Navijačka groznica (CRO)

Ovih dana svjedočimo snazi nacionalnog zanosa dok kao najveće heroje dočekujemo hrvatsku nogometnu reprezentaciju koja je osvojila brončanu medalju na svjetskom prvenstvu u Kataru. Svakodnevne brige, međusobna prepucavanja političara, siromaštvo, nezaposlenost i sve druge nedaće zaboravljene su i stavljene na stranu. Osjećamo se kao pobjednici, na vrhu, među najboljima. Slatki osjećaj pobjede euforično se slavi na ulicama i u svakom domu. Ovo su izvanredne lekcije o savjesti grupe, njenoj ulozi, manifestiranju i funkciji – za one malobrojne koji su sačuvali hladnu glavu i uspjeli se oduprijeti svojim instinktima preživljavanja i opstanka.

 

Kroz Berta Hellingera dobili smo važne uvide o funkcioniranju sistema, od obitelji do nacije. Svaki sistem, svaka grupa ponaša se po određenim pravilnostima koje djeluju na nivou instinkta. Svaka grupa prije svega ima svoje granice koje je definiraju i razlikuju od drugih grupa. Dakle, uvijek točno znamo tko pripada određenoj grupi, a tko ne.

 

Nadalje, sve grupe imaju nagon za samoodržanjem koji se brine za očuvanje cjelovitosti grupe i za njen opstanak. Ovaj nagon djeluje kroz nas na taj način da se osjećamo dobro i nedužno kada činimo ono što podržava i osnažuje unutar grupnu pripadnost, a da se osjećamo loše i krivima kada činimo nešto što ugrožava granice i cjelovitost grupe, dakle što ugrožava njen opstanak. Ovaj nagon štiti sve članove koji pripadaju, ali u isto vrijeme podržava isključivanje sviju koji su izvan granica naše grupe i na taj način podržava inter-grupni konflikt i netrpeljivost svega što je drugačije, izvan granica naše obitelji, nacije, vjerovanja, ideoloških opredjeljenja i slično.

 

Ovaj nagon, koji je Hellinger nazvao „grupna savjest“, čini da se osjećamo tako dobro kad navijamo za naš nacionalni tim i da kroz to jačamo grupnu koheziju i zajedništvo. Istovremeno, ovo ima za posljedicu jačanje granica prema drugim grupama i jačanje netrpeljivost prema njima. Često se osjećamo vrlo dobro kada tako u sportu porazimo protivnika, i kada ga ponizimo i kada ga u navijačkom žaru želimo jednostavno pregaziti. Pobjedu doživljavamo trijumfalno, kao da smo pobijedili u ratu, kao da smo zaista osigurali opstanak naše grupe. Sportaši se vide kao heroji, a sportske pobjede kao izraz domoljublja.

 

Šta je u ovome loše, pitaju se neki, ako nas to čini da se osjećamo dobro? Problem je u tome što nas svaki nacionalni zanos neminovno vodi u konflikt sa drugim grupama, pa i u rat. Više je nego očigledno (naročito ovih dana u Hrvatskoj) da ovaj zanos ne možemo ograničiti samo na sport, već da se on prelijeva u sve sfere našeg života, naročito u sferu domoljublja. Pa tako nije slučajno da sportaše dočekujemo kao heroje koji se trijumfalno vraćaju iz rata.

 

Uključivost i zajedništvo koje tako često propagiramo, postižu se samo prevazilaženjem granica i ograničenja naših referentnih grupa kojima pripadamo i uzdizanjem iznad ovog zanosa u kojem se osjećamo tako dobro, pobjednički. Lako je upasti u zanos jer to je dio naše instinktivne prirode. Puno teže mu se svjesno oduprijeti širenjem granica naše pripadnosti manjim grupama i umjesto njima, pripadati sve većim grupama, čovječanstvu na primjer, grupama koje uključuju i „one druge“.

 

Bojim se da nogomet i nogometna natjecanja nisu najbolji način vježbanja naše uključivosti. Navijanje za vaš nacionalni tim i slatki osjećaj nacionalnog ponosa nisu nužno tako naivni, nedužni i korisni kakvima se čine.

 

Navijajte za svoj tim, ali vidite ih samo kao one koji igraju određeni sport i koji pobjedom dokazuju da su bolji u tom sportu (mada je i to često upitno na natjecanjima gdje veliki moćnici okreću veliki novac). To što su nekoga pobijedili ne znači da su bolji od njih i u svakom drugom pogledu, a najmanje znači da smo njihovom pobjedom i svi mi postali nadmoćniji i bolji od drugih, iako se možda svi u Hrvatskoj tako trenutno osjećamo. Ne brinite, prolazno je. To je samo vaša grupna savjest neandertalca koja vam daje dozu euforije kako bi ojačala vaš osjećaj pripadnost grupi i tako osigurala njen opstanak.

 

 

Alemka Dauskardt, 19.12.2022.

 

 

 

Učenje konstelacija (CRO)

Česta su pitanja onih koji žele naučiti više o konstelacijskom pristupu i o našem edukacijskom programu. Trajanje, pristup, akreditacija, diploma, kako se postaje voditelj i slično. Ovdje objavljujem odgovor koje sam dala nedavno na jedno takvo pitanje, u nadi da će ovaj ne tako jednostavan proces učenja i podučavanja konstelacijskog pristupa postati malo razumljiviji.

Ne postoji formalna akreditacija ili dozvola za vođenje konstelacija nigdje u svijetu. Ovaj pristup  nije i ne može biti reguliran. Propisivanje kada je netko spreman za vođenje ili ne od bilo koje osobe ili autoriteta / institucije nije moguće niti poželjno. Moj je stav da svatko to mora odrediti sam za sebe i preuzeti odgovornost za to. Diploma našeg programa je samo potvrda da su ljudi pohađali toliko dana programa i ništa više (i ništa manje!). Registracija članova pri udruzi “Konstelacija” je također vrlo neformalna, iako su registrirani članovi završili određenu edukaciju i obavezali se slijediti etički kodeks za konstelatore. Dobro je naravno to sve “odraditi”, ali to šta će netko uraditi sa time, kako i kada će to primijeniti – to ovisi o osobnom putu, mogućnostima, životnom putu i prije svega “dozvoli iz Polja”.

Ne postajemo konstelatori kad dobijemo neku diplomu. Konstelatori postajemo kad osjetimo poziv, kada smo prošli određeni spiritualni razvojni put, kada smo stekli određenu zrelost koja nam omogućava da u Polje zakoračimo bez straha i sa određenim autoritetom i kada smo dovoljno snažni da se nosimo sa rizicima izlaganja ovom radu i da preuzmemo odgovornost za naše bivanje u radu i naše djelovanje. I, da, kada smo naučili o sistemskim principima koji rukovode našim odnosima i životima i kada smo naučili određene postupke i proceduru kroz koje se sa njima možemo uskladiti. Također, “konstelatori” nisu samo oni koji vode konstelacije, već svi oni koji nauče o sistemskim zakonitostima života i koji su tim znanjima rukovođeni u svojim životima, oni koji život vide kroz „konstelacijske naočale“.

