Učinci konstelacija

Iz završnog pismenog rada jedne od polaznice edukacijsko – razvojnog programa “Osnove sistemskih konstelacija” :

———————————————————–

Učinci konstelacijskog rada

 Moj život je u zadnje dvije i pol godine bio vrlo dinamičan i promijenjiv da mi se čini kao da sam proživjela barem nekoliko života u to vrijeme. Bilo je to vrlo intenzivno vrijeme mnogih osobnih radova kroz razne prakse pa tako i konstelacijskih. Zbog toga mi je malo teško odijeliti što je točno utjecalo na određeni aspekt, ali svakako su svi radovi podržavajući i vodili su ka istom, u svakom slučaju za mene pozitivne ishode.

 

Primijetila sam sljedeće:

 – porast samopouzdanja

– jasno postavljenje granica prema drugima

– nestao je strah od konflikta što je dovelo do zauzimanja za sebe bez straha

– razvoj osjećaja ženstvenosti

– gajenje osjećaja zahvalnosti

– osjećaj imanja prava na život i biti ovdje

– prihvaćanje sebe

– povećana prisutnost

– povećan kapacitet (emotivni, energetski)

– povezanost sa životom

– otvorenost prema svijetu i novim iskustvima – aktivno djelovanje

– osjećaj pripadanja

– bliskiji odnosi

– povjerenje u unutarnje vodstvo, povjerenje u život

– kontakt s unutarnjim dijetetom

– porast životne energije

– emotivna stabilnost

– povezanost s emocijama

– jasno izražavanje sebe i svojih potreba

– uživanje bez krivnje

– veća opuštenost

– jačanje osobnog integriteta

– odrastanje (potpuna financijska samostalnost i preseljenja iz roditeljskog doma – u realizaciji taman dok pišem ovaj rad 🙂 )

 

Kako se sve to manifestira u mom životu? Samopouzdanje mi je dalo hrabrosti da se upuštam u izazove, nova iskustva, otvorilo me prema svijetu. Jačanjem svojih granica u odnosima sam više svoja.  Znam tko sam i ne gubim se u emotivnim vrtuljcima, izazvanim vanjskim okolnostima. Kako više nemam straha od konflikta lakše mi je zauzeti se za sebe i svoje potrebe. Razvoj ženskih kvaliteta primijećujem u tome da sam si dopustila biti nježna, blaga, ranjiva. Više se njegujem u svakom pogledu. Ugađam si. Opuštenija sam. Iako još uvijek postoje razdoblja stresa i briga, to je puno manjeg inteziteta i trajanja, nego ranije. Oslobodilo mi se puno životne energije pa tako opet imam volje i želje za učenjem, istraživanjem i općenito biti aktivnom sudionicom u životu. Više nemam osjećaja odvojenosti od svijeta. Po prvi puta doživljavam povezanost sa svijetom i ljudima, bez straha. Sigurnija sam. Javilo se neko povjerenje u unutarnje vodstvo, vjera u život i prihvaćanje svoje sudbine i ograničenja, koja ona nosi. Osjećam se podržanom od života. Otvaraju mi se prilike. Njegujem odnos s unutarnjim dijetetom. Osluškujem svoje potrebe i namirujem ih, bez očekivanja da će netko drugi to učiniti za mene ili osjećaja povrijeđenosti ako to ne čine. Lakše primam, ali lakše i dajem. Iako još uvijek nisam ostvarila partnerski odnos kakvom težim, primijećujem da sam postala vidljiva kao žena i muškarci mi rado prilaze, što je za mene potpuna novina! Nekako sam prisutnija. Uživam bez osjećaja krivnje i uzimam ono što mi život nudi. U svakom pogledu osjećam da se dogodio rast i događa se još uvijek. Ponekad osjećam lakoću postojanja što je za mene potpuno novi doživljaj!

 U moju svakodnevicu ušla je jedna velika riječ – ZAHVALNOST. Da, znala sam i prije da treba biti zahvalan na onome što imamo, ali to je sve bilo nekako u glavi i što sam više željela osjećati zahvalnost, to sam samo više bila frustrirana zbog nemogućnosti pronalaženja tog osjećaja u sebi. Znala sam za riječ, ali mi je bilo teško dati joj značenje jer mi je iskustveno to bilo potpuno strano. Nakon što sam spoznala osjećaj, mogla sam riječi dati puno značenje. U dnevničkim zapisima zadnjih godinu dana bilježim često osjećaj duboke zahvalnosti – Životu.

 Zapis iz dnevnika:

 Sve se promijenilo. Sve je živo. Život mi daje. Baš mi daje. Nisam to nikada prije osjetila. Nisam nikada prije uzimala od Života. Sve mi je to sad neobično i novo. Prije mi je bilo teško osjećati zahvalnost jer nisam ništa mogla primiti, koliko god žudjela za time.

 U jednom takvom doživljaju osjećaju zahvalnosti došla mi je sljedeća slika:

 Imala sam sinoć lijep moment s primanjem od Života. Osjetila energiju u dlanovima i duboko sam disala. Došla mi je slika Života kako stoji iza mojih roditelja i isijava poput zraka Sunca preko i kroz njih, prema meni. Ja stojim nasuprot, gledam u tu sliku i primam, punim se. To me smirilo.

 

Za nekoga tko je većinu svog života proveo u odmetništvu, s osjećajem nepripadanja, neprihvaćanja, izoliranosti, velikom čežnjom, a istodobno i strahom od ljubavi i bliskosti, sa sklonošću bijega iz tijela pri intenzivnim emocijama, disocijaciji i hrpe drugih simptoma kao što su anksioznost i panični napadaji, periodima potpune nezainteresiranosti za život i nedostatkom životne energije za ikakvim ostvarenjem u bilo kojem pogledu, zaključujem da sam napravila veliki progres. Naravno, još uvijek postoje dani kad se vratim „na staro“, ali onda oživljavam sjećanja i slike novih iskustava, ona koja me vode prema Životu, a ne od njega. Nije uvijek lako, ali trudim se.

 Sve više prihvaćam život kakav mi je dan.”

(kompletni završni rad možete pročitati na linku OVDJE)