Love & War: Anger of Women (ENG)

Love & War: Anger of women towards men

We constellated one woman’s anger towards a man. It became clear that this kind of rage can not find its resolution between two individuals. The rage was too big, too impersonal, too old. We brought more men and more women into the constellation. A man, in a friendly manner tried to approach a woman who represented rage, but her fists were clenched and she said she could easily kill him right there and then. When we put a man behind him, like his father or male ancestor, the man simply collapsed like a child into his embrace, lacking strength. The rage then just collapsed to the floor. Other women gathered around it in a caring way. The male ancestor seemed to be strong, but turned his head away from the women and rage, looking into the distance. My image was that he wanted to go to war, so I placed a rep for the war at some distance. The rep looked strong and powerful. The male ancestor wanted to take his male descendant in that direction, away from the women, who he found boring and was not interested in. One woman from the group tried to stop him, to hold him, also to seduce him into staying, but to no avail. The male ancestor stood like a soldier and wanted to leave and take his male descendant to that direction. Another women joined the first woman to try and help with holding the man, and then another and another….they formed a chain, trying to hold onto him, to stop him. As they were doing that, the rep for the war was becoming visibly weaker.

The young man said to the older: “I can be a man in a different way. I can stay at home with the women, protecting them and the children”. The male ancestor then left the embrace of his male descendant and this group and the constellation circle, somewhat disappointed, went to the adjacent room. Another man followed and there they stood side by side and said, yes, there are many more here. I had the image of the army of millions marching to war, to their death. The younger man was embraced by women, a rep for the rage spontaneously withdrew, and all the women with this man, slowly formed a tight circle of connection and loving cooperation of equals. The seeker herself joined in, her very core moved deeply as she stood in a circle next to this man. As this was happening the representative for War collapsed to the floor face down, totally drained of strength and energy.

The image of this man in a circle intertwined with women had amazing beautiful energy of healing and unity, everyone present deeply affected. Me, the facilitator, included. As I was sitting in the outer circle, looking at this inner circle, I was looking at the back of the man and noticed that a male representative had a head shaven in a tomahawk hair style, reminiscent of native Indians. The “Warrior of Peace”, came to mind.

…..

Wars damage men and male lines. Wars damage a connection between men and women. Wars weaken men and reduce their healthy, masculine power. From that position they hurt women and can not connect with them in a good way. Women are alone, disappointed, angry. They push men away. Men feel they need to become heroes to regain their masculine power. But more war brings more weakness. The war weakens women and men and their connection, and also feeds the war of the sexes. In turn, their weakened connection feeds war.

Women have the power to stop the war, if they can overcome their rage and reach out to a man, and hold him, keep him at home, serving the feminine principle, serving life. Men have the power to stop the war, if they stop wanting to be heroes and employ they masculinity to building a home and supporting and protecting their family.

Yes, a woman follows a man, but only when he serves life, when he puts his masculine principle in the service of the feminine principle. Then they can both be in service of life, serving together, each from their unique position. This also might be a foundation and a precondition for world’s peace.

Alemka Dauskardt

image: Syrian artist Tammam Azzam

Politička korektnost ljubavi

Zašto se danas bojimo reći da je žena žena, a muškarac muškarac i da postoji nešto što im je dano i zadano kao takvima? Zašto postoje tako oprečni i polarizirani stavovi o tome? Zašto je teško živjeti ove naše uloge danas na način koji nas ispunjava? A ovo je jednako teško ako smo žena ili ako smo muškarac, i neovisno o našoj seksualnoj orijentaciji ili tipu obitelji u kojoj živimo. Da vidimo da je tome tako dovoljno se osvrnuti oko nas, pogledati u naše intimne odnose ili pročitati novine.

Kada god se ovih dana spomene prirodna, arhaična, spiritualna i fizička privlačnost i međuovisnost muškarca i žene, kao i donekle zadane im uloge i funkcije, naš racionalni ego se buni na jedan od predvidljivih načina:

Ali ima žena koje privlače žene i muškaraca koje privlače muškarci.