Razvojni put konstelatora nije jednostavan i na njemu ćemo se suočiti sa mnogim izazovima, koji nikada ne prestaju, bez obzira na godine iskustva. Na svakom novom koraku biti ćemo sami sa sljedećim izazovom koji ćemo morati sami savladati. Iz tog razloga ja također ne vodim supervizijske grupe, niti potičem konsteliranje pod supervizijom. Ja nisam taj autoritet koji može reći “ovo je dobro konsteliranje, ovo nije”. Niti je itko drugi taj autoritet. Polje se otvara onoliko koliko voditelj može u tom trenutku podnijeti. Svaki voditelj biti će suočen samo sa onim pitanjima sa kojim se može nositi. Svatko nađe voditelja koji je dobar za njega u tom trenutku. “Uspjeh konstelacije” tako i tako ne ovisi toliko o voditelju. Kada bi ja radila superviziju studenata konstelacije, onda bi ja tvrdila da ja znam šta je dobra, a šta loša konstelacija i da ja to mogu objektivno procijeniti. I da postoji “pravi način” vođenja konstelacija, koji je jednak za sve u svakom trenutku. I time bi također podržavala iluziju kod onih koji se žele ovime baviti da je potrebno i moguće samo naučiti određene procedure, izvršiti ih na pravi način i onda smo “dobri konstelatori”. Nema toga.

Ja vjerujem u mogućnost svake osobe da bude “dobar konstelator” ako zadovolji određene uvjete i ako je spremna izložiti se konstantnim izazovima sa kojim će se morati suočiti u svakoj novoj konstelaciji. Diploma ili supervizija je tu neće spasiti niti joj puno pomoći. Na njih se ne možemo osloniti kada smo suočeni sa pitanjima od životne važnosti u konstelacijama. Nešto drugo je potrebno. To je ono što ja naglašavam u svom programu podučavanja.

Osobni duhovni razvoj konstelatora je najvažniji. Iz određene duhovne zrelosti onda vođenje konstelacija dođe prirodno za neke, a za druge nikada ne. Svatko je na ovom putu vođen i vođen na drugačiji način. Ne možemo se baviti ovim radom i postati konstelatori kada mi to želimo ili kada netko drugi to odredi kroz ovaj ili onaj kriterij ili kada imamo ovu ili onu diplomu. Usponi i padovi, puzanje prije nego što trčimo, pokušaji i pogreške, poniznost, ne previše intencije ili planiranja, fenomenološko osluškivanje polja je na tom putu ključno, kao što je to slučaj i kod vođenja svake nove konstelacije.

Nismo mi ti koji odlučujemo kada ćemo postati voditelji ili kada je netko drugi sposoban da postane voditelj. Kao i u svakoj konstelaciji i ovdje se pokoravamo djelovanju viših sila. Ne namećemo ništa, dozvoljavamo da budemo vođeni. Uspješan konstelator (onaj koji je od koristi drugim ljudima) je onaj koji se ovom radu uspije otvoriti na ovaj način (uz preuzimanje rizika i osobne odgovornosti za svoje djelovanje). Ovo je pristup koji ja propagiram i demonstriram i podučavam kroz program “Osnove sistemskih konstelacija prema Hellingeru”.

Alemka

Više informacija o Wu Wei pristupu učenju i podučavanju konstelacija (na engleskom) možete naći OVDJE.

Više informacija o edukacijskom programu “Osnove konstelacija prema Hellingeru” možete naći OVDJE.

Moja prava priroda (CRO)

Izvještaj iz konstelacijskog laboratorija

“Moja prava priroda” 

11. & 12.12.2021.

Dvadesetak hrabrih duša otvorilo se za uvide o našim individualnim životnim situacijama, ali i za uvide iz Polja na univerzalne teme života i smrti. Nismo mogli ignorirati širu društvenu / ekološku / epidemiološku pozadinu na kojoj se naši životi odvijaju u posljednje dvije godine, jer svi osjećamo posljedice, na ovaj ili onaj način. Zato smo postavili jednu kolektivnu konstelaciju prirode sa njenim različitim aspektima kao što su voda, zrak, zemlja i drugo. A onda smo kroz osobno pitanje jedne sudionice imali priliku pogledati i u kontekst vezan za Coronu i dobili uvid iz reprezentacija za virus, cjepivo, manipulatore, znanost, slobodu odlučivanja, prirodu, strah i drugo. Dole ispod je kombinirani sažetak uvida iz obje konstelacije, onako kako je doživljen i viđen od strane voditelja, bez interpretacija, ali ipak neminovno subjektivan.

Pandemija

Ima nebrojeno mnogo aspekata koje je nemoguće sagledati i sumirati u „jednu istinu“ ili konačni zaključak. Svaki od ovih aspekata je istinit i svi aspekti pripadaju u širu sliku. Nema onih koji su u pravu , niti onih koji su u krivu. Dihotomije i podjele su lažne, kao i dilema cijepiti se ili ne.

Da, VIRUS je vrlo prisutan i živ. Najvjerojatnije pobjegao iz laboratorija, ali to nije važno jer sada ima svoj nezavisni život i neda se tako lako kontrolirati – „oteo se kontroli“. Nema neke osobite zle namjere, samo osigurava svoju egzistenciju. Gaji određenu naklonost prema cjepivu, odnosno sa njim je vrlo povezan.

CJEPIVO voli virus i osjeća se vrlo važnim jer je u centru pažnje. Kao da se u njemu krije neka tajna, ali nije tu da bi naštetilo: „od koristi sam i pomažem onima koji u mene vjeruju. Tu sam da služim ljudima, onima koji to žele. I ja se zasnivam na prirodnim zakonitostima.”

MANIPULATORI i manipulatori manipulatora postoje i koriste ovu situaciju svatko za svoje ciljeve. Prije svega oslanjaju se na STRAH , na razno razne strahove koje ljudi svjesno ili nesvjesno imaju, uključujući onaj od smrti, od cjepiva, od autoriteta, od ograničavanja slobode…

ZNANOST samo radi ono što je uvijek radila, usredotočuje se na mikroskopske činjenice, u želji da raščlani, razumije i kontrolira…virus, ali i sve što postoji, svu prirodu, prema svemu njen je odnos isti. Ne iz malicioznih pobuda, već iz želje da pomogne čovječanstvu. Želi i misli da može i treba sve kontrolirati: i virus i cjepivo i prirodu. Arogantna agresivnost znanstvenog materijalizma pokazala se s priličnom žestinom u ovoj reprezentaciji.

PRIRODA je samo tu, promatra strpljivo i mudro. Ne miješa se u ovo trenutno ludilo koje je zahvatilo čovječanstvo. Neki se okreću mudrosti prirode , tražeći u njoj spas, odvraćeni od nauke njenim nadmenim, kontrolirajućim, agresivnim stavom bez duše. No, takav površan “new agey” pristup nije dovoljan, ne pruža univerzalno rješenje.

LJUDI izmučeni, izluđeni svime ovime ne znaju više u šta da vjeruju. I nesvjesni svojih strahova kroz koje ih se manipulira, bore se za prevlast svojih ideja i argumenata. Nesvjesni onoga što ih zapravo pokreće. Nesvjesni onog što je bitno. Postaje im važna borba za slobodu odlučivanja, ali sve ovo ih odvlači sve više od onoga što je zaista bitno, od njihove prave prirode i od Života (od pune participacije u energiji života).

