Tag Archives: Bert Hellinger

Family and Systemic Constellations: a method, approach, therapy or something else? (ENG)

By Alemka Dauskardt, M.A. Psych

Family and Systemic Constellations are  a living and growing body of knowledge that is mostly discovered through an experiential method of inquiry.

It successfully resists any attempts to be comprehensively defined. As soon as we say anything about it, including how it came about or who “invented” it, as soon as we call it this or that way, there is a myriad of voices who offer a different perspective.

Risking that, I offer my view that Family Constellations have been developed by Bert Hellinger, a German psychotherapist, as an innovative and original approach, through synthesis of many different modalities and strands of knowledge coupled with his own phenomenological insights.

It was originally applied within a psychotherapy framework as a method of offering professional help in ameliorating some of life’s difficulties which are encountered in everyday living. At the beginning it was maybe merely a method in which unrelated persons were set up to represent family members, and through which we gained a direct insight into the dynamics operating in the system being set up.

A peculiar phenomenon which became apparent through these “set ups” was that strangers somehow picked up the information about the family members when they were set up to represent them.

This phenomenon of “representative perception,” which was informed by what was later referred to as “the knowing field” allowed us to gain insight into the particular family dynamics, the blockages and all, and then also to balance, to unblock, to restore, or to include, which often brought relief and healing.

The phenomenon of the knowing field and of the ability to gain direct knowledge about any human system through representative’s perception has become a hallmark of the constellation method which distinguishes it from any other. So, “constellations” are a method of setting up, the doing of it aptly named “constellating.”

As constellation after constellation was set up, with the same phenomena being observed, firstly by Hellinger and then many others, and in many different cultures all over the world, it became obvious that we are not only dealing with a method of therapy but also learning something important about how our relationships operate.

The universal laws of life, often called the “orders of love” started to emerge and revealed a view of most intricate, co-dependent network of interrelationships in human systems, governed by mighty forces which followed their own logic, unrelenting in pressures they exert on us. And which we are totally oblivious about. Through constellation method, we started to re-discover the ancient knowledge available to many traditional tribal cultures, all but lost for us, the inhabitants of modern world.

This knowledge, this time coming to us through the phenomenological insight gained through many constellation set ups, became intrinsic to what we today refer as the Family or Systemic Constellations approach.

It is a new body of knowledge of human relationships, which concerns the orders that operate in our relationships, the importance of systemic conscience as well as the awareness about how these are being played out in partner or parent-children relationships, relationships to our ancestors, relationship between victims and perpetrators, national conflicts and reconciliation, and relationship to the Spirit.

It allows us to look at some of the most difficult issues we as humans face in our lives and it guides our interventions. It also sometimes allows the opportunity to alleviate profound suffering.  In that it is the most powerful approach I have come across, and many others who encountered it around the world agree. Its popularity has been increasing steadily, the enthusiasm and acclaim by which it is met only matched by the controversy it also regularly elicits from more established disciplines.

Out of this experiential knowledge gained through many a constellation, the view of the world emerged which we can not ignore but by which our established worldview is deeply challenged and with it some crucial concepts that it rests on: like the very notion of good and bad, conscience, independence, freedom, free choice, rationalism and individuality, dualism of matter and non-matter, separation of body and soul – and other.

However, if we take the phenomena we observe in constellations seriously, then a whole new world opens up to us. This world is uncharted, reveals itself to us only in the next step, is mysterious, deep and powerful, limitless, conscious, living, breathing and above all – loving.

Available to us only if we approach it from below, humbly, sticking closely to the ground, with respect and no intention, only helpful if nothing is demanded. Learning how to navigate through this world requires years of learning, purification and spiritual discipline, the learning that never stops as new, ever more astonishing vistas open in front of our (closed) eyes.

So, what is a constellation? What does it mean to constellate? Who or what helps in constellations? Can it be practised within a psychotherapy or any other framework?
One can, maybe, only use “constellation method” without applying “constellation approach,” or apply “constellation approach” without adopting the “constellation world view” which lurks behind.