Ali ima muškaraca koji zlostavljaju žene.

Ali ima žena koje su zadovoljnije same nego u odnosu.

Ali ima muškaraca koji nisu dovoljno snažni da se žena na njih osloni.

Ali ima puno žena sa uspješnim karijerama.

Točno. Ima. I sve to nam ne govori ništa o moćnim silama koje djeluju kroz muškarca i ženu i koje, to je očigledno, utječu na većinu nas. Možda ovo pobjeđuje u nekoj diskusiji racionalnih argumenata, ali ne govori ništa o našoj pravoj prirodi, ne dotiče dušu, ništa ne dokazuje, niti opovrgava.

Da, danas su muško-ženski odnosi oslabljeni. Godine patrijarhata i ratovanja ostavile su svoj danak. Da, danas su i žena i muškarac izgubili povezanost sa svojom iskonskom prirodom i zaboravili zov svoje spiritualne seksualnosti. Da, povređujemo jedni druge. Da, postoji nasilje prema ženama i treba ga spriječiti. Da postoji diskriminacija i žena i onih koji odstupaju od „norme“ u svakom pogledu i protiv toga se treba boriti. Da, postoje oni koji nađu ljubav u isto spolnim vezama i to pripada cjelokupnosti ljudskog odnošenja. Da, sve više žena se okreće isključivo karijeri bez zasnivanja obitelji i ako je to izbor koji ispunjava kao takav treba podržati.

Iznošenje ovih „argumenata“ u kontekstu prirode muško-ženskih odnosa i sistemskih i spiritualnih zakonitosti kojima su podložni ne doprinosi ništa. Ponekad su ovo pokušaji da racionaliziramo gubitak življenja u skladu sa tim zakonitostima, sa prirodom i sa našom dušom. Ne postoje nikakve norme propisane od strane čovjeka koje bi bile iznad ovih zakonitosti. Niti pravne, niti psihološke, niti religijske (jer one su od čovjeka također, a ne od Boga kako se žele prikazati), niti moralne, niti tzv. humanitarne. Praviti se da postoje, bez obzira sa koje svjetonazorske pozicije dolaze, znači ne živjeti u skladu sa zakonima naše vlastite duše. A onda svi gubimo i svi trpimo. A u svemu tome, najviše trpi ljubav.

Naše muško-ženske odnose više ne vidimo kao tango dvoje različitih a jednako vrijednih (iako jedan vodi, a drugi slijedi) koji su upravo privučeni jedno drugom zato što su različiti. Ne vidimo ih kao ples yina i yanga, spoj polariteta koji premošćuje dualnost, priliku za spiritualno razvoj, razvoj duha kroz sami odnos ova dva entiteta: muškarca i žene, kao dva izražaja iste kozmičke stvarnosti.

Muško-ženske odnose danas vidimo samo kroz prizmu naših mišljenja i stavova, kao nešto što se povinuje našim svjetonazorskim uvjerenjima.

Više nam ništa nije sveto. Naš Racio i naš Ego i ono što smatramo „ispravnim“, naša racionalna uvjerenja jedini su bogovi kojima vjerujemo. Politička korektnost, koja je danas na cijeni, odražava upravo vladavinu ovih principa, u isto vrijeme razotkrivajući našu nadmenost: mi znamo što je ispravno, mi to možemo procijeniti, mi imamo slobodan izbor, mi smo ti koji krojimo vlastitu sudbinu i naše odnose onako kako želimo! Mi smo međutim samo neminovno žrtve vlastitog hubrisa, što uglavnom spoznamo kada se suočimo sa prihvaćanjem odgovornosti za nered koji smo napravili od svojih života!