SITUACIJA  u kojoj se nalazimo već dvije godine samo je rezultat podvojenosti i naše odvojenosti od nas samih, od naše prave prirode, našeg duhovnog bića. Istovremeno je i uzrok i potiče daljnju podvojenost, fokus na nebitno, dok se sve više udaljavamo od energije života, sve više gubimo kontakt sa njom…uz nesagledive posljedice za nas i planetu.

LJUDSKA SVIJEST ne vidi da je dio jedne šire kozmičke svijesti kojom je sve prožeto.

SOLUCIJA. Jedan od prvih koraka ka eventualnom rješenju je prestanak traženja rješenja, kao i napuštanje nade u brzo i jednodimenzionalno rješenje. Trebamo razumjeti da je puno aspekata ove situacije i da svatko vidi samo jedan dio i to vidi kao „univerzalnu istinu“. Shodno tome, trebamo se prestati iscrpljivati argumentima, prepucavanjem, dokazivanjem, „razotkrivanjem“ i sličnim.

Svi aspekti ove priče su istiniti, svi su povezani i svi pripadaju istoj priči. I svi su manje-više nevažni (cijepiti se ili ne je nevažna dilema). Za svakoga od nas situacija se prelama na drugačiji način, u zavisnosti od kuta prelamanja kroz prizmu naših osobnih situacija, strahova, uvjerenja, trauma, obiteljskih i karmičkih obrazaca.

Dokle god se iscrpljujemo u ovome, ne obraćamo pažnju na ono što je esencijalno: ne obraćamo pažnju na našu duhovnu prirodu u kojoj smo svi jedno i kroz koju smo povezani sa svom prirodom. Ne obraćamo pažnju na prirodu.

Zato i ne vidimo da siječemo granu na kojoj sjedimo, zagađujemo zrak koji udišemo i uništavamo zemlju koja nas hrani. Sve mi to znamo u našoj glavi, ali ne osjećamo to kao sječu vlastite ruke, nemogućnost udaha vlastitog života ili kao glad u našem trbuhu. Nismo svjesni svekolike povezanosti i spregnutosti nas i SVEGA. Ne osjećamo da smo dio neke veće cjeline i poričemo jednako pravo pripadnosti cijelim zajednicama živih bića koja nisu ljudi. Nadmeni smo u doživljaju sebe kao jedinih svjesnih bića ne samo na planeti, već i u cijelom svemiru! To nam, izgleda, daje za pravo da odlučujemo o sudbini planete, da sve gledamo samo kroz leću iskoristivosti za vlastite isfabricirane potrebe. Sve drugo je, u našoj slici svijeta, podređeno tome.

O, oholosti čovječanstva, ima li ti kraja?!

Da, izgleda da ima. Čini se da se već i nazire.

Ne u nekoj čudesnoj transformaciji u „novog čovjeka“ kojoj se neki nadaju ili u iznenadnoj „pomoći iz svemira“ koju drugi očekuju. Već u jednostavnoj činjenici da nas zemlja više ne može nahraniti jer je iscrpljena, da nas vode više ne mogu napojiti jer prestaju teći svojim uobičajenim tokovima i ciklusima i da je zrak koji trebamo za svaki udah – ustajali, umoran i crn. U konstelaciji se reprezentacija za vodu prestala gibati, reprezentacija za zrak je, sva u crnom, morala sjesti jer se nije osjećala dobro, a reprezentacija zemlje (hranjivog površinskog pokrivača planete) je potpuno iscrpljena, izmoždena, zalegla na stol). I iako se tračak nade ukazao uslijed promjene svijesti ljudi i polakog shvaćanja što smo učinili, zemlja je rekla da bi bilo potrebno jako mnogo da se ona oporavi i nije imala puno nade, a predložena rečenica „prekasno je“ odgovarala je energiji stanja ove reprezentacije, potvrdila je predstavnica. Ovo je bio vrlo težak, tužan, osviješćujući momenat konstelacije, iz kojeg je bilo teško krenuti dalje. To je bio i kraj (konstelacije). Mene je osobno preplavila tuga, duboka, tiha, sveobuhvatna, tuga kakvu nikada ranije nisam osjetila.

Kada se ne bi fokusirali na „Covid Cirkus“, onda bi morali uvidjeti i osjetiti sve ovo. Morali bi pokriti lice rukama i zaplakati. Morali bi pasti na koljena i predati svoju oholost u ruke silama većih od nas. Morali bi moliti svaku grudu zemlje, svaku travku, svako drvo za oprost i vlastiti spas. Morali bi osjetiti tugu kao kada se približava kraj najvoljenijeg bića na svijetu, a mi ga ne možemo spasiti. Morali bi se pomiriti sa vlastitom smrtnošću, sa vlastitim krajem, koji je možda bio upisan od samog početka. Morali bi se, uz sav strah i nelagodu, predati mračnoj noći duše da nas proguta, nas i sve naše stranputice, sve naše načine života i postupke koji su doveli do ovog stanja. Bez nade i nadanja, bez pogađanja i manipuliranja. I to je možda, samo možda, posljednja šansa prije nego li se ta noć spusti na našu cijelu planetu, na našu majku, majku sviju nas, jedinu i veliku – majku Zemlju: proći kroz našu mračnu noć duše da je nebi morali gledati kako se spušta na sve, na svu našu prirodu. Iako, i u ovom prijedlogu se krije nada, mogući izlaz, rješenje – ali ništa od ovoga nije se dalo nazrijeti u dubokoj sveobuhvatnoj tuzi završnog doživljaja konstelacije.

……………

Hvala svima koji su sudjelovali u ovom konstelacijskom laboratoriju dobivanja uvida.

Kao i svima onima koji su sudjelovali u velikom eksperimentu prirodne laboratorije zvanom Čovječanstvo.

….

Ovo je trenutak u kojem se ekran zatamnjuje. Moment suspendiranog očekivanja…a  na ekranu se pojavljuje  „Thanks for playing. GAME OVER“.

Ili optimistično „NEXT LEVEL“, za one koji još uvijek vjeruju da postoji šansa…

…

Bez obzira na ishod, utješna je perspektiva koja je došla iz reprezentacije energije Velikog Duha u konstelaciji: „Sve je u redu. Sve je upravo onako kako treba biti.“

Alemka, 12.12.2021.

 

Ratne žrtve i počinitelji (CRO)

Kod potomaka počinitelja, najvažniji korak do razrješenja je gledanje u žrtve, bukvalno ne-zatvaranje očiju pred ovim strašnim događajima i pred činjenicom da su oni počinjeni od strane naših predaka, kao i ostavljanje krivice kod onih koji su direktno za njih odgovorni i ne preuzimanje potrebu za ispaštanjem na sebe.

Kod potomaka žrtava, također, solucija leži u gledanju, u viđenju, u ne-zatvaranju očiju pred strašnom sudbinom koja je stigla naše pretke, ali i u ostavljanju njihove sudbine sa njima, ne preuzimajući težak teret te sudbine na sebe i odbacujući poriv da se ograničavanjem vlastitog života solidariziramo sa njima.

Još jedna važna lekcija iz konstelacijskog rada za potomke žrtava je često opaženi fenomen da što više ogorčenja potomci žrtava nose u sebi prema počiniteljima zločina – to će više oni ili njihova djeca nalikovati počiniteljima.

