Razgovor sa Stephanom

Harmonija kao izvor iscjeljujuće moći

Objavljeno u Praxis der Systemaufstellung, siječanj, 2007.
Sugovornici: Marianne Franke / Stephan Hausner

F: Stephane, na početku našeg razgovora htjela bih znati kakvo ste zanimanje željeli i kako ste to ostvarili?

H: Isprva sam htio biti biolog i raditi u području zaštite okoliša. Moji su se interesi s vremenom usmjerili na ljude i njihovo društveno okruženje pa sam se odlučio za liječničku profesiju. Tijekom svog školovanja za medicinskog tehničara, odlučio sam studirati medicinu. Budući da sam već imao znanja i iskustva sa auto-regulacijom sustava u odnosu na zaštitu okoliša, uvidio sam da ortodoksna medicina nije za mene. Istraživanje ekoloških pristupa dovelo me do tradicionalne kineske medicine i naturopatije, naposljetku i do homeopatije.
Osim principima poretka, koji su temelj homeopatije, bio sam fasciniran tzv. Fenomenom “nekoliko sekundi“. To pokazuje kako se naše tijelo može trenutno restrukturirati nakon prikladnog iscjeljujućeg impulsa, da se čak i neki vrlo ozbiljni simptomi mogu trenutno povući.
U homeopatiji mi je bilo teško služiti se popisom pronalaženja odgovarajućeg lijeka. Nije mi se sviđala ovisnost o lijekovima. Tast me naučio primjeni radiestezije u medicinskom testiranju i pronalaženjem bolesnih područja u tijelu. Tako je iscjeljenje postalo rezonancija i fenomen polja i moj je ideal sve više bio da liječnik postane lijek u homeopatskom smislu, koji bi pacijentu pomogao samom svojom prisutnošću. Terapeut samo katalizira iscjeljenje u pacijentu. On ne liječi, nego stvara uvjete samoiscjeljenja. 1993., kad sam prvi put gledao kako Bert Hellinger radi s pacijentima, osjetio sam da sam našao što sam tražio: Bert je bio osoba koja je liječila pacijente bez upotrebe lijekova, samo svojim uvidima, svojim bićem i djelima. Iz tradicionalne kineske medicine i starogrčke humoralne patologije i njihovim pogledima na bolest kao poremećaja reda, poveznica između zdravlja i reda nije mi bila strana. Stoga, su mi uvidi Berta Hellingera o poretku ljubavi u ljudskim sistemima i njihovo značenje u medicinskom kontekstu bili smisleni.

F: Znači, seminar s Bertom Helingerom bila je neka vrsta iskre koja vas je potakla?

H: Da, kao i proširenje mog dotadašnjeg holističkog pristupa. Postalo je jasno da holistička medicina treba uključiti i obiteljski sistem.

F: Stephane, od tada pohađali ste mnoge Bertove radionice. Što vas je najviše dotaknulo?

H: Dvije stvari. Prvo, mučilo me pitanje koji su iscjeliteljski aspekti ove metode, što je ono što je doista bitno. I drugo, kako Bert uspijeva prikupiti toliko informacija u tako malo vremena, ili ako želite – njegova percepcija. Rajan Sankaran, indijski homeopat poznat po brzom nalaženju lijeka, rekao je da je svako liječnikovo pitanje znak njegove nesigurnosti. Bert Hellinger je činilo se otkrivao bitnu dinamiku koja pokreće pacijenta unutar svakog pacijenta u prvim trenucima, bez verbalnog kontakta. Za mene je to bila potvrda onoga što sam već sumnjao. To je bilo uzbudljivo iskustvo.

F: Možete li reći još malo o prvom pitanju, što su iscjeliteljski aspekti u konstelacijskom radu?

H: Moj glavni fokus u konstelacijama je rad s pacijentima. Do sada vodio sam više od 200 radionica za pacijente s fizičkim oboljenjima. Kao terapeuta, zanimalo me što pridonosi iscjeljenju, jesu li iscjeljujući procesi pokrenuti u konstelaciji. Tijekom godina, susreo sam mnoge svoje pacijente ponovno i sudeći po mom iskustvu, postalo je sve vjerojatnije da je glavni pokretač bolesti, a možda i zapetljaja, primarna ljubav djece prema njihovim roditeljima i njihova potreba za bliskošću. Ta želja za bliskošću u najmanju je ruku ono što pacijente motivira da se drže za zapetljaje i simptome.