Živimo u svijetu u kojem su i muškarci i žene izgubili mogućnost da se povežu sa svojom istinskom prirodom, oboje iskorišteni i ranjeni, prepušteni sami sebi i svojoj nemogućnosti da se povežu na dobar način. Stoljeća patrijarhata i ratova oštetila su nas i jedne i druge, osudili na življenje u kojem ćemo, otuđeni od svoje prave prirode, i jedno od drugog, biti nezadovoljni, upirati prst jedno u drugo, kriveći se međusobno, bez ljubavi.

Pobornici tzv. “teorije zavjere” reći će vam da je ovo namjerni inžinjering. Odvajanje od naše prave prirode i oslabljivanje muško-ženske povezanosti ide na ruku funkcioniranju društvenih sistema koji se baziraju na ekstremnom individualizmu koji je “slobodnom voljom” slobodan izabrati robovanje konzumerizmu i manipulaciji. Samo nepovezane, nezadovoljne individue dobri su potrošači. Bez obzira da li dijelimo ovo mišljenje, izgleda da zaista postoje razne interesne grupe kojima ovakvo stanje muško-ženskih odnosa odgovora.

Inzistiranje crkve, kao i drugih konzervativnih institucija na očuvanju obitelji, ne čini puno za jačanje naših odnosa. Ona je naime također dio patrijarhalnog sistema, i iako se čini da zagovara poštivanje uloga muškaraca i žena, čini to na način koji je propisan unutar postojećih religijskih sistema, koji su također ideološki. Time zapravo nije ništa bliža obnavljanju istinske povezanosti sa našom spiritualnom prirodom kao i spiritualnom aspektu muško-ženskih odnosa.

Prava muškost i prava ženskost, kao i njihov ples, najmoćnija su sila našeg kozmosa i nema ničeg uzvišenijeg i ljepšeg. Nema većeg i svetijeg čina nego kada se muškarac i žena predaju jedno drugom u ljubavi, kada žive tu ljubav kroz sve što rade i kada se njihova ljubav ostvari kroz dijete kao produžetku te ljubavi. Seksualni čin kao izražaj te povezanosti je najdublji ljudski čin čiji se značaj često omalovažava, čija se dubina i posljedice često ne razumiju.

Ono što je istinski spiritualno je u isto vrijeme svjetovno, fizičko, puteno i vrlo prizemljeno, blisko zemlji i prirodnim zakonitostima. Ne postoji ništa što je više sveto nego kada muškarac i žena uzmu jedno drugo u ljubavi i predaju se svojim nagonima, jer se na taj način oboje stavljaju u službu Života i podvrgavaju se oboje zajedno silama koje su veće od njih i koje kroz njih djeluju.

Zašto je to tako teško priznati, uočiti i živjeti? Da, ljubavi se zapravo bojimo. Ne usuđujemo joj se predati na milost i nemilost kako ona to zahtjeva. Ne želimo ispuniti njene uvjete jer od nas ne zahtijeva ništa manje već da živimo svoju punu ženskost i svoju punu muškost onako kako nam je dano kroz naše pretke i našu žensku ili mušku liniju, kroz ione vremena. Ljubav od nas ne traži ništa manje već da se povežemo sa našom istinskom spiritualnom prirodom kroz našu muškost, odnosno našu ženskost. I da riskiramo intimnu povezanost u službi Života. Na jedan od načina kako je nama dano. Racionalni kontra-argumenti ne pomažu pred ovim izazovom, niti nas spašava politička korektnost ideološke pozicije koju zagovaramo. Ljubav traži nešto drugo od nas.

Alemka Dauskardt

———————————————————————-

 

Muškarac i žena: Različiti ali jednako vrijedni (CRO)

U konstelacijama dolazimo do uvida o tome što podržava ljubav u našim najintimnijim odnosima, a što joj šteti. Kroz mnoge konstelacije postalo je jasnije koje su to zakonitosti ljubavi koje djeluju u odnosu između partnera kojih se trebamo držati ukoliko želimo skladne odnose. Ovo su neke od tih zakonitosti koje se odnose na partnerske odnose.