Za potomke i sa jedne i sa druge strane čini se krucijalno da ostave događaje u prošlosti, i sa onima koji su bili njihovi sudionici. To naravno mogu napraviti tek kad u svojoj duši prihvate sve što se desilo upravo onako kako se desilo, bez želje ili iluzije da je išta moglo biti drugačije. U spiritualnim konstelacijama, gdje se otkrivaju neki od ovih pokreta duše na najdubljem nivou jasno je vidljivo da su počinitelji i žrtve povezani dubokom, neraskidivom vezom u kojoj nema mjesta osudi, i da se proces pomirenja događa na toj razini, i to samo onda kada nije ometan sa strane. Kada ne dozvolimo da naše ograničeno rasuđivanje postavi granice tamo gdje one zapravo ne postoje.

Ono što je Hellinger ustanovio kroz konstelacije je da su počinitelji i žrtve povezani neraskidivom vezom koja je jača od onih obiteljskih. Tako je obično prikladno da počinitelj napusti svoju obitelj, i njegova obitelj mu mora dopustiti da ode. To je solucija za žive. Jedina moguća rekoncilijacija između počinitelja i žrtve je ona s one strane života, u smrti. Ali ni tamo, ona nije automatska.

Ono što je potrebno je pokajanje, odnosno, suočavanje počinitelja sa vlastitom krivicom, kao i žaljenje. A to je moguće samo kada žrtva osjeti prema njemu suosjećanje. Sve dok se nitko ne sažali nad počiniteljem – on ostaje krut i nije mu moguće prihvatiti svoju krivnju. U ovim procesima iza granice života i smrti, i iza naših pojmova o dobru i zlu, krivici i nedužnosti, vidljivo je da su i počinitelji i žrtve nošeni silom većom od njih. Jedino moguće pomirenje leži u prihvaćanju djelovanja te sile sa svim posljedicama za sve jednako, upravo onakve kakve jesu.

“Uvijek nanovo vidimo u konstelacijama da je krivnja koju osjećaju počinitelji teža od bola koju osjećaju žrtve. U Mexicu sam jednom radio konstelaciju sa djecom žrtava rata. Oni su osjećali strašnu ljutnju prema počiniteljima, koji su u konstelaciji izjavili: „Ako ostanete i dalje ljuti na nas, mi samo bivamo sve jači i jači i ništa se ne mijenja.“ Kada su djeca pokazala suosjećanje prema počiniteljima, oni su omekšali. Okrenuli su se žrtvama i sjedinili se sa njima, postali jedno s njima. Dobro i zlo, počinitelj i žrtva nisu više postojali.

Samo kada svi imaju svoje mjesto se mi osjećamo cijelima. Samo kada možeš sve prigrliti u svom srcu si slobodan od njih. Ne ranije. Inače te neće pustiti na miru i stalno će ti biti na putu. U ovom kontekstu veliki duhovni koncept „cjelovitosti“ poprima sasvim obično značenje. Ja sam cjelovit, potpun kada sam svakome dao mjesto. Kada smo u stanju dozvoliti drugima mjesto u našem srcu. To je prava duhovnost – tada se osjećamo jednaki sa njima. Ne viši od njih ili bolji, ne niži ili manji. Potpuna jednakost. Ovo nadilazi osobnu i kolektivnu savjest. Židovi, kršćani, muslimani…tada to više nije važno. Svi različiti, svi jednaki. To je pomirenje i samo tada može biti mir.”

Bert Hellinger

“Žrtve ne mogu oprostiti počinitelju. To bi podrazumijevalo moralnu superiornost i ne pomaže niti počinitelju niti žrtvi. Obje strane trebaju nositi posljedice strašnog čina, tako da vremenom njihovo djelovanje može skončati. Počinitelji ne smiju biti izloženi osveti i konačni obračun mora biti ostavljen smrti, toj većoj sili koja tretira sve jednako.

Kain je morao napustiti svoju obitelj kada je ubio svog brata Abela, ali je bio obilježen znakom na čelu kao znak da je ubojica i pod Božjom zaštitom. Nitko mu nije smio učiniti ništa nažao.

 

Pomirenje je moguće kada postoji saznanje da je počinitelj djelovao u skladu sa onim što mu je bilo omogućeno, kao i kada postoji saznanje da žrtve nisu mogle učiniti ništa da spriječe štetan čin. Sudbina dovodi počinitelja i žrtvu na isti put i spaja ih na takav način koji je iznad osobne odgovornosti bilo kojeg pojedinačnog počinitelja i žrtve. Krivnja i nedužnost su često određene samo okolnostima u kojima se nalazimo. Nedužnost je više dar negoli osobno postignuće i, shodno tome, pomirenje nadilazi okvire napora ili namjere bilo koje individue. Ono podrazumijeva povijanje pred većim silama koje naposljetku ( a najkasnije u smrti) dovodi žrtvu i počinitelja u istu ravan, možda isto i sa jednakom toplinom. To je jedino moguće ako zamislimo svemir kao jedan, ispunjen ljubavlju za sve jednako, za sve ljude i sve što postoji. Čak i najzloglasniji počinitelji su ljudska bića i u mnogim religijama imaju pravo na posljednju pomast i molitve.

 

Izmirenje između potomaka žrtava i počinitelja je možda najtrajnije kada im je dozvoljeno da ožale mrtve zajedno, mrtve na svim stranama i kada ih se sviju mogu sjećati sa poštovanjem. U procesima na nivou duše, mrtve žrtve kao i počinitelji trebaju ljubav živih godinama nakon nemilih događaja. Ukoliko ti događaji uključuju mnogo mrtvih, kao u slučaju rata, žrtve i počinitelji se mogu ožaliti s ljubavlju samo zajedno, samo kroz prihvaćanje sprege koja ih povezuje. I kada se radi o masivnim zločinima, rezolucija je moguća samo kroz ljubav mnogih, na kolektivnom nivou. Predodžbu o tome možemo dobiti kroz neke Hellingerove konstelacije koje uključuju mnoge i koje ostavljaju efekt na stotine ljudi koji sudjeluju u procesu.”

 Jacob Schneider

„U Njemačkoj, mi smo prezreli nacističke počinitelje. Uzdigli smo se iznad njih kao da smo mi bolji od njih. Čineći to, mi se ponašamo isto kao oni tada. Počinitelji su učinili strašne stvari jer su se osjećali superiornima. Sa tim osjećajem „bolji od“, postali su počinitelji. I sada oni koji se uzdižu iznad njih postaju isti. Osjećajući se superiornim, oni pretvaraju počinitelje u svoje žrtve. I u cijelom ovom procesu, stvarne žrtve, oni koji su ubijeni, su zaboravljeni.

Mi u Njemačkoj nismo zaista jadikovali nad mrtvim vojnicima ili nad mrtvim civilima. Sve smo ih premazali istom farbom, farbom počinitelja. Htjeli smo se odvojiti od njih i mislili smo da to možemo učiniti tako što ćemo se uzdići iznad njih.

