Razgovor o konstelacijama

 

Razgovor sa Alemkom Dauskardt

o sistemskim konstelacijama za program

„Pola sata gosta“ hrvatskog radija, travanj 2015

 

U ovom razgovoru možete naći odgovore na sljedeća PITANJA:
• Što su obiteljske ili sistemske konstelacije?
• Koja su to saznanja o našim odnosima koja dobivamo kroz sistemske konstelacije?
• Konkretan primjer?
• Da li nam možete reći što to znači da je netko isključen i možda dati još neke primjere?
• Koji su znaci ili kako se ova isključenja mogu manifestirati u našim životima?
• Što nas sistemske konstelacije mogu naučiti o bolesti?
• Što se zapravo dešava u konstelacijskom radu? Kako ljudi poprime osjećaje nepoznatih osoba koje predstavljaju?
• Koja se pitanja / problemi mogu razrješavati kroz ovu metodu?
• Kojim postupcima ili procedurama u konstelacijskom pristupu je moguće rješiti neke od ovih teškoća?
• Možete li nam dati neki primjer sistemske upletenosti koja nije dobra za nas?

 

 

Što su obiteljske ili sistemske konstelacije?

Obiteljske konstelacije su, između ostalog, metoda psihoterapije koju je u ovom sadašnjem obliku koji se danas koristi diljem svijeta osmislio Bert Hellinger, njemački teolog, filozof, pedagog i psihoterapeut. Međutim, konstelacije nisu samo psihoterapeutska metoda, jer ova se metoda koristi i u drugim profesijama, kao na primjer u pedagogiji i u poslovnom konzaltingu. I umjesto obiteljskih bolje ih je zvati sistemskim jer ih primjenjujemo u radu sa različitim sistemima, a i zato jer smo u njima rukovođeni i saznanjima iz teorije sistema. Obitelj je samo jedan od sistema na koji je moguće primjeniti ovu metodu, ali i najčešći jer upravo u obitelji dolazi do zapetljaja i zaglavljenosti koje mogu imati najbolnije posljedice za naš život.

Možda bi onda bilo bolje reći da su konstelacije metoda pronalaženja rješenja za teškoće koje nas ponekad muče u životu, bilo da se radi o psihološkim ili fizičkim poremećajima, problemima u odnosima: intimnim, obiteljskim ili poslovnim, bilo da se radi o kriznim stanjima duha, odnosno poremećajima koje bi možda mogli staviti pod zajednički naziv – bolesti duše.

A onda, potrebno je naglasiti, sistemske konstelacije nisu niti samo metoda. Naime, kroz konstelacijsku metodu došli smo do određenih saznanja i uvida na polju ljudskih odnosa koje danas čine jednu doktrinu o funkcioniranju ljudskih sistema, od tjelesnog preko obiteljskog do nacionalnog nivoa.

Znači, sistemske konstelacije su također jedan sistem znanja o tome što doprinosi zdravlju, a što pojavi bolesti, što treba činiti da bi naši odnosi funkcionirali dobro, a što ne smijemo činiti ako želimo dobre odnose, kao i kako postići zdravu ravnotežu u našem životu tako da možemo disati punim plućima, živjeti ispunjeno i imati skladne odnose – sa samim sobom, sa svojim najbližima i u poslovnom okruženju.

Koja su to saznanja o našim odnosima koja dobivamo kroz sistemske konstelacije?

Ova saznanja o funkcioniranju ljudskih odnosa uključuju npr uvide o tome:

– Kako najbolje funkcioniraju odnosi između muškaraca i žena
– Kakav mora biti odnos roditelja i djece da bi se djeca osjećala sigurnim i bila spremna prihvatiti život
– Što je prikladno , a što ne u odnosima roditelji – djeca
– Štetnost zamjene uloga roditelja i djece i kako je izbjeći
– Da mnogi uzroci depresije i ograničene životne energije dolaze uslijed odbacivanja života takav kakav nam je dan i kakav nam je došao kroz naše roditelje
– Da ukoliko roditelji nose teret, djeca im pokušavaju pomoći tako što njihov teret žele preuzeti na svoje leđa, često kroz bolest i životni neuspjeh
– Kao i da mnogi problemi koje imamo danas imaju svoj uzrok u događajima iz prethodnih generacija koje nisu razrješene na dobar način.

