Navijačka groznica (CRO)

Ovih dana svjedočimo snazi nacionalnog zanosa dok kao najveće heroje dočekujemo hrvatsku nogometnu reprezentaciju koja je osvojila brončanu medalju na svjetskom prvenstvu u Kataru. Svakodnevne brige, međusobna prepucavanja političara, siromaštvo, nezaposlenost i sve druge nedaće zaboravljene su i stavljene na stranu. Osjećamo se kao pobjednici, na vrhu, među najboljima. Slatki osjećaj pobjede euforično se slavi na ulicama i u svakom domu. Ovo su izvanredne lekcije o savjesti grupe, njenoj ulozi, manifestiranju i funkciji – za one malobrojne koji su sačuvali hladnu glavu i uspjeli se oduprijeti svojim instinktima preživljavanja i opstanka.

 

Kroz Berta Hellingera dobili smo važne uvide o funkcioniranju sistema, od obitelji do nacije. Svaki sistem, svaka grupa ponaša se po određenim pravilnostima koje djeluju na nivou instinkta. Svaka grupa prije svega ima svoje granice koje je definiraju i razlikuju od drugih grupa. Dakle, uvijek točno znamo tko pripada određenoj grupi, a tko ne.

 

Nadalje, sve grupe imaju nagon za samoodržanjem koji se brine za očuvanje cjelovitosti grupe i za njen opstanak. Ovaj nagon djeluje kroz nas na taj način da se osjećamo dobro i nedužno kada činimo ono što podržava i osnažuje unutar grupnu pripadnost, a da se osjećamo loše i krivima kada činimo nešto što ugrožava granice i cjelovitost grupe, dakle što ugrožava njen opstanak. Ovaj nagon štiti sve članove koji pripadaju, ali u isto vrijeme podržava isključivanje sviju koji su izvan granica naše grupe i na taj način podržava inter-grupni konflikt i netrpeljivost svega što je drugačije, izvan granica naše obitelji, nacije, vjerovanja, ideoloških opredjeljenja i slično.

 

Ovaj nagon, koji je Hellinger nazvao „grupna savjest“, čini da se osjećamo tako dobro kad navijamo za naš nacionalni tim i da kroz to jačamo grupnu koheziju i zajedništvo. Istovremeno, ovo ima za posljedicu jačanje granica prema drugim grupama i jačanje netrpeljivost prema njima. Često se osjećamo vrlo dobro kada tako u sportu porazimo protivnika, i kada ga ponizimo i kada ga u navijačkom žaru želimo jednostavno pregaziti. Pobjedu doživljavamo trijumfalno, kao da smo pobijedili u ratu, kao da smo zaista osigurali opstanak naše grupe. Sportaši se vide kao heroji, a sportske pobjede kao izraz domoljublja.

 

Šta je u ovome loše, pitaju se neki, ako nas to čini da se osjećamo dobro? Problem je u tome što nas svaki nacionalni zanos neminovno vodi u konflikt sa drugim grupama, pa i u rat. Više je nego očigledno (naročito ovih dana u Hrvatskoj) da ovaj zanos ne možemo ograničiti samo na sport, već da se on prelijeva u sve sfere našeg života, naročito u sferu domoljublja. Pa tako nije slučajno da sportaše dočekujemo kao heroje koji se trijumfalno vraćaju iz rata.

 

Uključivost i zajedništvo koje tako često propagiramo, postižu se samo prevazilaženjem granica i ograničenja naših referentnih grupa kojima pripadamo i uzdizanjem iznad ovog zanosa u kojem se osjećamo tako dobro, pobjednički. Lako je upasti u zanos jer to je dio naše instinktivne prirode. Puno teže mu se svjesno oduprijeti širenjem granica naše pripadnosti manjim grupama i umjesto njima, pripadati sve većim grupama, čovječanstvu na primjer, grupama koje uključuju i „one druge“.

 

Bojim se da nogomet i nogometna natjecanja nisu najbolji način vježbanja naše uključivosti. Navijanje za vaš nacionalni tim i slatki osjećaj nacionalnog ponosa nisu nužno tako naivni, nedužni i korisni kakvima se čine.

 

Navijajte za svoj tim, ali vidite ih samo kao one koji igraju određeni sport i koji pobjedom dokazuju da su bolji u tom sportu (mada je i to često upitno na natjecanjima gdje veliki moćnici okreću veliki novac). To što su nekoga pobijedili ne znači da su bolji od njih i u svakom drugom pogledu, a najmanje znači da smo njihovom pobjedom i svi mi postali nadmoćniji i bolji od drugih, iako se možda svi u Hrvatskoj tako trenutno osjećamo. Ne brinite, prolazno je. To je samo vaša grupna savjest neandertalca koja vam daje dozu euforije kako bi ojačala vaš osjećaj pripadnost grupi i tako osigurala njen opstanak.

 

 

Alemka Dauskardt, 19.12.2022.

 

 

 

Ljubav i rat / Love & War (CRO & ENG)

 

Muškarci su oslabljeni kroz generacije, najviše kroz ratove. Ili su odsutni očevi i muževi dok ratuju, ili se nisu iz rata vratili, ili su se vratili kao prazne ljušture, samo fizički prisutne.