Ali rješenje bi bilo da svi zajedno žalujemo, da potomci žrtava i počinitelja gledaju u mrtve sa obje strane, mrtve žrtve, i mrtve počinitelje, tako da im možemo pomoći da nađu svoj put jedni do drugih u carstvu mrtvih. Šta to znači vidio sam nedavno u jednoj konstelaciji u Buenos Airesu. U obiteljima žrtvi, na primjer u mnogim židovskim obiteljima gdje su počinitelji prezreni, član obitelji reprezentira počinitelje. Tada taj član obitelji osjeća ubilačku energiju zato što su počinitelji zanemareni, zato što se u njih ne gleda.

Znači, ne možemo se riješiti počinitelja tako što ćemo ih prezirati ili se boriti protiv njih. Rješenje je jedino moguće kada mi, potomci počinitelja i potomci žrtava žalimo zajedno. U tom zajedničkom žalovanju klanjamo se nečem većem što stoji iza ovoga. Počinitelji nisu bili slobodni. Oni su bili dio nečeg većeg. Moramo se pokloniti tome što stoji iza, toj sili, kao pred udaljenim svjetlom, bez spoznaje šta je to. Tada smo svi na istom nivou.“

Bert Hellinger

MEDITACIJA: ŠTOVANJE POGINULIH U RATU

Zatvorite oči. Dišite svjesno neko vrijeme i saberite se u svom centru. Spustite se u kraljevstvo mrtvih.

I evo, tu su svi mrtvi iz II-og svjetskog rata: domobrani, ustaše, četnici, partizani, Nijemci, saveznici, vojnici i civili, Hrvati, Srbi i Muslimani. Dajte si vremena da ih sve vidite: goleme armije mrtvih, svi isti, već dugo bez uniformi i obilježja po kojima bi ih mogli razlikovati.

Tu su i svi mrtvi iz posljednjeg rata: Hrvati, Srbi, Muslimani, vojnici i civili. Svi su ovdje zajedno. Počinitelji i žrtve na svim stranama. Sada im svima odajemo počast. Poklanjamo se njihovim sudbinama, bez obzira na kojoj strani i u kojoj ulozi. I kažemo im u sebi: „vašu sudbinu ostavljam vama, s poštovanjem, neću se miješati.“

Možda su tu su i ljudi iz vaše obitelji. Možda neki od njih još uvijek imaju otvorene oči i gledaju u vas sa molbom. Možda možete reći nekima od njih: „Vidim te. Poštujem te. Vidim što ti se desilo.“ ili „Vidim što si učinio drugima. Dajem ti čast koja pripada mrtvima – čast da se bude isti kao drugi – čast da imaš mir, isto kao drugi – čast da pripadaš, ja sam kao i ti.“

Onda pogledate u udaljeno svjetlo, jako jako daleko na horizontu iza sviju njih – i poklonite mu se duboko, bez riječi, ponizno, i polako se povučete unazad, vrlo sporo, kao netko tko je ušao u zabranjeni teritorij, dok ne dođete do kraja i ne osjetite da ste natrag, u zemlji živućih. Tada se saberete u svome središtu, okrenete se, osjetite drugo svjetlo, otvorite oči – i pogledate u njega.

Alemka Dauskardt, 26.2.2021.

Uvjeti za konstelacijski rad (CRO)

Konstelacije postaju sve popularnije i,  zaista, radi se o vrlo korisnoj i moćnoj metodi, sistemu znanja o ljudskim odnosima i pogledu na svijet koji nas sve vidi kao dio Velike Duše. Mnogi nas kontaktiraju jer su čuli ponešto od nekoga, pa žele vidjeti o čemu se tu radi. Mnogi koji dolaze iz znatiželje zapravo  nisu spremni na ozbiljnost i snagu koja je potrebna za ovaj rad.

Mnogi od konstelacija očekuju čuda, ili u najboljem slučaju emocionalnu katarzu. Često novi polaznici zapravo očekuju samo potvrdu njihovih uvjerenja o životu i odnosima i nisu spremni predati se imperativima života koji su zadani sistemskim zakonitostima koji djeluju u duši. Neki zapravo od konstelacija samo traže potvrdu da su oni u pravu (a partner u krivu) ili da su oni žrtve (najčešće roditelja ili partnera). Kada voditelj odbije igrati tu igru ( a svaki iskusan voditelj je mora odbiti) onda se osoba naljuti na voditelja.

Moć konstelacija leži upravo u tome da se voditelj ne svrstava ni na ničiju stranu, ne optužuje nikoga i suosjeća ne nužno samo sa klijentom, već jednako sa svima u klijentovom obiteljskom sistemu (pa se konstelacije ili voditelj od takvih osoba doživljavaju kao „bezosjećajni“). Nadalje, moć konstelacija leži i u oslanjanju i usklađivanju sa sistemskim zakonitostima života koji djeluju u svim našim odnosima. Budući da su ove zakonitosti po svojoj prirodi neumoljive, arhaične, instinktivne, nesvjesne i autoritativne (sa njima nema pregovaranja) , neki doživljavaju konstelacijsku metodu ili voditelje kao autoritativne i konzervativne.

Neki polaznici, sasvim ljudski, žele svoja osobna i svjetonazorska uvjerenja pretpostaviti ovim sistemskim zakonitostima. Kada bi voditelj pristao na to, onda bi konstelacije bile skoro pa beskorisne. Konstelacijski pristup nas upravo uči koliko smo mali u odnosu na veće sile koje djeluju kroz nas u našim životima, koje rukovode nama. I da u životu možemo biti uspješni, zdravi i sretni jedino ako se pokorimo ovim silama i živimo u harmoniji sa njima. Nekima se to ne sviđa i ne žele to prihvatiti, pa im se ni konstelacije ne sviđaju i ne mogu im biti od koristi. Oni koji pod svaku cijenu žele biti u pravu, oni koji se žele držati svog statusa žrtve, kao i oni koji se nisu spremni odreći svojih uvjerenja (koji uvijek dolaze iz ega), za te ljude konstelacije ne mogu biti od pomoći.

Konstelacijske grupe, nadalje, nisu zamjenska obitelj, već su tu da nas povežu u srcu sa našim obiteljima i dovedu u sklad i pomirenost sa našim obiteljskim sudbinama. Povezanost koju svi sudionici radionica osjete u trajanju radionice nije osobne prirode i ne dolazi zbog naročito bliskih odnosa između članova grupe. Sudionici grupe su često strani jedni drugima, možda se vide samo jednom u životu i druženje sa drugim sudionicima radionice nakon radionice (ako se nismo prije poznavali) zapravo je vrlo rijetko. Osjećaj povezanosti dolazi od prirode konstelacijskog rada kroz koji se svi povezujemo na jednoj dubljoj, univerzalnoj, duhovnoj razini. Na kraju radionice, obično se svi osjećamo vrlo blisko povezani kroz našu temeljnu ljudskost, dijeleći sudbinu zajednice čovječanstva. A onda svatko ode svojoj kući, u svoj život, u svoju obiteljsku sudbinu, osjećajući se tu dobro ukorijenjen i povezan, i obično zaboravi sve pojedinosti iz radova drugih, ostajući samo sa onim uvidima koji su bitni za nas. Iz tog razloga su bespredmetne i brige o privatnosti, izlaganju i povjerljivosti novopečenih sudionika. Ono što je važno za nas zapamtimo, ono što nije naš posao, što nas se ne tiče, kao pojedinosti individualne priče drugih – brzo zaboravimo.