Većina ovih dinamika odvija se na nesvjesnom nivou i kada se osvrnemo na svoje živote često nećemo moći razumjeti zašto se naši životi odvijaju po određenim obrascima, čak i kada to ne želimo.

Konstelacije nam mogu pomoći da nađemo odgovore na vrlo konkretna osobna pitanja kao što su:
– Zašto sam odabrala ovu profesiju
– Zašto sam odabrala nasilnika za muža
– Zašto se osjećam kao da nigdje ne pripadam
– Zašto ne mogu naći svoje mjesto u svijetu
– Zašto stalno imam doživljaj odbačenosti
– Zašto postoji distanca i konflikt između mene i moje djece i sl.

Na mnoga od ovakvih i sličnih pitanja postoji odgovor, odnosno postoji razlog za većinu životnih situacija u kojoj smo se našli.

U velikom broju slučajeva metoda sistemskih konstelacija nam omogućava da otkrijemo uzročno-posljedičnu vezu između trenutne životne situacije, odnosno neke poteškoće, životnog problema i određenog događaja, situacije ili doživljaja iz naše obiteljske prošlosti. Također, otkriva nam zakonitosti koje vladaju nama i našim odnosima, koje su uglavnom skrivene i podsvjesne i o čijem se postojanju vrlo malo zna.

To ne znači da su ove sile nova, moderna pojava, naprotiv, za njihovo postojanje i važnost znale su mnoge drevne. pa i plemenske kulture. Nerazumijevanje ovih sila i nepoznavanje mehanizama kojim one djeluju na nas, također, ne znači da nismo pod njihovim uticajem. Posljedice njihovog djelovanja vidimo svakodnevno u svojim životima, a kroz konstelacije vidimo i način njihovog djelovanja.

Ove sile bi mogli usporediti sa silom gravitacije. Koliko znamo, gravitacija je oduvijek bila dio pojavne stvarnosti na ovoj našoj planeti, ljudima su jabuke odavno padale na glavu ako su sjedili ispod stabla. Newton nije izumio gravitaciju, samo nam je pomogao da je razumijemo našom glavom, odnosno našim razumom, a ne samo čvrgom na našoj glavi.

Upravo tako nam ove sile koje djeluju u našim životima i čija je svrha uređenje naših odnosa u obitelji i zajednici, lupaju životne čvrge na različite načine: čine nas nesretnim, bolesnim, razvode naše brakove, odnose djecu u ovisnost, čine nedostupnim ono što najviše želimo – sve dok ne spoznamo njihove zakonitosti i mehanizme njihovog djelovanja.

Da li nam možete dati neki konkretan primjer?

Mogu vam dati primjer čovjeka koji je godinama bio na terapiji zbog općeg životnog nezadovoljstva i depresije, kao i zbog svoje fasciniranosti mrtvima. Svom terapeutu često je govorio kako osjeća neku neobjašnjivu čežnju i usamljenost, kao i da je oduvijek želio imati brata.

Još uvijek u terapiji, kada mu je bilo 44 godine umrla mu je majka, a otac mu je tog istog dana otkrio tajnu koju su čuvali od njega sve ove godine. Prije nego što je on rođen njegovi roditelji imali su još jedno dijete, njegovog brata koji je umro samo par mjeseci prije nego što je on rođen. Roditelji su se zarekli da mu neće ništa reći o tome kako bi ga poštedjeli, sve dok jedno od njih ne umre.

I tako je on 44 godine proveo u nesvjesnom traženju onog što je osjetio da nedostaje – svog starijeg brata. Ono što je prouzrokovalo depresiju nije bio gubitak starijeg brata, već isključenje tog brata iz njegove i također iz obiteljske svijesti.

U konstelacijskom radu se svakodnevno susrećemo sa sličnim primjerima i kroz konstelacijsku metodu došli smo do spoznaje da upravo ono što je isključeno ima najveću moć nad nama i upravlja našim životima. A skoro svaka obitelj ima nešto što je isključeno. Isključena može biti osoba ili određeni događaj iz obiteljske prošlosti.

Svi mi imamo skrivene duhove u našem obiteljskom ormaru. Ono što nas proganja i plaši nisu mrtvi, oni koji su otišli, već praznina, zbunjenost i nesigurnost koju stvaraju tajne naših obitelji.