The question of “what is a constellation” or “what is a Family Constellation” can only be answered by individuals who are on different stages of walking the constellation path and the answer will be different for everyone. Also, constellations keep changing, growing from method into a science of human relationship into a world view.
The insights gained through constellations also reveal that the “orders of love,” whose universality and immutability we only just discovered, might be changing. In addition, the founder of the constellation approach keeps developing it further, claiming that what we have put much effort to learn so far is already superseded by new ways of family constellating.
No wonder we have difficulty explaining what it is we do when we offer constellations! No wonder every attempt among the practitioners to find this one definition of “Family Constellations” remains elusive.
This also makes Family Constellations a unique discipline, different from any other. It is in constant flux, can become known only through our own personal, individual perspective, is experiential and essentially undefinable.
If I have learned anything in my twenty-something years of “constellation contact,” it is that it always keeps me on my toes, requiring constant learning, re-learning, letting go, challenging assumptions and change. By now, I am certain there is no end to that – there is always more!


About the author

Alemka Dauskardt, MA Psych, is a Systemic Constellations practitioner in Zagreb, Croatia. She offers constellation workshops and education in Croatia and elsewhere, translates constellation literature and promotes constellation work in various ways. She is an active member of the International Systemic Constellations Association and a regular contributor to The Knowing Field journal. She expects to attend the 2017 North American Systemic Constellations Conference.

As first published on North American Systemic Constellations Blog


drvs korijenima

Bolest u konstelacijama (CRO)

Bolest se pojavljuje kada imamo problem povezanosti u odnosima ili kad nismo pravilno ukorijenjeni u život. Zdravstvene teškoće (one koje mi doživljavamo kao fizičke i one koje doživljavamo kao psihičke) i simptomi često se pojavljuju kada postoje konkretne osobe koje su isključene iz našeg šireg obiteljskog sistema. Također, često upućuju na neki konkretan događaj ili situaciju iz prošlosti koja traži razrješenje. Do rješenja se dolazi kroz uključivanje i povezivanje onog što je bilo razdvojeno. I kroz povezivanje simptoma i bolesti sa njihovim kontekstom koji uvijek leži na sistemskoj razini – obično na nivou šireg obiteljskog sistema koji se proteže i kroz nekoliko generacija. A metoda sistemskih konstelacija omogućava nam upravo to.

Bert Hellinger je otkrio da su mnoge bolesti povezane sa događajima u obitelji. Naime, osoba u obitelji oboli iz ljubavi za nekog u obitelji. Ta ljubav je slijepa i kao takva vodi do bolesti, a nekad i do smrti. Ali, Hellinger dalje kaže, ako ova slijepa ljubav progleda i razumije, onda ta ista ljubav pomaže osobi da se oporavi i ozdravi.

Svatko od nas povezan je sa svojom obitelji i drugim grupama kojima pripada kroz duboku nesvjesnu odanost. Pripadanje našoj obitelji kao najvažnijoj grupi za naš opstanak je nešto što želimo osigurati po svaku cijenu. Čak i po cijenu života. Osobe ponekad postaju bolesne jer na taj način potvrđuju pripadanje svojoj obitelji. Pa se tako osjećaju dobro i nevino kada su bolesne, a mogu osjećati grižnju savjesti kada ozdrave.

Na primjer, kada roditelj umre rano, ili kada majka umre pri porođaju, onda dijete osjeća duboku, naravno nesvjesnu, želju da slijedi svoju majku u smrt. Često to dijete tada postane bolesno ili depresivno. Kada je bolesno, osjeća olakšanje, jer bolešću smanjuje osjećaj krivice koje bi imalo kada bi živjelo sretnim i ispunjenim životom, jer osjeća kao da je to na uštrb majčinog života. Ovo, naravno nema smisla jer ove nesvjesne dinamike i nisu racionalne. One odražavaju arhaične pokrete duše koje su često samo fantazije. Da li djetetova bolest ili gubitak života može vratiti majku u život? Naravno da ne. Pa samo od jedne tragedije nastaju dvije. Ali, bili bi iznenađeni kada bi uvidjeli iza koliko mnogo bolesti i ranih smrti stoji upravo ovakva dinamika.