Pri ozbiljnom konstelacijskom pristupu, koji se prakticira u našoj udruzi, vodi se puno računa o higijeni konstelacijskih grupa. Što to znači? To znači da je u konstelacijskim grupa svatko odgovoran za svoje sudjelovanje i svoj proces i SAMO za svoj proces. Zato komentiranje radova drugih, razgovor i analiza radova drugih, izražavanje mišljenja kao i dijeljenje naših osjećaja sa drugima u grupi nije dozvoljeno. Svatko može zaroniti prilično duboko u dubine svoje duše i dubine svoje obiteljske duše da bi dobio potrebne uvide samo ako se nitko, pa ni voditelj, ne miješa u taj proces. Voditeljev je zadatak da osigura ne  miješanje. Svako ispitivanje od strane drugih, znatiželja, komentari, analiziranje, tješenje, suosjećanje ometa taj proces dolaženja u dodir sa onim što se nalazi u našoj duši i pretvara konstelacije u dječju igru, teatar ili gatanje.

 

Konstelacije također nisu psihoterapija i od njih, niti od voditelja se ne može očekivati odnos kakav imamo sa terapeutom. Voditelj konstelacija nema dužnost brinuti se za osobu sa kojom radi, zapravo, zbog zajedničkog predavanja većim silama koje vode ovaj rad, ne smije se brinuti za osobu sa kojom radi, jer se tako stavlja iznad klijentove sudbine. Također, suosjećajnost koju očekujemo od terapeuta ne može se nužno očekivati od konstelatora, jer ja zadatak konstelatora da se otvori jednako prema svima koji pripadaju obiteljskom sistemu osobe koja radi i da suosjeća jednako sa svima, uključujući i roditelje zlostavljače, nasilne partnere i ubojice. Ukoliko voditelj suosjeća sa osobom koja radi, gubi sposobnost za „suosjećajnost višeg reda“ koja ne prosuđuje, ne osuđuje i koja je okrenuta prema svima jednako. Upravo ovakva suosjećajnost višeg reda, ili tzv. radikalna uključivost važan je aspekt konstelacija koji ih čini tako moćnim.

Za razliku od psihoterapije, kod konstelacija se podrazumijeva da voditelj  nije taj koji vodi proces ili dovodi do pozitivne promjene ili ozdravljenja. Voditelj samo osigurava uvjete pod kojima se osoba dovodi u harmoniju sa silama života i usklađuje sa sistemskim zakonitostima, što onda često dovodi do pozitivne promjene. Voditelj je tu samo „antena“ ,  oruđe ili kist u nečijim tuđim rukama. Zato voditelj konstelacija ima puno manju odgovornost za ishod procesa i nije pretjerano u njega investiran. Također, ne smatra se toliko važnim za klijenta, niti se smatra odgovornim za uspjeh ili neuspjeh klijentovog osobnog procesa. Iskusan voditelj razumije da on samo na kratko postaje dijelom klijentovog sistema, i da u tom sistemu zauzima posljednje mjesto. Poniznost je stoga odlika dobrog voditelja konstelacija, obično ne tako svojstvena terapeutima koji misle da zauzimanju puno važniju poziciju u životima svojih klijenata. Osobni, privatni, bliski odnos voditelja konstelacija i osobe koja radi nije poželjan i zapravo je kontra-indikativan, jer je prepreka sistemskoj neutralnosti koja je potrebna za vođenje.

Ove aspekte konstelacija nije uvijek lako razumjeti, i potrebno je nekad duže druženje sa njima da bi se shvatila bit ovog pristupa i na koji način im se treba pristupiti da bi od njih imali koristi.

 

Na žalost, u Hrvatskoj, ali i drugdje, konstelacije se nude „na kile“ od strane ljudi koji nisu prošli dugotrajnu obuku, niti se žele podvrgnuti rigoroznoj disciplini učenja i prakticiranja konstelacija. Tako konstelacije možete dobiti jeftino, besplatno kao „promatrač“, iako u konstelacijskim grupama nema promatrača već svi rade u svim radovima, možete dogovoriti „svoju“ konstelaciju unaprijed, možete sami odrediti temu konstelacije…drugim riječima, možete podčiniti konstelacijski proces svojoj volji i kontroli. I možete onda odraditi svoju konstelaciju, malo se isplakati, i osjećati se dobro, zadržavajući sve svoje zablude, slijepe točke i ego uvjerenja. Možete se povezati sa drugima iz grupe i osjećati se dobro, kao u „svojoj obitelji“, bez potrebe da pogledate u svoje obiteljske i druge sisteme kojima pripadate i u ono što je potrebno i nužno učiniti u njima ili za njih. Korisnost takvog pristupa konstelacijama je vrlo upitna i nudi lažnu sliku. Oni koji sa takvih radionica dolaze k nama, budu razočarani konstelacijskim pristupom koji  mi prakticiramo. To su oni kojima je puno platiti par stotina kuna za iskustvo koje im može promijeniti dugogodišnje negativne sklopove, ili koji ne mogu odvojiti cijeli vikend za tako nešto. To su oni koji bi samo došli, postavili svoju konstelaciju i otišli, bez osjećaja za kolektivan aspekt ovog rada gdje smo tu jedni za druge i jedni drugima pomažemo u radu na našim osobnim pitanjima. To su oni koji se žele riješiti svojih problema, ali samo ako oni mogu zadržati kontrolu nad cijelim procesom i voditeljem i ako mogu zadržati sva svoja uvjerenja. To su oni koji unaprijed žele isplanirati da li će raditi na radionici ili ne i ako da na kojem pitanju. Oni već obično onda znaju i ishod! Tu konstelacije ne mogu biti od koristi, niti pružiti nove uvide. Tako se konstelacije nikad nisu radile niti podučavale od strane Berta Hellingera, začetnika ove metode.

 

Ukoliko se prijavljujete za naše radionice, potrebno je prisustvovati cijeloj radionici. Svi plaćaju jednu cijenu, jer je radionica cjelovito iskustvo od kojeg svi imaju koristi i tijekom koje svi rade. Nikome se konstelacija ne može obećati, niti se ona može zahtijevati. Sa kime se radi, da li je pravo vrijeme, pravi stav – to se sve odlučuje na samoj radionici. Možete doći sa određenim životnim pitanjem, problemom ili situacijom, ali tema konstelacije mora se sama iskristalizirati kroz fenomenološki pristup otvaranja prema polju danog sistema. U konstelaciju se možemo upustiti samo kada su i voditelj i osoba koja radi otpustili svaku želju i namjeru za kontrolom, planiranjem, očekivanjem određenog ishoda, kada smo otpustili sva naša prethodna uvjerenja i kada smo se ponizno otvorili uvidima iz polja, koji su puno snažniji i korisniji od onih koji dolaze iz našeg racionalnog uma.

 

„Ostavite svaku nadu pred vratima“, o, vi, koji se prijavljujete na konstelacijske radionice. Samo tako možete biti iznenađeni snagom ovog pristupa i višestruko nagrađeni. Ako ih možete dobiti jeftino za vas u bilo kojem smislu i bez ovakvog stava – onda to nisu konstelacije.

