Rak na duši

Dr.Nela Sršen: „Nakon kliničke smrti sam se promijenila“

 

O svom pristupu pacijentima, te o svim promjenama koje je doživjela nakon osobne borbe s teškom bolešću i iskustva kliničke smrti, te iskustvima stečenim na alternativnim putova izlječenja, pisala je u svojoj knjizi „Rak na duši”. Dr. Nela Sršen je posve otvoreno progovorila o potrebi da oficijelna medicina i znanost, kojoj i sama pripada, ne zanemari osobnu vitalnu energiju svakog pacijenta koju bi valjalo aktivirati i potaknuti u ciklusu njegova izlječenja.

Dr. Nela Sršen, kirurginja je koja radi u Padovi, a široj hrvatskoj javnosti je postala poznatija nakon svog angažmana u liječenju Arsena Dedića, no, svakom se pacijentu, bez obzira na njegovo ime i status posveti na isti, posebni, način – s ljubavlju. O svom pristupu pacijentima, te o svim promjenama koje je doživjela nakon osobne borbe s teškom bolešću i iskustva kliničke smrti, te iskustvima stečenim na alternativnim putova izlječenja, pisala je u svojoj knjizi „Rak na duši”. Dr. Nela Sršen je posve otvoreno progovorila o potrebi da oficijelna medicina i znanost, kojoj i sama pripada, ne zanemari osobnu vitalnu energiju svakog pacijenta koju bi valjalo aktivirati i potaknuti u ciklusu njegova izlječenja. Osobne energije dio su univerzalne energije koja se može osvijestiti i spoznati.
Iako joj je iskustvo kliničke smrti podijelilo život poput fine koprene na „prije i poslije”, i spoznajno i duhovno, njenu usmjerenost ka onom „božanskom”, čistoj energiji koja se u različitim religijama različito i zove, valja potražiti već u djetinjstvu. I životu sa časnim sestrama u samostanu gdje je živjela nakon što je s otoka Hvara krenula na školovanje u Split. Približilo ju je to tišini i meditaciji kojima je morala prisustvovati, poštivajući život u samostanu.
Od tada su se, čini se, počeli slagati kamenčići u mozaiku njene duhovnosti i pogleda na život. Sve je to uvjetovalo i njen pristup pacijentu.

– Ono što želim je aktivirat samoga pacijenta na putu njegova liječenja. Jer, što se događa? Kad teško bolestan pacijent dođe kod liječenika, on kao da „delegira”, „prepušta” svoju bolest njemu, što je po meni, krivi put. Uvijek se i nanovo vraćam univerzalnoj energiji kojom smo svi prožeti. Tu energiju stapam u jedan mehanizam – to je interakcija prijenosa energije. Medicina se jako usmjerila na ispitivanje stanice, na istraživanje molekula DNK, da se otkrije koji su proteini koji će se aktivirat, onko proteini itd. Ja ne negiram i nije da ne prihvaćam, jer tako bih negirala znanstvene radove koji se provode više od 50 godina, svako istraživanje je dobro došlo, ali ako se već 50 godina istraživa DNK i ako smo otkrili neke dijelove, zašto mi s takvim otkrićem nisu našli i lijek protiv toga. Sve je to stvorilo veliku dilemu i u znanstvenom svijetu također. Drugi znanstvenici su se udaljili i u histologiju, morfologiju, patohistologija, razvijanje bolesti itd., drugi osporavali proučavanje same stanice… svaka znanstvena branša ima svoju teoriju, ali u cijeloj toj priči o stanici i DNK ja se vraćam pacijentu i njegovim bolesti. Nakon iskustva s tisućama pacijenata, shvatila sam povezanost načina na koji mi pacijent priča o svojoj bolesti i simptomima sa samom bolešću. To me je navelo da razmišljam o tome što se dogodilo u njegovom životu, i približilo germanskoj novoj medicini dr. Hamera koji je inzistirao na tome da sve bolesti imaju uzrok u emotivnim traumama. Te traume uvjetuju u našemu sistemu stvaranje tih tzv. „hamerovih krugova” koji se šire do određenog organa i tu se stvarala bolest. Dr. Hamer je s takvim pristupom započeo kad je sam dobio tumor testisa nakon što je umro njegov sin. Svi mi možemo zagrlit neko znanstveno istraživanje i „sakrit” se iza njega, ali, odgoj, kulturna uvjerenja, ambijent sve to uvjetuje naše individualne pristupe prihvaćanja ili ne nekih stvari. Ljudi žive u istoj sredini, ali nikad neće razmišljat na isti način, zar ne? Sve me to navelo da utječem na to da svaki pacijent pronađe svoj put. Uvjerena sam da smo prožeti univerzalnom vitalnom energijom i da sami možemo aktivirat taj mehanizam preko autosugestije ozdravljenja. „Primitivno”, na svoj metkovski način rečeno – ako se s točnošću ne može reći koji je uzrok bolesti, onda imam pravo prihvatiti druge teorije. Ako aktiviram sebe i kažem ne, ja ne delegiram liječnika da se brine o mojoj bolesti, nego kažem – liječnik će mi pomoći odabrati metode, ponudit će mi vrstu terapije i ako na sve to pristanem, moram sudjelovati. Ne mogu svoj um i dušu odvojiti od toga.