ZAKONITOSTI LJUBAVI U PARTNERSKIM ODNOSIMA

Jedna od prvih stvari sa kojom se muškarac i žena moraju suočiti je da su različiti. Muškarac se razlikuje od žene u skoro svakom pogledu i žena se razlikuje od muškarca u gotovo svakom pogledu. To su dva različita ljudska bića. Ali, iako različiti, oboje su ispravne edicije ljudskog bića. Muškarac se treba odreći ideje da je on kao muško idealna ljudska osoba, i žena se treba odreći ideje da je ona kao žensko idealna ljudska osoba.

Iako su različiti oboje su jednako dobri. Samo ako se ovo prihvati, da je muškarac jednako dobar i da je žena jednako dobra, odnos između njih ima neke šanse.

Znači oboje moraju prihvatiti da su jednako vrijedni. I oboje moraju prihvatiti da postoji jednakost među njima. To omogućava partnerstvo. Ako se jedan partner ponaša superiorno, onda je partnerstvo ugroženo.

Dodatno, oboje moraju priznati da su nepotpuni, naime da muškarac ima nešto što žena nema i što joj treba i da žena ima ono što muškarcu nedostaje. I oboje moraju biti spremni prihvatiti ono što drugi može dati. Ovo je ponizna pozicija. Oboje priznaju da imaju potrebu, i oboje priznaju da imaju nešto specijalno za dati. Na ovaj način dolazi do razmjene nakon koje se oboje osjećaju obogaćenima.

Zašto muškarac želi ženu i zašto žena želi muškarca? Zato što muškarcu nedostaje ono što ima žena i ženi nedostaje ono što ima muškarac. Znači oboje trebaju nešto što im nedostaje i što drugi ima. Zato su privlačni jedni drugima.

Danas je rasprostranjeno mišljenje da muškarac treba razviti ženske kvalitete, a žena treba integrirati muške kvalitete. Kad to urade da li onda trebaju jedan drugoga? Ne. Za odnos je najbolje ako muškarac ostane muškarac, samo muškarac i ništa više, i ako žena ostane žena, samo žena i ništa više. Muškarac mora razviti muške kvalitete, a žena mora razviti ženske kvalitete. U odnosu, muškarac mora povremeno obnoviti, ojačati svoje muške kvalitete u društvu muškaraca. Kad su muški zajedno oni razvijaju svoje muške kvalitete. I obratno. Žene moraju obnoviti svoje ženske kvalitete u društvu drugih žena. Onda, kada se nakon toga ponovo sastanu, njihov odnos je bogatiji.

OBNAVLJANJE MUŠKOSTI I ŽENSKOSTI

Kada partneri uđu u odnos svaki donosi svoju individualnost u njihovo zajedništvo, a u zajedništvu je gube. Žena potvrđuje svog muža kao muškarca, ali stavlja njegovu muškost na kušnju i uzima ju od njega, i njegova muškost se smanjuje tijekom njihova partnerstva. Isto tako muž potvrđuje ženinu ženskost, ali također stavlja njenu ženskost na kušnju i uzima ju od nje, i ona postaje manje žena. Da bi partnerstvo ostalo uzbudljivo za oboje, oboje moraju konstantno obnavljati svoju muškost i ženskost.

Muškarac obnavlja svoju muškost u društvu muškaraca, a žena svoju ženskost u društvu žena, tako da moraju napustiti svoj odnos s vremena na vrijeme da osvježe svoju muškost i ženskost. Stvarni sadržaj druženja između muškaraca i žena je nevažan. To može biti na kavi, u baru, klubu, u grupi za razvoj, ili u sportskoj ekipi. Važno je biti zajedno s drugim muškarcima i ženama i činiti stvari koje muškarci i žene čine kada se skupe. Ako par to čini, odnos zadržava svoju kreativnu napetost i može se dalje razvijati i produbljivati. Ovaj element odnosa je previđen u romantičnom idealu ljubavi koji podrazumijeva da zaljubljeni par može dati jedno drugom sve što im treba.