Bolest kao izraz ljubavi

U obiteljskim konstelacijama možemo rasvijetliti ove procese i otkriti povezanost između obiteljskih događaja i dinamika koje stoje iza bolesti. Jedna od tih dinamika je kada netko nesvjesno svojim životom izražava rečenicu “Ja ću te slijediti u smrt”. To može biti slučaj sa djetetom iz spomenutog primjera. I to se događa iz ljubavi i bez straha. I osoba se osjeća dobro s time, zapravo zadovoljno u svojoj patnji ili bolesti. Iluzija koja stoji iza ove dinamike je da smo tako bliže majci koja je umrla, odnosno da možemo nešto napraviti za nju, nešto joj nadoknaditi.

Kroz konstelacijsku metodu moguće je raspršiti ovu iluziju i omogućiti osobi direktan uvid u pogubne posljedice ovakve slijepe ljubavi. Moguće je također ovu ljubav preobraziti u ljubav koja vidi, onu koja vidi također i majčinu ljubav, kao i ljubav za život sa svim njegovim aspektima. Prihvaćanje života i pod ovom cijenom, pod bilo kojom cijenom sa kojom nam dolazi, je česta intervencija u konstelacijama kojom vrlo brzo uspostavljamo zdravu ravnotežu i mobiliziramo zdravu ljubav, koja se onda manifestira kao ljubav za zdravlje.

Kako se to postiže? Na relativno jednostavan način. Dovoljno je osobu staviti ispred neke druge osobe koja predstavlja umrlu majku i reći joj da kaže: “ Draga majko, iz ljubavi prema tebi želim te slijediti u smrt.” Čim osoba izgovori tu rečenicu doživljava svu apsurdnost i nepotrebnost takvog pokreta. Također, kroz predstavnika za majku moguće je da dijete dobije jasan uvid da je to nešto što majka nikako ne bi željela. Tada izgovaranjem drugačije rečenice osoba mijenja svoj stav prema svom životu, prema načinu na koji je taj život došao upravo njoj, upravo na način na koji je došao i po toj cijeni: “ Draga mama, iz ljubavi za tebe i u sjećanje na tebe, poštivati ću i cijeniti život koji si mi dala, sa zahvalnošću. Od tebe prihvaćam svoj život i po ovoj cijeni.” To je onda ljubav koja vidi, ljubav koja podržava život i zdravlje. A ako je osoba bolesna, onda ova ljubav podržava liječnički tretman i njegov uspjeh.

Rekli smo ranije da je svatko od nas dio sistema, prije svega obiteljskog sistema, sa kojim nas vežu neraskidive niti. I u kojima smo podvrgnuti određenim sistemskim zakonitostima koje se brinu o njihovoj cjelovitosti i pravu na pripadanje. Sistemi su u neravnoteži i ne-redu čim je neki član isključen, nepriznat ili zaboravljen. U odnosu na bolesti, ono što je postalo jasno kroz metodu sistemskih konstelacija je da bolesti (kojih se mi želimo rješiti) često predstavljaju isključene osobe. Bolest sa svojim simptomima često ima funkciju podsjećanja na osobu koja je zaboravljena. Simptomi nas prisiljavaju da pogledamo tamo gdje ne želimo, a trebamo. Bolest je možda u disonanci sa nama, ali je ona u rezonanci sa isključenom osobom. Tu se onda na djelu vidi ljubav u bolesti. Bolest sa ljubavlju gleda na isključenu osobu kojoj su svi drugi okrenuli leđa. Kada se okrenemo toj osobi i kada je pogledamo s ljubavlju, sa ljubavlju bolesti, tada osjećamo trenutno olakšanje, a najčešće i nestanak simptoma, odnosno povlačenje bolesti koja je odigrala svoju ulogu. Bolest se povlači kada je obavila svoj posao. U konstelacijskom radu, ova dinamika je dobro vidljiva kad u konstelaciji imamo predstavnika za bolest. Suprotno očekivanju, često se kroz pokrete predstavnika osvijetli odnos privlačnosti, suosjećanja i ljubavi između nas i naše bolesti. Također, ono što redovno možemo uočiti u konstelacijama je da predstavnik za bolest osjeća spontani pokret povlačenja iz konstelacije kada u konstelaciju uvedemo predstavnika za isključenu osobu: majku koja je umrla rano, abortirano dijete, poginuli suborac našeg oca, vanbračno dijete oca, sestra blizanka naše majke koja je umrla pri porodu…i sve one druge osobe koje pripadaju našem obiteljskom sistemu, a koje smo zbog boli, ljutnje ili straha isključili iz našeg srca.