Život nam svašta donese. Nikad ne znamo šta će nas zadesiti, kakva nesreća, gubitak najmilijih, hendikepirano dijete, rat, neimaština, prirodne katastrofe – iznenadnim udarcima sudbine svi smo izloženi i od toga se ne možemo zaštiti. Koliko god može biti teško nekad nositi se sa tim nedaćama, sve je moguće dobro preživjeti. Naime ukoliko se gubitak ožali i najveća tuga se jednom završi. Ono što nam onemogućava da krenemo dalje i ono što može učiniti da se negativni sklopovi prenose na druge članove obitelji kroz generacije su upravo neprocesuirani gubitci, neintegrirana bol, kao i tajna koja obavija određeni bolni događaj.

Da li nam možete reći što to znači da je netko isključen i možda dati još neke primjere?

Primjeri isključenja su često, kao u našem primjeru djeca koja umru rano, a koja se ne spominju, zatim prekidi trudnoće, ponekad prijašnje veze naših roditelja koje se taje, situacije kroz koje je naša obitelj nepravedno profitirala, te sudbinske povezanosti koje nastaju kroz situacije smrtne opasnosti, kao što su ratovi i nesreće.

Do isključenja dolazi najčešće zbog velike boli koja je povezana sa gubitkom, kao i zbog naše želje da zaštitimo druge članove obitelji, prije svega djecu od bolnih gubitaka ili da sakrijemo nepravdu ili zbog srama, nekad ljutnje.

Na primjer, kao već spomenuto, roditelji često kriju od svoje djece smrt djeteta koje je bilo rođeno prije njih. To je naravno njihov pokušaj da zaštite dijete, kao i same sebe od boli povezane sa tim gubitkom. Zatim, također roditelji kriju od djece svoju djecu iz vanbračne ili prijebračne veze. Ili djecu koja su data na usvojenje. Roditelji ovo naravno čine u najboljoj namjeri, često vođeni uvjerenjem da ono što ne znamo nas ne može povrijediti. Međutim upravo je suprotno. Povrjeđuje nas i šteti nam upravo ono što je od nas skriveno.

Kroz konstelacijsku metodu smo došli do uvida da kroz nas djeluje određena obiteljska savjest koja se brine o očuvanju cjelovitosti, odnosno o pravu pripadanja. Ova obiteljska savjest brine o tome da svi imaju svoje mjesto i izgleda ne trpi isključivanje kroz tajne, zaborav ili počinjenu nepravdu. Ova sila koja djeluje u našim obiteljima želi da svi imaju svoje mjesto i ne miruje sve dok to nije tako.

Što to znači? To znači da ukoliko postoji neka vrsta isključenja u našem obiteljskom sistemu, ova će nas sila primorati da se prisjetimo, da tajna izađe na vidjelo, ili da se stari računi poravnaju. Kako? Na taj način da će nam stvarati probleme u životu sve dok svemu što se desilo i svatkom tko pripada ne damo pravo mjesto ili ne odamo dužno poštovanje ili dok se tajna ne otkrije ili dok se ne prisjetimo svega onog što je potisnuto, znači dok ponovo ne uključimo ono što je bilo isključeno.

Koji su znaci ili kako se ova isključenja mogu manifestirati u našim životima?

Većina životnih problema i teškoća koje doživljavamo u našim odnosima i na poslovnom planu, kao i većina psihičkih i fizičkih bolesti, poremećaji prehrane, ovisnosti, depresija, pomanjkanje životne energije, opće životno nezadovoljstvo, neuspjeh, sklonosti nezgodama, riskantna ponašanja – sve ovo može biti odraz, i najčešće je odraz, sistemske neravnoteže u obiteljskom sistemu koja je prouzrokovana ovim isključenjima, odnosno odsječenošću od nečega što nam pripada, bio to događaj iz naše obiteljske prošlosti ili osoba kojoj smo nešto uskratili: pripadnost, zahvalnost, ispriku, kompenzaciju za nešto, mjesto u našem srcu.

Ovo nam ponekad može zvučati čudno, da postoji neka sila, neki entitet koji o svemu ovome vodi računa, koji zna tko nedostaje ili tko je uskraćen i koji nas onda može primorati da zastanemo, da se osvrnemo, da prihvatimo, da uključimo. Mi nismo naučili razmišljati na taj način. Mislimo ako smo nešto loše napravili ili utajili ili nekome nešto uskratili da se možemo izvući samo ako nitko za to ne dozna. Ili da ćemo od bolnog gubitka prije braka poštedjeti našu djecu ako im ništa o tome ne kažemo. Cijena za to je životni neuspjeh i često bolest upravo onih koje smo željeli zaštititi.