Čini mi se da je to aspekt koji je dominantan u radu s pacijentima. To je promijenilo moj pristup konstelacijama. Umjesto da se vraćam izvoru zapleta ili problema, prekinuo bih konstelaciju nakon što bih saznao koja je čežnja pacijenta, tj. koje koristi je dobio od bolesti, odnosno iluzije o koristi bolesti. Tada radim na sažeti način. Suočavam pacijenta izravno s osobom prema kojoj je usmjerena njegova čežnja i promatram specifičan razvoj događaja u kontekstu tog odnosa. U većini slučajeva, radi se o ocu ili majci.
Moj prijatelj Dale Schusterman jednom je rekao: ‘Ti koristiš osobu da bi promijenio sistem, a ne sistem da promijeniš osobu.’ To je istina. Prije svega, zanima me individua i okviri njezinih mogućnosti kao dijela sistema. Zato pokušavam potaknuti osobnu odgovornost pacijenta, dovodeći ga u kontakt s njegovim osnovnim stavom kroz koji je uplaten i stav koji bi ga mogao izliječiti i riješiti njegove zaplete.

F: Stephane, u većini slučajeva za takva otkrića zaslužno je neko određeno krucijalno iskustvo. Možete li koje podijeliti s nama?

H: Tijekom tečaja u Washingtonu, DC, 2004. ovo mi je postalo jasno. Pacijent je i sam bio liječnik. Imao je uznapredovali rak kostiju desne noge, bio je na nekoliko operacija i bilo je očito da nosi protezu. Uz to metastaze su se proširile na pluća. Pridružio se grupi sa ženom i dvoje djece. Išao je na zračenje i zbog toga je planirao sudjelovati samo prvog dana.
Rekao sam mu da odabere predstavnike za sebe i svoje roditelje. Postavio ih je u odnos, a ja sam dodao predstavnika za bolest. Prema reakcijama predstavnika, povezanost njegove bolesti i majke bila je očita. No na upite o konkretnim događajima nismo dobili daljnje bitne informacije. Pacijent je tvrdio da je oduvijek imao dobar odnos s majkom. Konstelacija je pokazala samo nekoliko nejasnih informacija o mogućim povezanostima. Zbog njegove nespremnosti da pruži neke dodatne informacije, odlučio sam prekinuti konstelaciju.

Pacijent se razljutio jer su on i njegova obitelj doputovali izdaleka avionom i bio je vrlo razočaran. Uvjerio sam ga da ću nastaviti rad sljedećeg dana ukoliko se otvore neki novi aspekti. Rekao je da mora stići na zakazanu terapiju i mora otputovati iste večeri, a ja sam mu odgovorio da je odluka na njemu.
Sljedećeg dana se ipak pojavio. Njegova je obitelj otputovala i nestalo je njegove napetosti. Bio je smireniji i opušteniji. Odlučio sam ponovno postaviti konstelaciju njegove primarne obitelji. Slika je bila slična kao prethodnog dana: zbunjujuće kretnje predstavnika, moguća tajna u odnosu s majkom i malo naznaka o rješenju. Ponovno sam ga pitao o odnosu s majkom. Prethodnog dana rekao je da im je odnos dobar. Ipak, tijekom razgovora, ispostavilo se da njegova majka nema pojma o tome da je on bolestan. To je bio ključ. Pitao sam ga kako mu to polazi za rukom, a on mi je rekao da izbjegava susret s majkom još od prve operacije.
Unatoč tomu, svakodnevno telefoniraju i razgovaraju o svemu osim o njegovoj bolesti. Nakon te informacije, rekao sam predstavnici njegove majke da stane pred njega, a njemu sam rekao da kaže: „Najdraža majko, ja sam jako bolestan.“ Predstavnica njegove majke nije se ponašala kako bi se očekivalo. Umjesto da se okrene bolesnom sinu, zavrtjelo joj se i gotovo se srušila. Rekao sam joj da izgovori: „Dragi sine, ako i umreš, nećeš dobiti ništa više.“ Pacijent je bio duboko potresen tom rečenicom. Bilo je kao da mu se urušila kula od karata iznutra i moglo se osjetiti da se njegovo tijelo treba presložiti nakon ove intervencije. Majčina predstavnica osjećala se dobro i moćno s tim riječima, distancirano i ponovila da je dala što je mogla. Pacijent je zaplakao kad je čuo majčine riječi. Kad se smirio, mogao je prihvatiti majčinu ograničenosti i zahvaliti joj. Nakon šest mjeseci, saznao sam da pacijent više nije imao rak. Iznenada je liječenje dalo rezultata. 2006. susreo sam Susan Ulfelder koja je organizirala tu radionicu. Rekla mi je da je zdrav i da je odustao od liječničke profesije.