Bolest i zdravlje tako kroz konstelacije otkrivaju svoj skriveni kontekst. Naše uobičajeno neznanje ovih skrivenih dinamika koje vladaju u našim odnosima uzrok je našem osjećaju da su bolest i zdravlje samo različite loptice koje su nas igrom slučaja dopale u lotu života. Malo nas je svjesno sa koliko pravilnosti se ove pojave odvijaju po predvidljivom scenariju. Prema zakonitostima koje je također moguće poznavati i sa njima se uskladiti.

Čak i po cijenu života

Knjiga Stephana Hausnera “Čak i po cijenu života”, iskusnog i priznatog njemačkog sistemskog terapeuta obiluje primjerima iz njegove prakse koji u detalje opisuju primjenu metode konstelacija u radu sa ponekad teško oboljelim osobama, a u mnogim primjerima i konkretne pozitivne rezultate koji se ponekad doimaju kao prava mala čuda.

Ova metoda u rukama iskusnog terapeuta doima se kao otkrivanje karike koja nedostaje u našem razumijevanju života i ljudskih odnosa i pružaju novi način razrješavanja nekih od najbolnijih i najtežih dilema.

“Čak i po cijenu života” naslov je koji upućuje na jednu od čestih nesvjesnih dinamika koje srećemo u obiteljima i koja se nalazi u pozadini mnogih situacija duboke patnje u našim obiteljskim odnosima, osobito kada se radi o ozbiljnoj bolesti. Uvidi u tu, i u druge pogubne dinamike, kao i načine razrješenja, mogući su kroz sistemske konstelacije.

U knjizi Stephana Hausnera možemo naći opise mnogih slučajeva iz njegove prakse koji jasno opisuju konstelacijski proces, ali i otkrivaju povezanost između određene obiteljske situacije i pojedine bolesti. Pa ćemo između brojnih primjera naći i slučaj Kronove bolesti kao pokušaj djeteta da ponovo spoji rastavljene roditelje, ADHD kod djece kao rezultat isključenog i zaboravljenog člana obitelji iz prošlosti, rak dojke kao posljedicu poremećenog odnosa sa majkom zbog majčinog gubitka prvog djeteta, teškoće u disanju i plućne bolesti povezane sa majčinim gubitkom i neizraženim žaljenjem, kao i poriv za samoubojstvom povezan za pobačenom sestrom ili bratom.

U sistemskom kontekstu bolesti koji dolazi na vidjelo u konstelacijama, tako možemo ponekad vidjeti i dijabetes kao nesvjesno odavanje poštovanja članovima obitelji nestalim u logorima, neurodermatitis kao identifikaciju sa djedovim suborcima izgorjelim u ratnoj akciji ili multiplu sklerozu kao posljedicu skrivenog zločina u obitelji. Sinovljeva depresija i živčani slom koji se svima čine neobjašnjivima postaju razumljivi u kontekstu reakcije na činjenicu da onaj koji se izdaje za njegovog oca zapravo to nije, jer je začet spermom donora. Primjera je mnogo, a u svakom možemo otkriti iznenađujuću povezanost simptoma sa činjenicama, situacijama i događajima koju nikada ne bismo ni slutili.