VEZIVANJE IZMEĐU PARTNERA

Veza između muškarca i žene zahtjeva da muškarac želi ženu kao ženu, a žena da želi muškaraca kao muškarca. Njihova veza se ne razvija potpuno ako žele jedno drugo iz drugih razloga: npr. zbog forme, ili izdržavanja, ili zato što je jedan od njih bogat ili siromašan, katolik ili protestant, židov ili musliman, hinduist ili budist; ili zato što jedan želi vladati ili zaštititi, ili poboljšati ili spasiti drugoga; ili zato što jedan želi da drugi primarno bude majka ili otac njegove ili njezine djece. Partneri koje se združe zbog ovakvih razloga ne razvijaju snagu zajedništva koja im omogućava da odole ozbiljnim krizama.

Ako muškarac ostane sin koji traži majku ili ako žena ostane kćer koja traži oca, njihov odnos, iako je intenzivan i pun ljubavi, nije odnos odrasle žene i muškarca. Ljudi koji ulaze u odnose sa nadom, priznatom ili ne, da će dobiti nešto što nisu dobili u odnosu s majkom ili ocem, traže roditelje. Pripadanje koje se tada razvija je pripadanje djeteta roditelju. Ponekad se događa da muškarac koji traži majku nađe nekoga tko traži sina, ili da žena tražeći oca, nađe nekoga tko se nada kćeri. Takvi parovi neko vrijeme mogu biti jako sretni, ali oni i njihova djeca će iskusiti poteškoće u toku njihova partnerstva.

Ljubav je isto tako ograničena kada se jedan partner prema drugome ponaša sa autoritetom roditelja i nastoji ga poučiti, poboljšati ili mu pomoći. Svaki odrasli je već odgojen i naučen kako da se ponaša i sve namjere da se to učini ponovno, sigurno štete ljubavi. Nije čudno da partner koji je tretiran kao dijete reagira povlačenjem iz odnosa, kao što dijete odlazi iz obitelji i traži olakšanje izvan odnosa. Konflikti oko moći u intimnom partnerstvu se najčešće pojavljuju kada jedan partner pokuša drugoga tretirati kao dijete, majku ili oca.

ODRICANJE OD NAŠE PRVE LJUBAVI – LJUBAVI PREMA RODITELJIMA

Ljubav između partnera zahtjeva odricanje od naše prve i najintimnije ljubavi, naše ljubavi kao djece prema našim roditeljima. Samo kada je vezivanje dječaka – bilo kroz ljubav ili odbijanje – za majku razrješeno on se može potpuno dati svojoj partnerici i postati muškarac. Vezanje djevojke za oca mora takodjer biti razrješeno da bi se ona mogla dati partneru i biti žena. Uspješno zajedništvo zahtjeva žrtvovanje i transformaciju naše ranije dječje veze za roditelje; dječaka za majku i djevojčice za oca.

Period prije rođenja i rano djetinstvo dječak provodi primarno unutar majčine sfere utjecaja. Ako ostane ondje, njen utjecaj preplavljuje njegovu psihu, i on doživljava ženkost kao nesto svevažno i svemoćno. Pod majčinom dominacijom može postati vješt zavodnik i ljubavnik, ali ne razvija se u muškarca koji poštuje ženu i koji može održati dugotrajan ljubavni odnos. Niti postaje jak i odan otac svojoj djeci. Da bi postao muškarac sposoban za potpuno uživanje u partnerstvu mora odustati od prve i najintimnije ljubavi svog života – svoje majke – i doći u očevu sferu utjecaja.

U prijašnjim vremenima je proces kroz koji dječak ostavlja majku bio socijalno strukturiran i poduprt obredima inicijacije. Nakon što je dječak prošao ove obrede imao je svoje mjesto u očevom svijetu i nije se mogao vratiti da živi u majčinoj kući kao dijete. U našoj kulturi, rituali koji su nekada podupirali ove procese su nestali, a proces odlaženja iz majčine sfere je često bolno težak. Čak je i vojska koja je nekada služila da pomogne dječacima da izađu iz majčine sfere i uđu u očevu izgubila tu ulogu za mnoge mladiće.