I općenito mislimo da smo mi puno veći gospodari vlastitih sudbina nego što je to zapravo slučaj. U nama i u našim odnosima vladaju određene zakonitosti o kojima mi u načelu vrlo malo znamo. Kroz konstelacijsku metodu otkrivamo sve više o tim zakonitostima i kako funkcioniraju:

– Zašto i kako će unuk platiti za nekažnjeni zločin svoga djeda o kojem ništa niti ne zna
– Zašto će dijete biti psihotično ukoliko mu se taji tko mu je otac
– Zašto ćemo biti depresivni ako je sestra blizanka naše majke umrla pri rođenju, a mi o tome nismo niti znali
– Zašto ćemo mi živjeti sa osjećajem odbačenosti i ne pripadanja ako je prvo dijete naših roditelja dano na usvojenje.

A onda, ako malo više naučimo o ovim zakonitostima možda ćemo otkriti i zašto smo izabrali određenog partnera, profesiju, određeni životni put. Često su sve ove odluke uzrokovane ovim zakonitostima kojih nismo uopće svjesni. Naši životi i sve ono što nam se desi često nam se čine vrlo kaotični, međutim se odvijaju po prilično pravilnim obrascima, samo što ih mi nismo svjesni.

Zašto netko postaje alkoholičar, zašto se netko razboli, zašto netko prokocka sve što ima, zašto je netko uspješan a nekome ništa ne ide od ruke?

Bert Hellinger začetnik ove metode, otkrio je ove pravilnosti po kojima se naši životi odvijaju, odnosno zakonitosti koje u niima vladaju. Nazvao ih je Zakonitostima ili Poretkom ljubavi.

Ljubav, također je otkrio, nije osjećaj ili nešto što nam se u životu desi ili ne. Ljubav slijedi određene zakonitosti i postoje određeni uvjeti koji joj pogoduju i koje joj moramo osigurati da bi je imali u svom životu, a također postoje i okolnosti koje joj ne pogoduju i koje moramo izbjegavati ako želimo da ljubav cvate u našim odnosima.

Naravno, ovo se ne odnosi na romantičnu ljubav, niti samo na partnersku ljubav, već i na ljubav između roditelja i djece, ljubav prema zanimanju, uspjehu, zdravlju, ljubav prema životu u najširem značenju.

Kod mnogih od nas ova ljubav prema životu kakav imamo i kakav nam je dan, kakav je došao do nas kroz naše roditelje, našu obitelj, sa svim okolnostima pod kojim je do nas došao, na određeni način, kroz određenu obitelj, u određenoj zemlji – ne postoji. Ili je vrlo ograničena. A bez toga nema uspjeha, zdravlja, sreće.

Veliki dio konstelacijskog rada odnosi se na prihvaćanje života onakvog kakav nam je dan i kakav je došao do nas upravo na način na koji je došao do nas i upravo kroz roditelje kroz koje je došao do nas. Mnogi od nas nisu napravili taj prvi početni korak dolaska u život. Nekad život i prođe, a da zapravo nismo u njega zakoračili. Mnogi od nas trebaju pomoć za taj prvi korak, tu prvu kretnju prema ljubavi, zdravlju i uspjehu.

I to može biti izazov koji leži u pozadini mnogih od naših životnih teškoća bez obzira na našu dob, spol, profesiju, nivo obrazovanja. Ovo je univerzalni izazov življenja i isto tako univerzalna kretnja prema životu koju svi trebamo napraviti.

U tom smislu konstelacijski rad nije rezerviran samo za psihički bolesne, pa čak ni samo za one sa životnim teškoćama. Konstelacije nas uče o pristupu životu koji je potreban za životni uspjeh, uče nas o životnom stavu koji dovodi do zdravlja. Također, kroz njih možemo naučiti puno o zakonitostima koje vladaju u našim odnosima da bi bolje razumjeli sebe i ono što nam se događa u životu. Kao i da bi mogli poduzeti ono što je potrebno za sreću, našu i naših bližnjih, a prije svega za sreću naše djece.

Moguće je dakle educirati se o životnim pravilima, ili ako hoćete, o pravilima ljubavi, kako bi sprječili ponavljanje negativnih životnih sklopova i prije svega kako bi sprječili da ih prenesemo na našu djecu.

Što nas sistemske konstelacije mogu naučiti o bolesti?