Alemka Dauskardt

Magistra psihologije & sistemska psihoterapeutkinja

knjiga   fb announ

Muškarac i žena: Različiti ali jednako vrijedni (CRO)

U konstelacijama dolazimo do uvida o tome što podržava ljubav u našim najintimnijim odnosima, a što joj šteti. Kroz mnoge konstelacije postalo je jasnije koje su to zakonitosti ljubavi koje djeluju u odnosu između partnera kojih se trebamo držati ukoliko želimo skladne odnose. Ovo su neke od tih zakonitosti koje se odnose na partnerske odnose.


Jedna od prvih stvari sa kojom se muškarac i žena moraju suočiti je da su različiti. Muškarac se razlikuje od žene u skoro svakom pogledu i žena se razlikuje od muškarca u gotovo svakom pogledu. To su dva različita ljudska bića. Ali, iako različiti, oboje su ispravne edicije ljudskog bića. Muškarac se treba odreći ideje da je on kao muško idealna ljudska osoba, i žena se treba odreći ideje da je ona kao žensko idealna ljudska osoba.

Iako su različiti oboje su jednako dobri. Samo ako se ovo prihvati, da je muškarac jednako dobar i da je žena jednako dobra, odnos između njih ima neke šanse.

Znači oboje moraju prihvatiti da su jednako vrijedni. I oboje moraju prihvatiti da postoji jednakost među njima. To omogućava partnerstvo. Ako se jedan partner ponaša superiorno, onda je partnerstvo ugroženo.

Dodatno, oboje moraju priznati da su nepotpuni, naime da muškarac ima nešto što žena nema i što joj treba i da žena ima ono što muškarcu nedostaje. I oboje moraju biti spremni prihvatiti ono što drugi može dati. Ovo je ponizna pozicija. Oboje priznaju da imaju potrebu, i oboje priznaju da imaju nešto specijalno za dati. Na ovaj način dolazi do razmjene nakon koje se oboje osjećaju obogaćenima.

Zašto muškarac želi ženu i zašto žena želi muškarca? Zato što muškarcu nedostaje ono što ima žena i ženi nedostaje ono što ima muškarac. Znači oboje trebaju nešto što im nedostaje i što drugi ima. Zato su privlačni jedni drugima.

Danas je rasprostranjeno mišljenje da muškarac treba razviti ženske kvalitete, a žena treba integrirati muške kvalitete. Kad to urade da li onda trebaju jedan drugoga? Ne. Za odnos je najbolje ako muškarac ostane muškarac, samo muškarac i ništa više, i ako žena ostane žena, samo žena i ništa više. Muškarac mora razviti muške kvalitete, a žena mora razviti ženske kvalitete. U odnosu, muškarac mora povremeno obnoviti, ojačati svoje muške kvalitete u društvu muškaraca. Kad su muški zajedno oni razvijaju svoje muške kvalitete. I obratno. Žene moraju obnoviti svoje ženske kvalitete u društvu drugih žena. Onda, kada se nakon toga ponovo sastanu, njihov odnos je bogatiji.


Kada partneri uđu u odnos svaki donosi svoju individualnost u njihovo zajedništvo, a u zajedništvu je gube. Žena potvrđuje svog muža kao muškarca, ali stavlja njegovu muškost na kušnju i uzima ju od njega, i njegova muškost se smanjuje tijekom njihova partnerstva. Isto tako muž potvrđuje ženinu ženskost, ali također stavlja njenu ženskost na kušnju i uzima ju od nje, i ona postaje manje žena. Da bi partnerstvo ostalo uzbudljivo za oboje, oboje moraju konstantno obnavljati svoju muškost i ženskost.