Kako kolege, pa i pacijenti, „gledaju” na Vaše zagovaranje alternativnim metoda liječenja?

– Radim u znanstvenom centru i bavim se znanošću i nije lako u tom kontekstu zagovarati alternativni način liječenja. Danas preko „Google-a” pacijenti o svojoj bolesti naprave rad, te sebe svrstaju u razne statistike preživljenosti ili ne, jedan dan su u postotku onih koji prevladaju bolest, drugi su dan u postotku onih koji izgube bitku s bolešću itd. Moj pristup nije alternativan, moj pristup je pristup – čovjeku. Svaki čovjek je sastavljen do duha, duše i tijela, ali je satkan u različitim omjerima.
Ja sam čvsto uvjerena, i to je razlog zbog kojega sam napisala knjigu, u strašno veliku povezanost našeg načina postojanja i stvaranja bolesti. Mislim da jedno može biti uzrok drugome.

Imate osobno iskustvo u borbi s teškom bolešću. Što ste nakon toga promijenili u svom životu?

– Pacijente bolest navede da se zaustave i razmisle. Da promjene sami sebe ili da počnu preispitivati svoje uvjerenje da su takvi i da drukčiji ne mogu bit. Što se dogodi? Nešto utječe na nas. Ne mora to biti teška bolest. Sam pristup pacijenta je li bio pozitivan ili negativan, jako utječe na to. Ako pacijent krene s pozitivnim ishodom, bez da se opterećuje ovakvim i onakvim posljedicama koje pročita na „googleu”, te zajedno s liječnikom koji aktivira mehanizam ozdravljenja, na pravom je putu. Svi smo mi „kalibrirani” da perfektno funkcioniramo, ali trebamo stati i shvatiti što se dogodilo. Da se vratim na pitanje. Nakon bolesti sam se očistila osjećaja krivnje. Uvijek sam bila dijete koje je moralo, moralo prema drugima, prema ovome i onome, uvijek sam drugima morala, a za sebe kao da nisam postojala. Sada ja puno više davam drugima, činim im dobro, ali sebi uljepšam dan i sebi činim dobro. To nije stvaranje lažnih iluzija, nego otvaranje svijesti. Tešku bolest mnogi doživljavaju kao osuđenost na smrt, ali to ne mora biti, bolest je životno iskustvo koje može imati i ovakav i onakav ishod. Tko odlučuje o tome, kemoterapija? Hmm! Kad već govorim o alternativi, ne želim biti polemična, ali jest činjenica – kad jedan lječnik nudi alternativne metode liječenja pokušava kod pacijenta aktivirati ono što mnogi sami aktiviraju kad idu u svetišta. Već sam rekla, za mene je nakon bolesti prva stvar bila riješiti se osjećala krivnje, a druga, riješiti se životnih konflikata. Ne kažem da nas od bolesti čuvaju idealni uvjeti života, ali što je uopće idealna život? Svatko u životu ima dramatičnih situacija, i sama sam bila svjedok – osim svoje bolesti, doživjela sam smrt brata za kojega sam bila strašno vezana. Sve to je za mene bilo nepojmljivo, trebalo je preživjet taj veliki udarac. Tada sam mislila da je bol koju sam proživjela, nemoguće prihvatiti, ali sam morala – jer sam imala druge članove obitelji koji su bili slabiji od mene. S vremenom sam naučila. Smrt je dio života i prije ili poslije svi dolazimo do toga. Ne može birati kako i kada umrijeti. To je ono što čini život predivnim, jer je dio onog kompletnog misterija postojanja.
Pri susretu s pacijentima, osjetim njegovu energiju, edukaciju, emociju, visinu senzibilnosti i insktivno shvatim je li voljan ozdraviti ili nije. Ima pacijenata koji komuniciraju sa svojom bolešću i u momentu kad postanu bolesni postanu važni svojim obiteljima, okolini, ljudima koji su ga ostavili i sl. Od malena imamo taj modus ponašanja – kad nešto želimo, plačemo, kad nas boli, hoćemo pažnju. Iz takvog osjećaja se bolest može i razvit.