Nesvjesni procesi, koji se odvijaju po određenoj pravilnosti, stoje iza mnogih bolesti kao što su anoreksija, bulimia, astma, dijabetes, Kronova bolest, rak, depresija, multipla skleroza, bolesti ovisnosti, kožne i autoimune bolesti, kao i mnogih drugih. Kada god na konstelacijski način pogledamo u određeni zdravstveni problem – sistemska obiteljska upletenost izlazi na vidjelo kao pozadina koja je pogodovala, ako ne i uzrokovala razvoj bolesti.

Najčešće, mogli bi reći skoro univerzalne dinamike koje se rasvijetle metodom konstelacija u radu sa bolesnima su one koje izražavaju nesvjesnu želju djeteta da pripada svojoj porodici, makar i na taj način što će dijeliti njenu tešku sudbinu i teret.

Kroz bolest dijete ( i dijete u odraslome) često potvrđuje svoju pripadnost svojoj obitelji. Bolest je također često pokušaj da nešto popravimo, ispravimo ili poravnamo za našu obitelj. Ili predstavlja pokušaj da preuzmemo teret od nekog drugog člana naše obitelji.

Ovo nam može zvučati čudno i netočno. Pa tko bi želio biti bolestan i zar često ne činimo sve kako bi se oslobodili bolesti!? Na površini da, ali na drugoj, nesvjesnoj razini, ljudi su u dubokom dosluhu i suglasju sa svojom bolešću. Obiteljske konstelacije omogućavaju nam da odemo upravo na tu razinu gdje se, skriveni od našeg pogleda i svjesnog razumijevanja, otkrivaju neki drugi procesi.

Poput sada već zastarjelog procesa razvijanja fotografija, kada postavimo konstelaciju, ove do tada skrivene dinamike koje stoje iza bolesti (i drugih životnih situacija za koje često nemamo racionalno objašnjenje) počinju se polako pomaljati na našem “konstelacijskom papiru”. Sve dok ne postanu kristalno jasne, vidljive našem oku i razumljive našem razumu. I kao takve – otvorene za promjenu.

Saznanja do kojih se došlo ovom metodom o zakonitostima koje vladaju na toj razini pokazala su njihovu relevantnost za kvalitetan i zdrav život, za našu opću dobrobit i za skladne odnose.

Kada ih malo bolje upoznamo, onda možemo vidjeti da je i bolest, na primjer, izraz ljubavi. Razboliti se, naime, možemo “za mamu” ili “umjesto nje”. Kroz našu bolest možemo izraziti poriv da slijedimo u smrt osobu koju volimo, a koju smo izgubili. Našom bolešću također možemo podsjećati druge članove svoje obitelji na nekog zaboravljenog ili nepravedno isključenog člana našeg obiteljskog sistema. Kao na primjer na mrtvorođenu stariju sestru ili dijete dano na posvojenje koje se ne spominje.

Takva je dubina te instinktivne ljubavi u našim primarnim sistemima da ona bolest, pa i smrt, ne vidi uopće kao nešto zastrašujuće, već kao cijenu koja se voljno (iako nesvjesno) plaća za očuvanje cjelovitosti tih sistema, kao i naše povezanosti i našeg pripadanja njima.

Konstelacijska metoda omogućava nam razumijevanje ovih, ponekad pogubnih procesa, kao i njihovu promjenu. Snagu ove arhaične, instinktivne, slijepe ljubavi moguće je iskoristiti tako što ćemo je preusmjeriti na izražavanje kroz zdravlje i uspjeh, umjesto kroz bolest i teškoće. Ali ovu snagu i njeno djelovanje treba prvo upoznati, razumijeti i priznati. Tek tada se otvaraju mogućnosti za promjenu.

Protiv bolesti se ne treba boriti, bolest treba razumjeti. Fraze koje često upotrebljavamo u vezi sa bolešću otkrivaju naše ratoborne stavove koji se žele “boriti sa bolešću”, “pobijediti bolest” ili se “riješiti bolesti”. Tu i leži uzrok činjenice da tako često “gubimo bitku” sa bolešću. Ukoliko ne razumijemo ovu duboku primarnu ljubav koja stoji iza bolesti, samo ćemo i dalje hraniti dinamiku koja omogućuje samu pojavu bolesti i njen razvoj. Kroz bolest nećemo ništa naučiti, niti joj dati šansu da se povuče.