Muškarac obnavlja svoju muškost u društvu muškaraca, a žena svoju ženskost u društvu žena, tako da moraju napustiti svoj odnos s vremena na vrijeme da osvježe svoju muškost i ženskost. Stvarni sadržaj druženja između muškaraca i žena je nevažan. To može biti na kavi, u baru, klubu, u grupi za razvoj, ili u sportskoj ekipi. Važno je biti zajedno s drugim muškarcima i ženama i činiti stvari koje muškarci i žene čine kada se skupe. Ako par to čini, odnos zadržava svoju kreativnu napetost i može se dalje razvijati i produbljivati. Ovaj element odnosa je previđen u romantičnom idealu ljubavi koji podrazumijeva da zaljubljeni par može dati jedno drugom sve što im treba.


Veza između muškarca i žene zahtjeva da muškarac želi ženu kao ženu, a žena da želi muškaraca kao muškarca. Njihova veza se ne razvija potpuno ako žele jedno drugo iz drugih razloga: npr. zbog forme, ili izdržavanja, ili zato što je jedan od njih bogat ili siromašan, katolik ili protestant, židov ili musliman, hinduist ili budist; ili zato što jedan želi vladati ili zaštititi, ili poboljšati ili spasiti drugoga; ili zato što jedan želi da drugi primarno bude majka ili otac njegove ili njezine djece. Partneri koje se združe zbog ovakvih razloga ne razvijaju snagu zajedništva koja im omogućava da odole ozbiljnim krizama.

Ako muškarac ostane sin koji traži majku ili ako žena ostane kćer koja traži oca, njihov odnos, iako je intenzivan i pun ljubavi, nije odnos odrasle žene i muškarca. Ljudi koji ulaze u odnose sa nadom, priznatom ili ne, da će dobiti nešto što nisu dobili u odnosu s majkom ili ocem, traže roditelje. Pripadanje koje se tada razvija je pripadanje djeteta roditelju. Ponekad se događa da muškarac koji traži majku nađe nekoga tko traži sina, ili da žena tražeći oca, nađe nekoga tko se nada kćeri. Takvi parovi neko vrijeme mogu biti jako sretni, ali oni i njihova djeca će iskusiti poteškoće u toku njihova partnerstva.

Ljubav je isto tako ograničena kada se jedan partner prema drugome ponaša sa autoritetom roditelja i nastoji ga poučiti, poboljšati ili mu pomoći. Svaki odrasli je već odgojen i naučen kako da se ponaša i sve namjere da se to učini ponovno, sigurno štete ljubavi. Nije čudno da partner koji je tretiran kao dijete reagira povlačenjem iz odnosa, kao što dijete odlazi iz obitelji i traži olakšanje izvan odnosa. Konflikti oko moći u intimnom partnerstvu se najčešće pojavljuju kada jedan partner pokuša drugoga tretirati kao dijete, majku ili oca.


Ljubav između partnera zahtjeva odricanje od naše prve i najintimnije ljubavi, naše ljubavi kao djece prema našim roditeljima. Samo kada je vezivanje dječaka – bilo kroz ljubav ili odbijanje – za majku razrješeno on se može potpuno dati svojoj partnerici i postati muškarac. Vezanje djevojke za oca mora takodjer biti razrješeno da bi se ona mogla dati partneru i biti žena. Uspješno zajedništvo zahtjeva žrtvovanje i transformaciju naše ranije dječje veze za roditelje; dječaka za majku i djevojčice za oca.

Period prije rođenja i rano djetinstvo dječak provodi primarno unutar majčine sfere utjecaja. Ako ostane ondje, njen utjecaj preplavljuje njegovu psihu, i on doživljava ženkost kao nesto svevažno i svemoćno. Pod majčinom dominacijom može postati vješt zavodnik i ljubavnik, ali ne razvija se u muškarca koji poštuje ženu i koji može održati dugotrajan ljubavni odnos. Niti postaje jak i odan otac svojoj djeci. Da bi postao muškarac sposoban za potpuno uživanje u partnerstvu mora odustati od prve i najintimnije ljubavi svog života – svoje majke – i doći u očevu sferu utjecaja.