Žene su kroz generacije naučile da se ne mogu osloniti na muškarce. Poginuli djedovi i emocionalno odsutni očevi odgajaju sinove koji ne stupaju u svoju punu muškost i ne mogu preuzeti odgovornost svoje muške uloge. Žene u odnosu sa njima ostaju razočarane i same, rađaju djecu, ali i “oblače hlače”, preuzimaju i odgovornosti muškaraca. Time je i njima onemogućeno ostvarenje njihove pune ženskosti. Osjećajući se nadmoćno, gledaju na muškarce sa indignacijom ili ljutnjom. Najviše od svega su umorne i razočarane. Svoje sinove onda vežu uz sebe i često se od njih nadaju dobiti ono što nisu dobili od njihovih očeva.

A kći niti može imati dobro potrebno iskustvo sa prvim muškarcem u njenom životu – njenim ocem, niti može naučiti punu ženskost od svoje majke. Sin odrastao u ovakvoj dinamici ne može postati dobar muž, niti ova kći nekom dobra žena. Krug se zatvara. Živimo u vremenu oslabljenih muško-ženskih odnosa, oslabljene muškosti i naoko jake, ali neispunjene ženskosti. Ovo su prave, ozbiljne, tragične posljedice ratova. Ukoliko se oni ponavljaju kroz generacije (kao na našim prostorima), potrebno je ponekad otići i pet generacija unazad da bi se u određenoj obitelji pronašla zdrava, neoslabljena muška ili ženska energija.

Partnerski odnos uključuje sve ovo. Tako često partneri vide samo jedno drugo, i u ljubavi i u konfliktu. Kada smo zaljubljeni vidimo samo jedno drugo. I kada stvari, neminovno, pođu po zlu, ne preostaje nam ništa drugo već da krivimo jedno drugo. Pronalaženje izlaza iz ovakve situacije je u proširivanju našeg vidokruga, tako da on uključuje ne samo našeg partnera, već i njegove roditelje, pretke, porijeklo i sve ono što pripada u njegovu / njenu obiteljsku sudbinu. Kada iza našeg partnera vidimo sve ono što on / ona donosi sa sobom, sve što pripadanje njegovom / njenom obiteljskom sistemu podrazumijeva, sve prošle traume, sve pokidane veze sa svim posljedicama, tek tada možemo reći da vidimo našeg partnera. I tek tada možemo reći istinsko DA našem partneru. I tada nema iznenađenja ili ljutnje kada zaljubljenost prestane i kada se u našem krevetu pojave svi duhovi prošlosti.

Partnerski odnos može izdržati test vremena i težinu životnih zadataka samo na ovaj način, uz ovakav proširen vidokrug značenja pojma LJUBAV.

---

Patrijarhat je naudio muško-ženskim odnosima, žene su danas u obrambenom stavu, ne usuđuju se vjerovati i prepustiti muškarcu jer je on u prošlosti zloupotrijebio to povjerenje.

Zašto su muškarci zloupotrijebili to povjerenje kroz patrijarhat i njegove institucije i zloupotrijebili žene? Zato što su i oni sami bili zloupotrijebljeni od strane patrijarhata. Kroz njega su i oni sami bili žrtve. Njihova istinska priroda zaštitnika i onoga tko je u službi ženskog principa, koji ga poštuje i čuva je iskorištena. Instinktivan poriv muškaraca da brani svoje pleme, svoje žene i djecu od svih opasnosti i napada, iskorišten je za regrutiranje muškaraca u vojsku (instrument patrijarhata) koja je onda poslana u tuđe zemlje kao osvajačka, u službi ove ili one imperije.

Ovakvi ratovi koji odvajaju prirodni instinkt očuvanja i zaštite našeg plemena od samog ratovanja, ubijaju dušu ne samo muškaraca, već i same ljubavi. Lišeni smisla ovi ratovi odvode muškarce od njihovih žena i obitelji, daleko od zemlje njihovih predaka. Ovakvi ratovi ne ubijaju muškarce samo literalno, već kradu dušu i onih koji prežive. Kada se samo kao prazne ljušture vrate svojim ženama, one znaju da su izgubile onog muškarca kojeg su nekad znale, onog ponosnog ratnika koji je osvojio njeno srce.

 Mi danas živimo u svijetu u kojem su i muškarci i žene, oboje iskorišteni i ranjeni, prepušteni sami sebi i svojoj nemogućnosti da se povežu na dobar način jer su i jedno i drugo izgubili dodir sa svojom istinskom spiritualnom prirodom. Osuđeni na življenje u kojem ćemo i jedni i drugi biti nezadovoljni, upirati prst jedno u drugo, optužujući se međusobno, bez ljubavi.

Ljubav je ostala tamo negdje daleko. Potrebno je naći put nazad kući. A to možemo jedino zajedno. Za taj, kao i svaki drugi životni zadatak, neophodno smo potrebni jedni drugima: muškarci i žene.

---

 

ENGLISH

Men have been weakened through generations, mostly through wars. They are either absent fathers and husbands while fighting, or they haven’t returned, or they came back as empty shells, their souls not really present.

Women have learned through generations that they can not rely on men. Killed grandfathers and emotionally absent fathers raise sons who are not able to step into their manhood fully. In relationship with them women feel disappointed and alone, bearing children, but also taking over male responsibilities. Through this, a women’s path to their full womanhood also remains blocked. They feel superior to men or angry. Mostly, they feel betrayed and tired. Their sons they hold closely to themselves, hoping to get from them what they did not get from their fathers.

These sons can not grow fully into the role of a man and a husband. A daughter also can not learn from this mother how to fully be a woman. The circle is closed. And these are the real, serious, far reaching, tragic consequences of wars. These are also victims of wars. With recurring wars, we sometimes need to go five or more generations back to find strong, unburdened, free flowing male or female energy.

Alemka Dauskardt