Djevojčica također ulazi u život unutar majčine sfere utjecaja, ali ona doživljava ženstvenost i privlačnost muškog roda drugačije nego njen brat. Njen otac ju fascinira, i ako sve ide dobro, ona može vježbati umijeće privlačenja muškaraca u postojanoj sigurnosti njegove ljubavi. Ali ako ostane u očevoj sferi utjecaja, postaje “tatina djevojčica”. Može postati ljubavnica, ali ne dozrijeva potpuno u ženu, ima poteškoća u vezivanju kao ravnopravan partner i poteškoća da postane dobrom majkom svojoj djeci. Da bi postala žena, neophodno je za djevojku da napusti prvog muškarca u svom životu – svog oca – i da stane uz majku.

Moramo razumijeti još nešto o partnerskim odnosima. Ne možemo osnovati dobar partnerski odnos ukoliko nismo ostavili svoju porodicu porijekla, svoje roditelje. Šta znači ostaviti svoje roditelje? To znači prije svega ne zamjerati ništa svojim roditeljima, ne žaliti se na njih i ne biti ljut na njih. Zatim, to također znači ne očekivati, odnosno zahtjevati bilo šta od naših roditelja. Jer sve ovo nas zadržava na nivou djeteta. Odrastanje podrazumijeva stav prema roditeljima izražen u rečenici „dali ste dovoljno“. Odrastanje podrazumijeva i zahvalnost našim roditeljima za sve što su nam dali,upravo na način na koji su nam dali. To se odražava rečenicama: „Hvala za sve što ste mi dali. Dali ste dovoljno. Za sve drugo pobrinuti ću se sama.“ Tek onda smo spremni za partnerski odnos.

Mnoga djeca u obitelji, također, nose neki teret za svoje roditelje. Ponekad kad su roditelji previše opterećeni teretom iz svojih porodica, oni od svoje djece očekuju da se brinu za njih, pa se uloge izvrću. Roditelji se ponašaju kao djeca, a djeca kao roditelji. Kada djeca imaju preveliku odgovornost u svojoj obitelji, neprikladnu za djecu, takva djeca onda imaju teškoća odrasti i preuzeti odgovornost u obitelji koju samu osnuju. I velike su šanse da će oni, kao odrasli, od svoje djece uzimati, umjesto njima davati, odnosno da će se oni ponašati kao djeca. Jedino dobro rješenje u tom slučaju je ne preuzimati teret roditelja na svoja leđa i ostaviti ga tamo gdje pripada, ne brinuti se za svoje roditelje kao da smo mi veći od njih i znamo bolje od svojih roditelja.

To je, znači, nešto što svatko od nas može učiniti za sebe kao pripremu za partnerstvo: raščistiti, da tako kažemo, odnos sa svojim roditeljima i odrasti, odnosno biti spreman odvojiti se od njih, ne samo fizički, naravno. Onda otvaramo put ka tome da uopće bude moguće dopustiti potencijalnom partneru da uđe u naš život, i to na način koji će omogućiti solidniji odnos od same zaljubljenosti.

Zašto sam osjećaj ljubavi nije dovoljan? Zašto nije dovoljno reći “Ja te volim”? Obično kad kažemo “Ja te volim”, to nas pretvara u djecu, a partnera u naše roditelje. Što te riječi obično izražavaju je „učinila bi sve za tebe“, a to je odlika ljubavi djeteta prema roditelju. Također to vodi do očekivanja od našeg patnera kakva bi normalno imali od naših roditelja, kao:
– trebaš me voljeti bezuvjetno, trebaš napraviti sve za mene
– trebaš se brinuti za mene, nikada me ne smiješ ostaviti

A to su neprimjerena očekivanja u partnerskom odnosu, jer je partnerski odnos zasnovan na drugačijim principima od onih koji važe u odnosima između roditelja i djeca, na principima JEDNAKOSTI, RAVNOTEŽE I IZBORA.