F: Vrlo sam impresionirana vašom sposobnosti da osjetite klijentovu duboku čežnju i kako otkrivate iscjeljujuću istinu upotrebom nekonvencionalnih rečenica koje majka ne bi izgovorila na takav način. Zadržimo se još malo na iscjeljenju i pitanju što je po vašem mišljenju od pomoći u konstelacijskom radu.

H: Uvjeren sam da je izlječenje u dubini zapravo samoizlječenje. S toga gledišta, kao terapeut moram se pitati što mogu zapravo učiniti za svog pacijenta. Možda uspijem stvoriti okvir ili polje gdje se sile samoizlječenja mogu razviti. U tom smislu terapeut je poput vrtlara koji se trudi stvoriti dobre uvjete rasta.
Tijekom konstelacije, često postaje jasno kako je pacijent zarobljen u dječjoj čežnji. Stoga, dio izlječenja je otpuštanje tog dijela djetinjstva i odrastanje u odraslu osobu. To je moguće samo u skladu s roditeljima.
Kada gledam svoje kolege kako vode obiteljske konstelacije, prepoznajem dva smjera koji po meni mogu i trebaju biti razlikovani. Jedan pristup je orijentiran prema sustavu ili konstelaciji, a drugi je više orijentiran na klijenta, u smislu kako konstelacijski rad utječe na njega. Ovdje je ključno pitanje može li se klijent složiti s onim što doživi u konstelaciji i može li slijediti očiti pokret koji postane jasan kroz konstelaciju.

F: Kako to prepoznajete?

H: Jedan od indikatora je kraniosakralni ritam. Tijekom konstelacijskog procesa, osjećam povezanost s klijentovim tijelom, njegovom bolešću i simptomima. Moje su intervencije rezultat onoga što postane vidljivo tijekom konstelacije i kontaktom s klijentom kroz pitanje rezonira li njegovo tijelo s onim što je postalo vidljivo tijekom konstelacije i može li integrirati takvo iskustvo. Dolazi do zastoja kraniosakralnog ritma kada terapeut dotakne traumu ili kad je terapeutski rad prezahtjevan za klijenta. Tako znam je li klijent spreman integrirati tu intervenciju. Jer pokretljivost je preduvjet za promjenu, uvide i izlječenje.
Tijekom konstelacijskog rada s klijentima, doživljavam svoj zadatak kao iniciranje harmonije s „nečim većim“. Orijentacija na klijenta i pozornost usmjerena na tijelo su moj fokus.

F: Moje je pitanje sada kako uvjeriti pacijente da preuzmu odgovornost čak i ako ne vide kako mogu promijeniti svoje ponašanje?

H: Tijekom konstelacije pacijent prepoznaje svoju vezanost i kako je moguće osloboditi se tih vezanosti. Ne radi se o promjeni ponašanja, nego o promjeni temeljnog stava koji pacijent treba njegovati. To može dovesti do promjene ponašanja.
Na početku svake konstelacije razjasnim da je pacijentov stav o životu ono što ga je dovelo do toga gdje je sada. Na primjeru objasnim ono što nazivam „ekologijom bolesti“. Kad slomimo nogu, dobivamo gips koji nas tjera u krevet i znamo da neko vrijeme nećemo moći hodati. To znači da naše tijelo investira samo u one mišiće koji su mu potrebni i koje koristi. Zašto nas ponekad tijelo drži u bolesti gotovo cijeli život? To je razumljivo samo u kontekstu kada bolest ima dublje značenje ili kada klijent podsvjesno ima koristi od bolesti.
Ta ideja o bolesti dotiče našu odgovornost prema trenutačnoj situaciji. Za mene je volja da se kaže „da“ trenutačnoj životnoj situaciji preduvjet konstelacijskog rada i često prvi korak u nalaženju rješenja. Iskustvo je pokazalo da kad netko nije voljan reći „da“ svojoj životnoj situaciji, „da“ životu koji je primio od roditelja, onda često i ne može reći „da“ onome što se pokazuje tijekom konstelacije. U takvim situacijama ja onda prvo radim na ovome „da“.

F: Kako postupate u takvim slučajevima?