Bolesti, kao i svakom drugom poremećaju životne energije u konstelacijskom radu, pristupa se kao prema poruci koju treba vidjeti i čuti, razumijeti. U konstelaciji se ne “rješavamo” ničega, već uočavamo i uključujemo. Sve one i sve ono što treba biti uključeno, viđeno, priznato, poravnato. Kada je to učinjeno, bolest gubi razloge svog postojanja i onda se može povući. Onda liječenje i konvencionalnom medicinom ili drugim metodama koje je do tada bilo neučinkovito, odjednom počne djelovati. U fizičkoj postavci konstelacije to je često vidljivo kroz spontano povlačenje predstavnika za bolest iz konstelacije.

Iako bi bilo previše pojednostavljeno određene obiteljske dinamike vezati za pojavu određenih bolesti, kroz mnoge konstelacijske procese došle su na vidjelo određene pravilnosti u tom smislu.

Na primjer, pojavu anoreksije često vidimo u obiteljima u kojima je otac upleten u nešto iz svoje prošlosti. Teret koji nosi, a to može biti rano izgubljeni brat ili sestra, ratna trauma ili rano odvajanje od roditelja na primjer, čini ga ne samo emocionalno nedostupnim, već kod njega izaziva poriv za smrću. (Poriv za smrću u konstealcijama često vidimo kod onih koji su izgubili blisku osobu i nesvjesno se nadaju da mogu biti ponovo sa tom osobom ukoliko i sami umru, da ih mogu slijediti u smrt.) Na potpuno nesvjesnom nivou, naravno, dijete ove osobe, obično kćer, će u svojoj duši reći: “Bolje da odem ja dragi tata nego ti” ili “Ja ću otići umjesto tebe tako da ti možeš ostati”. U njenoj dječjoj duši, iz duboke ljubavi, javlja se poriv da spasi oca. A porivi naše duše mogu biti vrlo “nerazumni”, služeći nekim arhaičnim, instinktivnim funkcijama koje nemaju puno veze sa zdravim razumom i svakodnevnom realnošću. Tako će anoreksična kći sebe izglađivati, ponekad i do smrti, jer u svojoj duši vjeruje da tako može spasiti oca. Ovo je dinamika koja često stoji iza anoreksije i mnogi tretmani su neuspješni jer ne dopiru do nivoa na kojem se ovaj poremećaj može razumjeti kao izraz duboke ljubavi prema nekom bliskom.

U konstelacijskom postupku moguće je, međutim, relativno jednostavno “reprogramirati dušu” kada je jednom ova dinamika izašla na vidjelo. Kada jednom dijete i svjesno razumije šta ga motivira i, prije svega, kada uvidi da njegovi postupci ne rješavaju ništa, kao i da otac ne želi takvu žrtvu od djeteta, onda se u duši inicira proces izražavanja ljubavi na drugačiji, zdraviji način. Ovaj proces je u konstelaciji potpomognut rečenicama kao na primjer “Dragi tata, tvoj teret ostavljam tebi” i “Ja ostajem i ako ti odeš”.

Što se zapravo dešava u konstelacijskom radu? Kako ljudi poprime osjećaje nepoznatih osoba koje predstavljaju?

Konstelacije se najčešće rade u grupi gdje osoba koja radi na vlastitom pitanju, uz dogovor sa voditeljem, bira sudionike grupe da predstavljaju određene aspekte njenog pitanja ili, najčešće, osobe iz njene obitelji.

Znači imate grupu ljudi koji se uglavnom ne poznaju i koji znaju vrlo malo ili ništa o obiteljima jedni drugih. Tako da u konstelaciji imate osobe koje su postavljene u uloge ljudi koje ne poznaju i o kojima ništa ne znaju.
Ako je ovo napravljeno na ispravan način, sa određenom pribranošću, onda ljudi u konstelaciji počinju poprimati tjelesne senzacije, osjećaje, karakteristike onih koje predstavljaju. Isto tako, dinamika određenog obiteljskog sistema i odnosi u njemu vrlo brzo „ožive“ da tako kažemo, postanu jasni. To je tako zvani fenomen percepcije predstavnika u konstelacijama, gdje su kroz predstavnike dostupne informacije iz enrgetskog polja obitelji, o osobama koje su udaljene prostorno i vremenski, čak i po nekoliko generacija. I to je potvrđeno nebrojeno mnogo puta i to je fenomen koji se ponavlja u svakoj novoj konstelaciji. Svi oni koji su iskusili konstelacijski pristup uvjerili su se u postojanje ovog fenomena dobijanja informacija iz ovog polja i to na jedan relativno jednostavan i brz način.