U prijašnjim vremenima je proces kroz koji dječak ostavlja majku bio socijalno strukturiran i poduprt obredima inicijacije. Nakon što je dječak prošao ove obrede imao je svoje mjesto u očevom svijetu i nije se mogao vratiti da živi u majčinoj kući kao dijete. U našoj kulturi, rituali koji su nekada podupirali ove procese su nestali, a proces odlaženja iz majčine sfere je često bolno težak. Čak je i vojska koja je nekada služila da pomogne dječacima da izađu iz majčine sfere i uđu u očevu izgubila tu ulogu za mnoge mladiće.

Djevojčica također ulazi u život unutar majčine sfere utjecaja, ali ona doživljava ženstvenost i privlačnost muškog roda drugačije nego njen brat. Njen otac ju fascinira, i ako sve ide dobro, ona može vježbati umijeće privlačenja muškaraca u postojanoj sigurnosti njegove ljubavi. Ali ako ostane u očevoj sferi utjecaja, postaje “tatina djevojčica”. Može postati ljubavnica, ali ne dozrijeva potpuno u ženu, ima poteškoća u vezivanju kao ravnopravan partner i poteškoća da postane dobrom majkom svojoj djeci. Da bi postala žena, neophodno je za djevojku da napusti prvog muškarca u svom životu – svog oca – i da stane uz majku.

Moramo razumijeti još nešto o partnerskim odnosima. Ne možemo osnovati dobar partnerski odnos ukoliko nismo ostavili svoju porodicu porijekla, svoje roditelje. Šta znači ostaviti svoje roditelje? To znači prije svega ne zamjerati ništa svojim roditeljima, ne žaliti se na njih i ne biti ljut na njih. Zatim, to također znači ne očekivati, odnosno zahtjevati bilo šta od naših roditelja. Jer sve ovo nas zadržava na nivou djeteta. Odrastanje podrazumijeva stav prema roditeljima izražen u rečenici „dali ste dovoljno“. Odrastanje podrazumijeva i zahvalnost našim roditeljima za sve što su nam dali,upravo na način na koji su nam dali. To se odražava rečenicama: „Hvala za sve što ste mi dali. Dali ste dovoljno. Za sve drugo pobrinuti ću se sama.“ Tek onda smo spremni za partnerski odnos.

Mnoga djeca u obitelji, također, nose neki teret za svoje roditelje. Ponekad kad su roditelji previše opterećeni teretom iz svojih porodica, oni od svoje djece očekuju da se brinu za njih, pa se uloge izvrću. Roditelji se ponašaju kao djeca, a djeca kao roditelji. Kada djeca imaju preveliku odgovornost u svojoj obitelji, neprikladnu za djecu, takva djeca onda imaju teškoća odrasti i preuzeti odgovornost u obitelji koju samu osnuju. I velike su šanse da će oni, kao odrasli, od svoje djece uzimati, umjesto njima davati, odnosno da će se oni ponašati kao djeca. Jedino dobro rješenje u tom slučaju je ne preuzimati teret roditelja na svoja leđa i ostaviti ga tamo gdje pripada, ne brinuti se za svoje roditelje kao da smo mi veći od njih i znamo bolje od svojih roditelja.

To je, znači, nešto što svatko od nas može učiniti za sebe kao pripremu za partnerstvo: raščistiti, da tako kažemo, odnos sa svojim roditeljima i odrasti, odnosno biti spreman odvojiti se od njih, ne samo fizički, naravno. Onda otvaramo put ka tome da uopće bude moguće dopustiti potencijalnom partneru da uđe u naš život, i to na način koji će omogućiti solidniji odnos od same zaljubljenosti.

Zašto sam osjećaj ljubavi nije dovoljan? Zašto nije dovoljno reći “Ja te volim”? Obično kad kažemo “Ja te volim”, to nas pretvara u djecu, a partnera u naše roditelje. Što te riječi obično izražavaju je „učinila bi sve za tebe“, a to je odlika ljubavi djeteta prema roditelju. Također to vodi do očekivanja od našeg patnera kakva bi normalno imali od naših roditelja, kao:
– trebaš me voljeti bezuvjetno, trebaš napraviti sve za mene
– trebaš se brinuti za mene, nikada me ne smiješ ostaviti

A to su neprimjerena očekivanja u partnerskom odnosu, jer je partnerski odnos zasnovan na drugačijim principima od onih koji važe u odnosima između roditelja i djeca, na principima JEDNAKOSTI, RAVNOTEŽE I IZBORA.