H: Katkad izvedem vježbu s pacijentom. Korak po korak, suočavam ga s predstavnicima. Prvo s ocem, a tada slijeva, tako blizu da pacijent ne može izbjeći pogled na roditelje, pored oca dolazi majka. Ako situacija to zahtijeva, postavljam i bake i djedove i prabake i pradjedove iza roditelja. Osjeti se kada je slika u konstelaciji kompletna. Tada čekam. Suočen sa svojom obitelji, pacijent shvaća da ne može ustrajati u svome „ne“, da nema izbora u odnosu na svoje nasljeđe. Ovo suočavanje obično rezultira suglasnošću i pokretom.
Harmonija je izvor snage za rješenje i izlječenje. Između ostalog, moja je anamneza vođena pitanjem: što je to sa čime klijent nije u suglasju? To se može odnositi na osobni život, u smislu traume, prekinute kretnje prema roditeljima ili drugim važnim uzorima, ali to se može protezati i izvan pojedinčeva života. U sistemskim konstelacijama s pacijentima postaje jasno da bolest ne može i ne smije biti svedena samo na pacijentov osobni fenomen. Često se rješenja za pacijente nalaze samo onda kad se njihovi simptomi razmatraju u širem višegeneracijskom obiteljskom kontekstu. U tim slučajevima simptomi često ukazuju na relevantne događaje u sistemu ili isključene članove obitelji. Budućnost postoji samo za one koji su suglasni sa svojom prošlosti. Oni koji se bore sa svojom prošlosti su vezani i nisu slobodni za budućnost. Nasuprot prosuđivanju, osuđivanju i isključivanju, kontinuirano doživljavamo da prepoznavanje, priznanje i suglasnost sa stvarnošću može pokrenuti one sile koje djeluju razrješujuće i iscjeljujuće za tijelo i dušu.

F: Možete li nam dati primjer slučajeva koji nadilaze obiteljski sistem, možda utjecaj rata na obitelji?

H: Jedna žena došla je na moju radionicu. Njeno pitanje odnosilo se na njenu djecu. Svo troje patili su od ozbiljnog neurodermatitisa. Pitanje o događajima u obitelji nije otkrilo uobičajene dinamike kod neurodermatitisa. Na pitanje da li je itko u obitelji stradao u požaru, odgovorila je niječno. U grupi je bio prisutan također i susjed iz njezina sela. Moje ga je pitanje potaknulo da zatraži dopuštenje da podijeli nešto s grupom.
Ispričao nam je da je svirao u orkestru limene glazbe s pacijentičinim ocem. Kada god su svirali određeni marš, njezin otac bi se rasplakao. Pitao sam ga koja je bila tema marša, rekao je da je pjesma o palim suborcima. Pacijentica je potvrdila da joj je otac bio u ratu, ali nikad nije govorio o tome. Postavili smo sadašnji pacijentičin obiteljski sustav. Predstavnice kćerki osjećale su jak svrbež. Postavio sam djeda pored njih i predstavnike djedovih suboraca. Kćeri su se osjećale povezane s djedom i njegovim suborcima. Tada je svrbež prestao. Kad je to vidjela, klijentica je zaplakala i poklonila se svom ocu. Dva mjeseca poslije nazvala me i rekla da se zdravlje njezina oca jako pogoršalo nakon konstelacije. Jednog se popodneva, kad je obitelj bila na okupu, iznenada rasplakao i počeo pričati. Tijekom povlačenja u Rusiji, zarobili su ih u jednom selu. Uspio je pobjeći s tri druga, ali ostali nisu. Nisu mogli ništa drugo nego iz daljine gledati kako cijelo selo nestaje u vatri.

F: Stephane, htjela bih se vratiti na pitanje o klijentima s kroničnim ili neizlječivim bolestima. Slažete li se da se može reći da pacijent čini nešto za obitelj? I time obitelj doživljava neku vrstu olakšanja i može nastaviti sa životom. Ili kako vi to vidite?