Iako nam to može zvučati čudno jer se radi o fenomenu koji ne možemo u potpunosti objasniti kroz postojeću znanstvenu paradigmu, očigledno je da postoji određeno energetsko polje u kojem su pohranjeni zapisi o događajima, situacijama, odnosima i osoba iz naših obiteljskih sistema, i to kroz mnoge generacije. U konstelacijskim krugovima se za ovo energetsko skladište informacije koristi pojam Polje koje zna ili Znajuće polje, ili na engleskom The Knowing Field.

Iako je ovaj fenomen još nemoguće racionalno i znanstveno objasniti, moguće je sa njim raditi i koristiti ga na način koji nam pomaže da se nosimo sa svakodnevnim životnim teškoćama u našim odnosima, na profesionalnom planu ili sa zdravstvenim problemima.

Metoda sistemskih konstelacija se zato naziva i fenomenološkom metodom i dijeli neke aspekte i poveznice sa fenomenološkim pravcem u filozofiji i psihologiji, prije svega aspekat otvaranja prema fenomenima onakvim kakvi se oni prikazuju, bez interpretacije ili analize i da je taj put spoznaje – put spoznaje kroz neposredan doživljaj – primaran. Znači, u ovom pristupu se više oslanjamo na cjelinu nego na dijelove, na doživljaj radije nego na teoriju, na intuiciju radije nego na racionalno raščlanjivanje događaja i situacija.

Konstelacijska metoda se također oslanja na znanja o ponašanju sistema iz teorije sistema, kao i na teoriju morfogenetskih polja čije je postojanje uočio i definirao engleski biolog Rupert Sheldrake. Prema toj teoriji cijeli je Univerzum – od najsitnijih čestica , preko tijela i obiteljskih sistema, pa sve do planeta – organiziran u polja, polja koja imaju mogućnost pamćenja, razmjene informacija, razvoja i rasta.

Koja se pitanja / problemi mogu razrješavati kroz ovu metodu?

– Narušeni partnerski i obiteljski odnosi
– Depresija, pomanjkanje životne energije, neuspjeh, opće životno nezadovoljstvo
– Zdravstveni problemi: poremećaji fizičkog i psihičkog zdravlja
– Poremećaji prehrane, bolesti ovisnosti
– Neobjašnjivi osjećaji tuge, ljutnje, krivnje kojima ne znamo porijeklo a koji su dugotrajni i otporni na intervencije
– Profesionalne dileme i konflikti
– Osjećaj nepripadanja i teškoće sa pronalaženjem našeg mjesta u svijetu
– Nalaženje svrhe i životnog smisla

Kojim postupcima / procedurama u konstelacijskom pristupu je moguće rješiti neke od ovih teškoća?

– Vraćanje tereta koji nosimo za nekog drugog u obiteljskom sistemu tamo gdje pripada
– Završavanje nedovršenih poslova, odnosno davanje onoga što moramo dati: najčešće se radi o zahvalnosti i izražavanju poštovanja ili o priznavanju povezanosti ili o davanju mjesta nekome koga smo isključili iz srca (a to može biti stariji brat koji je umro pri rođenju, ili sestra blizanka naše majke koja je umrla rano, ili pali suborac našeg oca, ili netko tko nam je spasio život, pobačeno dijete, bivši partner i slično)
– Uzimanje i prihvaćanje života onakav kakav nam je dan i kako je došao do nas, a to prije svega znači prihvaćanje naših roditelja upravo onakvih kakvi jesu
– Povezivanje sa našim korijenima, obiteljskim, plemenskim, nacionalnim. Poštivanje i očuvanje veze između nas i naših predaka dovodi do veće snage u nama da se nosimo sa svakodnevnim životnim zadacima.

Možete li nam dati neki primjer sistemske upletenosti koja nije dobra za nas?

Ukoliko je našoj majci majka umrla rano, mi kao dijete osjetiti ćemo njenu čežnju za njenom majkom i nesvjesno ćemo preuzeti ulogu roditelja našoj majci. Ili našem ocu također, ako postoji slična situacija.