Ne samo da partnere moramo prihvatiti onakve kakve jesu, već moramo uvidjeti da su oni, kao i mi, zapetljani u dinamiku svoje primarne obitelji. Znači partneri nose teret svoje obitelji i to se često ne može promijeniti. Ljubav na drugi pogled znači volite partnera ne samo onakvim kakav je, već i da volite njegovu ili njezinu obitelj onakvom kakva je. To nije tako lako, ali ako uspijete, koliko pouzdanija će vaša ljubav biti. Jer to je ljubav koja ima snagu.

Muškarac i žena dolaze u odnos iz različitih obitelji. Vrlo često žena misli da je njena obitelj bolja od muževe. Ponekad muž misli da je njegova obitelj bolja od ženine. Ali obje obitelji su jednako dobre. Mora se prihvatiti da su obje obitelji jednako dobre, iako različite.

VJEŽBA

Zamislite kao kažete svom partneru: Ja te volim.
A onda zamislite da mu kažete: Ja te volim takvu – takvog kakav jesi.
Uzimam te takvog kakav jesi. Volim i tvoju majku baš takvom kakva je. Volim i tvog oca takvog kakav je. I kažem DA tebi, i tvojim roditeljima, i tvojim precima, i svemu što se dogodilo u tvojoj obitelji, dobro i loše, svemu kažem DA.
I još mu možete reći: Volim tebe i ono što te vodi na tvom putu.

Onda takva ljubav ima snagu.

Ponekad, kako vrijeme prolazi, partneri se mogu razviti na drugačiji način. Promjene se. Tako da nakon 30 godina nisu više isti kao kad su se prvi puta upoznali. Onda moramo prihvatiti i to, moramo voljeti i taj razvoj. Moramo voljeti naš razvoj i razvoj našeg partnera. I može biti da se tada rastanemo. Ne zato što smo loši, krivi ili zato što je ljubav prošla. Jednostavno, razvili smo se u drugačijem smjeru. I ako se odnos raspadne na taj način, nitko nije poražen. Samo iluzija je ta koja je poražena.

I onda možete reći vašem partneru: Volim tebe i ono što te vodi na tvom putu i mene na mom putu na ovaj određeni način.
I onda iako odu različitim putevima, pristajući na ovakvu ljubav, kroz to ostaju povezani, čak i kada se rastanu. To je onda duboka ljubav.

Partnerstvo ima prioritet nad roditeljstvom (CRO)

Jedna od zakonitosti ljubavi koje vidimo u konstelacijama je da partnerski odnos muškarca i žene ima prioritet nad roditeljskim odnosom između njih i njihove djece. Svoju energiju za podizanje djece oni crpe iz njihove ljubavi jedno za drugo. Djeca se osjećaju najsigurnije kada otac voli njihovu majku u njima i kada majka voli njihovog oca u njima. Za djecu nije dobro ako se sva pažnja jednog roditelja usredotoči na njih i ako ljubav za njih mimoilazi (isključuje) drugog roditelja.

 

THE COUPLE RELATIONSHIP HAS PRECEDENCE OVER BEING A PARENT

‘The couple relationship has precedence over being a parent. True, the couple relationship is oriented towards parenthood, but being a parent is a progression from the relationship, therefore the relationship has precedence. So the man creates the energy to be a father out of his love for the woman. And if he loves the children, he loves what he sees of the woman in the children and vice versa.

The woman has the energy to be a mother because she feels the man at her side and takes strength from him to be there for her children. This succeeds when she loves what she sees of the man in the children, when her love for them is a progression from her love for him. Children will be happy if their parents love each other in their children. Children are never happier than when they experience their parents as a couple. Then they are really happy, and comforted.’

Bert Hellinger