Ne samo da partnere moramo prihvatiti onakve kakve jesu, već moramo uvidjeti da su oni, kao i mi, zapetljani u dinamiku svoje primarne obitelji. Znači partneri nose teret svoje obitelji i to se često ne može promijeniti. Ljubav na drugi pogled znači volite partnera ne samo onakvim kakav je, već i da volite njegovu ili njezinu obitelj onakvom kakva je. To nije tako lako, ali ako uspijete, koliko pouzdanija će vaša ljubav biti. Jer to je ljubav koja ima snagu.

Muškarac i žena dolaze u odnos iz različitih obitelji. Vrlo često žena misli da je njena obitelj bolja od muževe. Ponekad muž misli da je njegova obitelj bolja od ženine. Ali obje obitelji su jednako dobre. Mora se prihvatiti da su obje obitelji jednako dobre, iako različite.


Zamislite kao kažete svom partneru: Ja te volim.
A onda zamislite da mu kažete: Ja te volim takvu – takvog kakav jesi.
Uzimam te takvog kakav jesi. Volim i tvoju majku baš takvom kakva je. Volim i tvog oca takvog kakav je. I kažem DA tebi, i tvojim roditeljima, i tvojim precima, i svemu što se dogodilo u tvojoj obitelji, dobro i loše, svemu kažem DA.
I još mu možete reći: Volim tebe i ono što te vodi na tvom putu.

Onda takva ljubav ima snagu.

Ponekad, kako vrijeme prolazi, partneri se mogu razviti na drugačiji način. Promjene se. Tako da nakon 30 godina nisu više isti kao kad su se prvi puta upoznali. Onda moramo prihvatiti i to, moramo voljeti i taj razvoj. Moramo voljeti naš razvoj i razvoj našeg partnera. I može biti da se tada rastanemo. Ne zato što smo loši, krivi ili zato što je ljubav prošla. Jednostavno, razvili smo se u drugačijem smjeru. I ako se odnos raspadne na taj način, nitko nije poražen. Samo iluzija je ta koja je poražena.

I onda možete reći vašem partneru: Volim tebe i ono što te vodi na tvom putu i mene na mom putu na ovaj određeni način.
I onda iako odu različitim putevima, pristajući na ovakvu ljubav, kroz to ostaju povezani, čak i kada se rastanu. To je onda duboka ljubav.

love train

Partnerstvo ima prioritet nad roditeljstvom (CRO)

Jedna od zakonitosti ljubavi koje vidimo u konstelacijama je da partnerski odnos muškarca i žene ima prioritet nad roditeljskim odnosom između njih i njihove djece. Svoju energiju za podizanje djece oni crpe iz njihove ljubavi jedno za drugo. Djeca se osjećaju najsigurnije kada otac voli njihovu majku u njima i kada majka voli njihovog oca u njima. Za djecu nije dobro ako se sva pažnja jednog roditelja usredotoči na njih i ako ljubav za njih mimoilazi (isključuje) drugog roditelja.


‘The couple relationship has precedence over being a parent. True, the couple relationship is oriented towards parenthood, but being a parent is a progression from the relationship, therefore the relationship has precedence. So the man creates the energy to be a father out of his love for the woman. And if he loves the children, he loves what he sees of the woman in the children and vice versa.

The woman has the energy to be a mother because she feels the man at her side and takes strength from him to be there for her children. This succeeds when she loves what she sees of the man in the children, when her love for them is a progression from her love for him. Children will be happy if their parents love each other in their children. Children are never happier than when they experience their parents as a couple. Then they are really happy, and comforted.’

Bert Hellinger