 

Alemka

02/2020

Više o ovome možete naučiti kroz naš edukacijsko-iskustveni program
https://konstelacijakroacija.wordpress.com/progra…/programi/

Konstelacijske teme / Constellating Themes (CRO & ENG)

ENGLISH below

Šta radimo na modulima? Koje teme se obrađuju? Kako se uče konstelacije? Koja pitanja, osobna i profesionalna, možemo postaviti? Sa čime se sve konstelacije mogu nositi? Šta sve možemo “popraviti” konstelacijama? Ovo su česta pitanja onih koji se tek susreću sa konstelacijskim pristupom. Teme variraju ovisno o tome što sudionici donose na radionicu, ali često su to univerzalne teme koje nas svih duboko dotiču. Kao primjer, dole je navedena lista tema na kojima smo radili u okviru jednog nedavnog modula.

 

• Pokret posezanja za majkom. Iscjeljivanje ženske linije prekinute kroz traumu smrti ženskog pretka, žene koja je umrla rađajući svoje 18-to dijete. Zauzimanje našeg mjesta u zajednici žena, uz prihvaćanje “ženske sudbine” bez straha.
• Dolaženje do iskustvenog uvida da ne moramo ponovno proživljavati patnju naših majki i da ne moramo trpjeti isto što i ona (šutjeti i trpjeti i biti žrtva nije vrlina!)
• Iskazivanje poštovanja našim očevima i muškim precima koji su prenijeli život kroz nezamislivu oskudicu, ne tako što ćemo žrtvovati svoje blagostanje i sreću, već tako što ćemo živjeti puni, bogati i zdravi život.
• Osnaživanje muške linije
• Ostavljanje tereta naših roditelja i predaka njima
• Obiteljske tajne (vezane za očinstvo)
• Nošenje sa zlostavljanjem; mogu li zlostavljaču dati mjesto u svom srcu?
• Završavanje nečeg za one mrtve iz našeg obiteljskog sistema koji nisu u miru i koji nas “vuku za noge”.
• Suočavanje sa posljedicama pobačaja.
• Pronalaženje našeg iščezlog brata blizanca koji nas konačno upotpunjuje.
• Pokret kolektivnog pomirenja: Islam i Kršćanstvo , nošenje sa posljedicama vladavine Turskog carstva

 

ENGLISH

Those who are only starting to encounter systemic constellation approach often wonder what kind of questions and life difficulties constellations can help with. As an example, below is a list of themes we worked on during one of recent weekend modules.

• Reaching out movement to the mother. Healing of the female line broken by trauma caused by a female ancestor dying giving birth to her 18^th child, taking our place among women & agreeing to sharing in “female destiny” without fear
• Learning that we do not need to re-live our mother’s suffering and put up with what she had to (being a martyr is not a virtue!)
• Honoring our fathers and male ancestors who passed life on through incredible hardship, honouring not through sacrifice, but through full, prosperous, healthy living
• Strengthening the male line
• Leaving the burdens of our parents / ancestors with them
• Family secrets (related to parenthood)
• Dealing with abuse: Can I give a perpetrator a place in my heart?
• Completing something for the dead who are not in peace and who are “pulling our legs”
• Facing the consequences of abortion
• Finding the vanished twin brother who finally completes us
• Collective reconciliation: Islam & Christianity (dealing with the consequences of the Ottoman Empire rule in my country/culture)

 

Razgovor o konstelacijama (CRO)

Razgovor o sistemskim konstelacijama

sa Alemkom Dauskardt

za program „Pola sata gosta“ hrvatskog radija

 

U ovom razgovoru možete naći odgovore na sljedeća PITANJA:

• Što su obiteljske ili sistemske konstelacije?
• Koja su to saznanja o našim odnosima koja dobivamo kroz sistemske konstelacije?
• Da li nam možete dati neki konkretan primjer?
• Da li nam možete reći što to znači da je netko isključen i možda dati još neke primjere?
• Koji su znaci ili kako se ova isključenja mogu manifestirati u našim životima?
• Što nas sistemske konstelacije mogu naučiti o bolesti?
• Što se zapravo dešava u konstelacijskom radu? Kako ljudi poprime osjećaje nepoznatih osoba koje predstavljaju?
• Koja se pitanja / problemi mogu razrješavati kroz ovu metodu?
• Kojim postupcima ili procedurama u konstelacijskom pristupu je moguće rješiti neke od ovih teškoća?
• Možete li nam dati neki primjer sistemske upletenosti koja nije dobra za nas?

 

• Što su obiteljske ili sistemske konstelacije?

Obiteljske konstelacije su, između ostalog, metoda psihoterapije koju je u ovom sadašnjem obliku koji se danas koristi diljem svijeta osmislio Bert Hellinger, njemački teolog, filozof, pedagog i psihoterapeut. Međutim, konstelacije nisu samo psihoterapeutska metoda, jer ova se metoda koristi i u drugim profesijama, kao na primjer u pedagogiji i u poslovnom konzaltingu. I umjesto obiteljskih bolje ih je zvati sistemskim jer ih primjenjujemo u radu sa različitim sistemima, a i zato jer smo u njima rukovođeni i saznanjima iz teorije sistema. Obitelj je samo jedan od sistema na koji je moguće primjeniti ovu metodu, ali i najčešći jer upravo u obitelji dolazi do zapetljaja i zaglavljenosti koje mogu imati najbolnije posljedice za naš život.

Možda bi onda bilo bolje reći da su konstelacije metoda pronalaženja rješenja za teškoće koje nas ponekad muče u životu, bilo da se radi o psihološkim ili fizičkim poremećajima, problemima u odnosima: intimnim, obiteljskim ili poslovnim, bilo da se radi o kriznim stanjima duha, odnosno poremećajima koje bi možda mogli staviti pod zajednički naziv – bolesti duše.

A onda, potrebno je naglasiti, sistemske konstelacije nisu niti samo metoda. Naime, kroz konstelacijsku metodu došli smo do određenih saznanja i uvida na polju ljudskih odnosa koje danas čine jednu doktrinu o funkcioniranju ljudskih sistema, od tjelesnog preko obiteljskog do nacionalnog nivoa.

Znači, sistemske konstelacije su također jedan sistem znanja o tome što doprinosi zdravlju, a što pojavi bolesti, što treba činiti da bi naši odnosi funkcionirali dobro, a što ne smijemo činiti ako želimo dobre odnose, kao i kako postići zdravu ravnotežu u našem životu tako da možemo disati punim plućima, živjeti ispunjeno i imati skladne odnose – sa samim sobom, sa svojim najbližima i u poslovnom okruženju.

 

• Koja su to saznanja o našim odnosima koja dobivamo kroz sistemske konstelacije?

Ova saznanja o funkcioniranju ljudskih odnosa uključuju npr uvide o tome:

• Kako najbolje funkcioniraju odnosi između muškaraca i žena
• Kakav mora biti odnos roditelja i djece da bi se djeca osjećala sigurnim i bila spremna prihvatiti život
• Što je prikladno , a što ne u odnosima roditelji – djeca
• Štetnost zamjene uloga roditelja i djece i kako je izbjeći
• Da mnogi uzroci depresije i ograničene životen energije dolaze uslijed odbacivanja života takav kakav nam je dan i kakav nam je došao kroz naše roditelje
• Da ukoliko roditelji nose teret djeca im pokušavaju pomoći tako što njihov teret žele preuzeti na svoje leđa, često kroz bolest i životni neuspjeh
• Kao i da mnogi problemi koje imamo danas imaju svoj uzrok u događajima iz prethodnih generacija koji nisu razrješeni na dobar način.