Mislite da su svi ljudi sposobni osvjestiti univerzalnu energiju u sebi i potaknuti svoje mehanizme ozdravljenja, očišćeni od straha od smrti koja ih u tome zapravo, blokira?

-Potencijalno su svi ljudi sposobni za to. Za neka iskustva koja sam vidjela kod šamana, rekla bih da su nemoguća, to je problem našega uvjerenja, a ono je dio svega proživljenoga, onoga što nas determinira onim što jesmo i kako se predstavljamo. Ali sve se to može promijeniti u životu. Ne treba doći do bolesti da se čovjek promijeni, u svakoj životnoj priči pacijenata bila je neka vrsta zida, nečega što nije bilo proživljeno na pravi način, negiranje nečega, sve te negativne emocije su rezultat naše percepcije vanjskog svijeta. Sve vrste negativnih emocija utječu na naše zdravlje. Negativne misli su kao valovi koji prožimaju moje tijelo. Elektromagnetsko polje ima brzinu poput svjetlosti – tko mi kaže da neki moj vanjski osjećaj preko mog uma ne dolazi u stanice i tko mi kaže da moje stanice nemaju memoriju. Većina tih ljudi imala je negativno iskustvo i nikad nije došla do osjećaja blaženosti. Mi koji imamo puno toga materijalnog, imamo osjećaj zavisti prema onima koji nemaju ništa, ali imaju sreću uživanja u prirodi i životu u „najprimitivnijem” obliku, kakve sam susretala po Južnoj Americi, Indiji, Nepalu… Kako opstat u tom svijetu? Jednostavno. Posvetiti se sebi, što ne znači postati negativni egoist. Pozitivni je egoizam kad čineći dobro sebi, činiš ga, indirektno, i drugima.
Zamislite samo koliko energije troši osjećaj ljutnje, zavisti, ljubomore… um koji stvara negativne misli troši ogromnu energiju, zamislite kako ona djeluje na naše stanice, a kad se tome još doda njihova memorija, budući stanice „magaziniraju” sve nemetabolizirane životne situacije!

Rekli ste kako ste naučili slušat pacijenta dok Vam priča o svojoj bolesti i simptomima, a pri tome ga uhvatite za ruku, kako biste osjetili njegovu energiju. Takav individualizirani i osobni kontakt s liječnikom ne može se baš primjetiti u našemu zdravstvenom sustavu. Ostaje li stoga to ipak osuđeno na raritetne primjere u odnosu prema pacijentu?

– Na fakultetu nas uče svim vrstama bolesti i vrstama liječenja, ali nas ne uče način na koji pacijent proživljava bolest. To zna jedino onaj tko je imao osobno iskustvo. Meni često kažu kako se davam previše… a ja bih se vratila na početak i pitanje misije koju imamo. Sve ovisi o tome kako se davam i energiju trošim, odnosno, usmjeravam, valja naći vrstu ravnoteže sebe kao bića i svega što nas okružuje.
U terminalnoj fazi svakog bolesnika, osjeti se nedostatak te vitalne energije, tijelo ostaje bez nje. Kao liječniku trebalo mi je dosta vremena da se počnem nositi s tragičnim iskustvom, sa svojom boli, i osjećajem frustracije i osobnog konflikta i krivnje što nisam mogla pomoći pacijentu. Trebalo mi je vremena da shvatim i prihvatim da se pacijent ne može vratit uzet svoj život, koji mu je bolest privremeno oduzela. Prema pacijentu se odnosim na svoj personalizirani način, nemam nikakve negativne emocije, dajem pacijentu ljubav. Mi smo duše koje se materijaliziraju da bi se mogle međusobno prepoznati.
U knjizi često spominjem božanstvo, ali u širem smislu – jer ga različite religije drukčije zovu, kao energiju s kojom komuniciramo s univerzumom. Kad shvatimo koliko smo mali, tek tada shvatimo koliko neke negativne misli se trebaju pretvorit u pozitivne, da održimo sebe i da budemo svjedoci, što bolji i što pozitivniji u ovom kratkom egzistencijalnom roku.
Životna ravnoteža treba biti naš životni cilj, i u tome shvatiti našu životnu misiju.

Imaju li žene izraženije mehanizme samoozdravljenja i samoiscjeljenja?

-Žena sama po sebi, ne ulazeći u polemiku, ima tendenciju samoozdravljenja. Žena je ona koja stvara, biološki stvara, daje život i ima tendenciju „obnove”. A i zbog toga što ima druge živote o kojima valja brinut, ima strpljenje, vjeri je bliža… Muškarce se od malena uči da skrivaju osjećaje, a to je onda teško nadoknadit kroz život.

Preuzeto sa portala Dubrovnikne