H: Mislim da je riskantno reći da pacijent nešto čini za obitelj. Više je to stvar unutarnjeg djeteta, njegove želje za bliskošću, za pripadnošću i nevinošću, koje motiviraju djecu da daju i nose sve za svoje roditelje, da budu sigurni da pripadaju. Na radionici u Barceloni pojavila se pacijentica s kroničnom promuklosti i gubitkom glasa. Radila je kao terapeut i to joj je bilo vrlo ograničavajuće. Postavili smo predstavnike za nju i njezine simptome. Predstavnici se nisu osjećali međusobno povezanima. Kad je pacijentica dodala predstavnike roditelja, pacijentica i simptomi počeli su se smiješiti jedni drugima i zagrlili su se. Majčina predstavnica okrenula se i nije htjela kontakt ni s kim. Očev predstavnik gledao je u kćer. U njegovu pogledu postojala je erotična, incestuozna dinamika. Kad sam to spomenuo pacijentici, rekla je da ju je kao mladu susjed seksualno zlostavljao. Nikad se nije usudila reći to roditeljima. Tu sam pretpostavio povezanost ovih događaja sa njenim simptomima. Sudeći po mojim opservacijama, silovanje je često pomaknuti, premješteni incest. Sukladno tome, ova dinamika se može naći u obitelji porijekla. Da je kći rekla što se zbilo, to bi otkrilo dinamiku, i morala bi prihvatiti da je majka vezana za svoju obitelj porijekla. Bilo je lakše šutjeti nego se suočiti s boli i prihvatiti majčinu ograničenu emocionalnu dostupnost.
Rekao sam majčinoj predstavnici da stane pred pacijenticu, a pacijentici dajoj kaže: „Draga mama, ono što sam nosila za tebe, nosila sam s ljubavlju, ali sad je gotovo.“ Majčina je predstavnica odgovorila: “To je moje i prihvaćam to.“ Pacijentica je zaplakala i zagrlile su se nježno. Nakon šest mjeseci sreo sam pacijenticu i rekla mi je da su se simptomi povukli i da joj se odnos s majkom poboljšao.
Često sam iskusio da kad se jedno dijete oslobodi zapleta, drugom djetetu iznenada postane teže. To dijete ponekad preuzme i simptome, posebice u slučajevima gdje se roditelji iz bilo kojeg razloga ne mogu suočiti s onim što je isključeno.. Nenamjerno, bolest se u obitelji koristi kao sredstvo za održavanje ravnoteže.

F: Došli smo do pitanja koje će zanimati mnogo ljudi. Sudeći po vašem iskustvu, postoje li kakve indikacije zapleta u obiteljima koje uzrokuju određene simptome ili bolesti? Sigurna sam da nam ne možete dati popis, ali postoje li indikacije u tom smislu?

H: Bio bih vrlo oprezan s time jer da se indikacije koriste poput recepta, to bi bilo opasno. Promjena zahtijeva agilnost, a to vrijedi i za terapeuta. Trebamo izbjeći pretvaranje našeg dosadašnjeg sakupljenog iskustva u teorije. Inače se iscjeljujući aspekti iz samog iskustva i iz nas samih gube, jer iskustvo donosi iscjeljenje kroz terapeutovo biće, a ne kroz njegovo znanje.
Već sam se u naturopatiji susreo s doktrinom signatura. Bolesti i lijekovi se proučavaju i iz vanjskih odlika bolesti očitavaju se unutarnji odnosi.
Prošlog tjedna bio sam u Madridu na kongresu sa temom „Rak u alternativnoj medicini“. Radio sam sa ženom koja je imala rak jajnika. Bila je u drugom braku, a prvi muž počinio je samoubojstvo. Bila je bez puno osjećaja i puna optuživanja. Počeo sam konstelaciju s njezinom predstavnicom i predstavnikom za bolest. Za predstavnika bolesti odabrala je muškarca. Predstavnici su osjećali međusobnu privlačnost. Bilo je očito da pomislim da se radi o njezinu prvom mužu. Da testiram tu pretpostavku, stavili smo muževa predstavnika. To nije donijelo promjene u konstelaciji. Mužev predstavnikje bio okupiran sam sa sobom, a njezina predstavnica nije pokazivala ikakav interes za njega. Tada sam je pitao za obitelj porijekla. Tijekom našeg razgovora, odjednom se sjetila da njezina baka nije prava majka njezina oca. Njegova majka umrla je pri porodu. Možda je tu poveznica sa simptomom. U obiteljima gdje žena umre pri porodu često postoje podsvjesni strahovi od odnosa i trudnoće. Možda je ova njena situacija rezultat podsvjesne lojalnosti prema baki. Predložio sam pacijentici da dodamo predstavnike za oca i baku. Reakcije predstavnika pokazale su da postoji obiteljska dinamika u pozadini uzroka bolesti. Muški predstavnik za bolest zapravo je predstavljao pacijentičina oca, a kćerka mu je zapravo bila zamjena za majku. Nježna povezanost između nje i bolesti razriješila se trenutno ulaskom očeva predstavnika. Rekao sam pacijentici da zauzme svoje mjesto u konstelaciji i kaže ocu: „U tebi ja također volim i tvoju majku.“ Ta je rečenica razriješila zaplet između pacijentice i njezina oca i dovela očeva predstavnika do suza, dugo su se grlili. Baka je sa zadovoljstvom gledala na oboje.
Kod autoimunih bolesti često se radi o silama koje su povezane, koje pripadaju zajedno, a ne smiju biti povezane i onda počinju raditi jedna protiv druge.

