za mrtve tako da im se pridruže. Kada se u konstelaciji otkrije takva dinamika obično se pokaže da je to iluzija i da mrtvi ne žele takve žrtve od živih. Ono što je, čini se, dovoljno je samo da ih se vidi, sjeti, da se poštuje njihova sudbina (ma kako teška ili tragična bila) i da se živi okrenu svijetu živih. Za one koji se ne mogu odvojiti od mrtvih, ovakvo suočavanje sa njima u konstelaciji je oslobađajuće.

“Rasprostranjeno je mišljenje da su mrtvi loše prošli. Ali mogli bi isto tako reći da su oni blagoslovljeni. Život je težak samo živima.” (Bert Hellinger)

Pitanja koja možemo sebi postaviti su: Tko je u mojoj proširenoj obitelji, obuhvaćajući nekoliko generacija unatrag umro rano?, Tko je bio napušten? Postoji li nešto što se taji? O čemu ili o kome se ne priča?  Da li je nekome umrla majka pri porodu? Da li je bilo pobačene djece? Da li je netko iz naše obitelji bio u ratu? Da li je netko prouzročio smrt nekoga ili bio odgovoran za smrt mnogih? Da li je moja obitelj profitirala na račun tuđe nesreće?

Samo razmišljanje o ovim pitanjima može ponekad dovesti do informacije iz neočekivanih izvora. U velikom broju obitelji postoje oni koji čekaju da budu uključeni. I veliki broj nas ima problem u životu zbog dinamike isključivanja nekog ili nečeg iz našeg obiteljskog sistema.

Svaki živući član obitelji, a to uključuje naravno i nas, ima sistemski potencijal za dinamiku “poriva ka smrti”. Ova dinamika se može prenositi s koljena na koljeno kroz mnoge generacije dok je netko ne razrješi na pravi način (što obično znači uključivanje onog što je bilo isključeno).

Poriv za smrću javlja se i kao posljedica “krivice preživjelih”. Blizanac koji preživi a njegov brat ili sestra ne, osjeća sistemski pritisak da i on ode. Dijete kojemu je majka umrla na porodu dajući život njemu osjeća da je cijena za njegov život prevelika i da je ne može platiti. Smrt se tada čini lakšom opcijom. Sudionici ratnih borbi koji su preživjeli dok mnogi od njihovih suboraca nisu, osjećaju veliku solidarnost sa svojim umrlim drugovima i poriv da im se pridruže: “Ja ću dijeliti sa tobom tvoju sudbinu”, “Ja živim, ali se emocionalno povlačim od života kao da sam mrtav”. Ovo se može se izraziti kroz bolest, adikciju, rizična ponašanja, nesreće.

Poriv ka smrti svojih roditelja djeca instinktivno osjete i brinu se za njih. Ponekad oni ovaj poriv preuzmu na sebe kroz dinamiku koja se može izraziti kroz neizgovorenu rečenicu “bolje da odem ja nego ti draga mama ili dragi tata.” Ove i slične nesvjesne dinamike rasvjetljavamo kroz metodu sistemskih konstelacija.

Rituali i ceremonije kao što su pogrebne ceremonije i obilježavanje obljetnica su važni jer nam omogućuju da osjetimo i izrazimo svoju bol uz podršku naših bližnjih i zajednice. Ovakvi rituali su također načini uključivanja mrtvih u našu svijest i naš život i naše sjećanje. Kao i način zdravog energetskog odvajanja od umrlih i okretanju ka svijetu živih.

“Nakon nekog vremena svim mrtvima mora biti dozvoljeno da budu zaboravljeni. Ponekad nešto stoji tome na putu. Možda im još trebamo odati počast, možda im se zahvaliti, ili možda još tugovati za njima. Tada, oni su slobodni od nas i mi od njih.” (B. Hellinger)

memorial-for-unborn-children

Image “The child who was never born” by Martin Hudaceka