Djeca su potpuno predana svojim roditeljima. Svi mi počinjemo život u simbiotskoj povezanosti prvenstveno sa svojom majkom, a onda i sa ocem i od njih preuzimamo SVE. Tako sa majčinim mlijekom također upijamo sve što čini našu majku i sve što čini našu obitelj, sa svim emocijama, ali isto tako sa svim događajima iz obiteljske prošlosti, sa svime što pripada u zajedničku sudbinu obitelji: sa neplaćenim dugovima, sa počinjenim ili doživljenim nepravdama, sa neožaljenim gubicima, sa svim neispunjenim čežnjama.

Djeca tada nesvjesno na sebe preuzimaju uloge roditelja svojim roditeljima, pa se tijek i poredak ljubavi izvrću naopačke ili djeca pokušavaju preuzeti terete svojih roditelja. Svako dijete ima fantaziju da može spasiti svog roditelja, da mu treba i može pomoći tako što će na sebe preuzeti roditeljevu tugu, ljutnju, patnju ili bolest.

I ovo ne prestaje odrastanjem. I kao odrasla djeca naših roditelja imamo ovakve i slične nesvjesne fantazije u odnosu na naše roditelje.

Velika većina nas nije slobodna živjeti svoj život, već smo upleteni u nešto što nosimo iz svoje primarne obitelji. Velika većina nas pati tuđu patnju, tuguje tuđu tugu, pokušava poravnati tuđe dugove, kompenzira vlastititim životom nešto iz svoje obitelji ili živi život nekog drugog isključenog člana obitelji, kao na primjer očeve ili majčine prve ljubavi sa kojima je veza bila prekinuta na loš način. Naime većina nas živi život na način koji evocira prisutnost onoga tko je isključen ili onoga što je isključeno.

Naši životi vođeni su ovim nesvjesnim dinamikama koje se odvijaju po određenim arhaičnim zakonitostima koje djeluju u našim odnosima kroz vjekove i na vrlo instinktivan, iskonski, primalan način i kojih, naravno, nismo svjesni.

Upravo osvješćivanje ovih zakonitosti i osvjetljavanjem naših skrivenih upletenosti – moguće je osloboditi se negativnih posljedica koje njihovo djelovanje ima na naše živote. Uključivanje svega što je bilo isključeno, davanje mjesta svima koji su bili nepravedno odbačeni, možda prezreni, sjećanje sviju koji su bili zaboravljeni, otvaranje srca prema svima prema kojima smo ga zatvorili – to su neki od postupaka koje koristimo u konstelacijskom radu da bi došlo do ponovnog uspostavljanja prirodnog stanja harmonije i ravnoteže.

Jedan od važnih postupaka, odnosno procedura ili koraka u konstelacijskom radu je također ostavljanje tereta, duga, krivnje tamo gdje pripada. Ovo se naročito odnosi na djecu i roditelje.

Djeca, i odrasla djeca, se oslobode za življenje vlastitog punog života kada mogu svojim roditeljima reći:

„Vidim vaš teret, tugu, bol, razočaranje. S povjerenjem da vi to možete nositi sami i sa poštovanjem – vaš teret ostavljam vama. Neću se mješati u to. Ja sam samo vaše dijete. Vi ste veliki, a ja sam mali ili mala. Od vas uzimam život onakav kakav mi je dan, sa svim okmolnostima pod kojim je došao do mene i živjeti ću ga najbolje što mogu – u zdravlju, sreći i blagostanju – i tako poštivati i cijeniti vaš teret i život koji ste mi dali kao dar, koji ste mi dali po cijeni koju ste platili vi i po cijeni koju koju sam platila ja. I ako mi bude dozvoljeno, ovaj dar života proslijediti ću dalje.“

Kada jednom dođemo do stajališta gdje možemo autentično i s dubokim uvjerenjem izreći ove rečenice, makar i u sebi naravno, nije važno da ih zaista kažemo roditeljima, važno je da ih sa iskrenošću i uvjerenjem možemo reći u sebi – onda smo slobodni i onda više nema sistemskih prepreka našem životnom uspjehu – bez obzira na naše životne okolnosti i bez obzira na to kakvi su naši roditelji i šta su za nas napravili ili šta nisu napravili i bez obzira pod kakvim je nekad teškim uvjetima naš život došao do nas.

Dobre vijesti za kraj su da se za slobodan i sretan život ne mora nitko iz naše obitelji promjeniti i također da nema tih životnih okolnosti u kojima sretan i ispunjen život nije moguć.

11947823_1153906597970203_3216991835381498066_o

Oglasi