F: Možete li nam dati primjer? Prvo što mi je palo na pamet su različiti stavovi roditelja.

H: U mnogim slučajevima autoimunih bolesti to ide puno dalje od toga. Na radionici u Cordobi, Argentina, baka klijentice koja je bolovala od autoimune bolesti bila je Indijanka koja se udala za Španjolca. Njen otac nije dao blagoslov tom braku i taj konflikt se manifestirao dvije generacije poslije na njezinoj praunuci.
Drugo iskustvo s autoimunom bolesti je s radionice u Valenciji. Poput svoje majke, klijentica je bila prijenosnik defektnog X-kromosoma koji je kod njezinih sinova uzrokovao hemoragiju. Od te bolesti umro joj je i brat i ona je bila lojalna ocu koji je podsvjesno krivio njezinu majku zbog gubitka voljenog sina. Kad je klijentica stala nasuprot majčinoj predstavnici, nije je mogla pogledati u oči i reći „da“. Njezino „ne“ majci i njenoj bolesti bili su toliko duboko ukorijenjeni u njoj da je to postala moć usmjerena protiv nje.
U vezi s crijevnom bolesti Morbus Chron (Chronovom bolesti), doživio sam nekoliko spontanih izlječenja koja su klinički potvrđena. Dinamika obično pokazuje da je majka bila vezana, upletena u nešto iz svoje obitelji i da je dijete ne može pustiti. Priznavanje majčinih vezanosti s obitelji porijekla, bivšim partnerima ili umrlom djecom, pristajanje na njezine čežnje, a istodobno puštanje da ode, iscjeljujuće je iskustvo za mnoge pacijente s Chronovom bolesti. Čak u dva slučaja gdje je već bilo dijagnosticirano pretkancerogeno stanje, rezultati na kliničkim testiranjima bili su negativni na bolest.

F: To je zadivljujuće. To me dovodi do sasvim osobnog pitanja: jeste li imali kakvih otkrića u vezi s multiplom sklerozom?

H: Mogu samo potvrditi uvide Berta Hellingera. Često se ispostavi da je pacijent s MS-om identificiran s prijestupnikom u obitelji i također mogu iz svog iskustva potvrditi teoriju da ta bolest zapravo sprečava ubilački nagon. Prije nego što sam uopće znao za konstelacije, imao sam jedno iskustvo u svojoj praksi. Pacijent s MS-om došao mi je na konzultacije za homeopatski tretman. Bio je gotovo potpuno paraliziran. Pri početnoj anamnezi, pitao sam ga: „Što biste prvo napravili da ste opet zdravi?“ Uozbiljio se i rekao: „Ubio bih svoju ženu.“ Ne sjećam se više svoje reakcije, ali u svakom slučaju bilo mi je drago što nismo zakazali idući sastanak. Slična dinamika vidljiva je i kod progresivnih reumatskih bolesti.

F: Vaša su me iskustva duboko dotaknula. Dopustite mi još jedno pitanje u vezi s fenomenologijom, odnosno s onim što postaje vidljivo tijekom sistemskih konstelacija. Bert govori da ga zanimaju pokreti duše, odnosno pokreti duha i to je njegov glavni fokus. Ipak, čini mi se da je vaš rad fokusiran na tijelo i njegove fizičke aspekte. Kako vi vidite sebe u odnosu na Berta?

H: Naravno da stavljam naglasak na tijelo i njegove zdravstvene aspekte kad radim s pacijentima koji boluju od fizičkih bolesti. Kao naturopat, ne doživljavam tijelo kao odvojeno od duha i duše. Uvjeren sam da se liječenje tijela može dogoditi samo u skladu s pokretima duše i pokretima duha.

F: To su lijepe riječi za kraj. Puno vam hvala, Stephane.

Promocija hrvatskog izdanja knjige

“Čak i po cijenu života”

10.4. 2015. Zagreb

sa

Stephanom Hausnerom

e-pozivnica-promocija

Knjigu možete nabaviti u Udruzi KONSTELACIJA
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s