Većina ovih dinamika odvija se na nesvjesnom nivou i kada se osvrnemo na svoje živote često nećemo moći razumjeti zašto se naši životi odvijaju po određenim obrascima, čak i kada to ne želimo. Konstelacije nam mogu pomoći da nađemo odgovore na vrlo konkretna osobna pitanja kao što su:

• Zašto sam odabrala ovu profesiju
• Zašto sam odabrala nasilnika za muža
• Zašto se osjećam kao da nigdje ne pripadam
• Zašto ne mogu naći svoje mjesto u svijetu
• Zašto stalno imam doživljaj odbačenosti
• Zašto postoji distanca i konflikt između mene i moje djece i sl.

Na mnoga od ovakvih i sličnih pitanja postoji odgovor, odnosno postoji razlog za većinu životnih situacija u kojoj smo se našli.

 

U velikom broju slučajeva metoda sistemskih konstelacija nam omogućava da otkrijemo uzročno-posljedičnu vezu između trenutne životne situacije, odnosno neke poteškoće, životnog problema i određenog događaja, situacije ili doživljaja iz naše obiteljske prošlosti. Također, otkriva nam zakonitosti koje vladaju nama i našim odnosima, koje su uglavnom skrivene i podsvjesne i o čijem se postojanju vrlo malo zna.

To ne znači da su ove sile nova, moderna pojava, naprotiv, za njihovo postojanje i važnost znale su mnoge drevne pa i plemenske kulture. Nerazumijevanje ovih sila i nepoznavanje mehanizama kojim one djeluju na nas, također, ne znači da nismo pod njihovim uticajem. Posljedice njihovog djelovanja vidimo svakodnevno u svojim životima, a kroz konstelacije vidimo i način njihovog djelovanja.

Ove sile bi mogli usporediti sa silom gravitacije. Koliko znamo, gravitacija je oduvijek bila dio pojavne stvarnosti na ovoj našoj planeti, ljudima su jabuke odavno padale na glavu ako su sjedili ispod stabla. Newton nije izumio gravitaciju, samo nam je pomogao da je razumijemo našom glavom, odnosno našim razumom, a ne samo čvrgom na našoj glavi.

Upravo tako nam ove sile koje djeluju u našim životima i čija je svrha uređenje naših odnosa u obitelji i zajednici, lupaju životne čvrge na različite načine: čine nas nesretnim, bolesnim, razvode naše brakove, odnose djecu u ovisnost, čine nedostupnim ono što najviše želimo – sve dok ne spoznamo njihove zakonitosti i mehanizme njihovog djelovanja.

 

• Da li nam možete dati neki konkretan primjer?

Upravo sam pročitala članak o čovjeku koji je godinama bio na terapiji zbog općeg životnog nezadovoljstva i depresije, kao i zbog svoje fasciniranosti mrtvima. Svom terapeutu često je govorio kako osjeća neku neobjašnjivu čežnju i usamljenost, kao i da je oduvijek želio imati brata.

Još uvijek u terapiji, kada mu je bilo 44 godine umrla mu je majka, a otac mu je tog istog dana otkrio tajnu koju su čuvali od njega sve ove godine. Prije nego što je on rođen njegovi roditelji imali su još jedno dijete, njegovog brata koji je umro samo par mjeseci prije nego što je on rođen. Roditelji su se zarekli da mu neće ništa reći o tome kako bi ga poštedjeli, sve dok jedno od njih ne umre.

I tako je on 44 godine proveo u nesvjesnom traženju onog što je osjetio da nedostaje – svog starijeg brata. Ono što je prouzrokovalo depresiju nije bio gubitak starijeg brata, već isključenje tog brata iz njegove i također iz obiteljske svijesti.

U konstelacijskom radu se svakodnevno susrećemo sa sličnim primjerima i kroz konstelacijsku metodu došli smo do spoznaje da upravo ono što je isključeno ima najveću moć nad nama i upravlja našim životima. A skoro svaka obitelj ima nešto što je isključeno. Isključena može biti osoba ili određeni događaj iz obiteljske prošlosti.

Svi mi imamo skrivene duhove u našem obiteljskom ormaru. Ono što nas proganja i plaši nisu mrtvi, oni koji su otišli, već praznina, zbunjenost i nesigurnost koju stvaraju tajne naših obitelji.

Život nam svašta donese. Nikad ne znamo šta će nas zadesiti, kakva nesreća,  gubitak najmilijih, hendikepirano dijete, rat, neimaština, prirodne katastrofe – iznenadnim udarcima sudbine svi smo izloženi i od toga se ne možemo zaštiti. Koliko god se može biti teško nekad nositi sa tim nedaćama, sve je moguće dobro preživjeti. Naime ukoliko se gubitak ožali, i najveća tuga se jednom završi. Ono što nam onemogućava da krenemo dalje i ono što može učiniti da se negativni sklopovi prenose na druge članove obitelji kroz generacije su upravo neprocesuirani gubitci, neintegrirana bol, kao i tajna koja obavija određeni bolni događaj.

 

• Da li nam možete reći što to znači da je netko isključen i možda dati još neke primjere?

Primjeri isključenja su često, kao u našem primjeru djeca koja umru rano, a koja se ne spominju, zatim prekidi trudnoće, ponekad prijašnje veze naših roditelja koje se taje, situacije kroz koje je naša obitelj nepravedno profitirala, te sudbinske povezanosti koje nastaju kroz situacije smrtne opasnosti, kao što su ratovi i nesreće.

Do isključenja dolazi najčešće zbog velike boli koja je povezana sa gubitkom, kao i zbog naše želje da zaštitimo druge članove obitelji, prije svega djecu od bolnih gubitaka ili da sakrijemo nepravdu ili zbog srama, nekad ljutnje.

Na primjer, kao već spomenuto, roditelji često kriju od svoje djece smrt djeteta koje je bilo rođeno prije njih. To je naravno njihov pokušaj da zaštite dijete, kao i same sebe od boli povezane sa tim gubitkom. Zatim, također roditelji kriju od djece svoju djecu iz vanbračne ili prijebračne veze. Ili djecu koja su data na usvojenje. Roditelji ovo naravno čine u najboljoj namjeri, često vođeni uvjerenjem da ono što ne znamo nas ne može povrijediti. Međutim upravo je suprotno. Povrjeđuje nas i šteti nam upravo ono što je od nas skriveno.

Kroz konstelacijsku metodu smo došli do uvida da kroz nas djeluje određena obiteljska savjest koja se brine o očuvanju cjelovitosti, odnosno o pravu pripadanja. Ova obiteljska savjest brine o tome da svi imaju svoje mjesto i izgleda ne trpi isključivanje kroz tajne, zaborav ili počinjenu nepravdu. Ova sila koja djeluje u našim obiteljima želi da svi imaju svoje mjesto i ne miruje sve dok to nije tako.

Što to znači? To znači da ukoliko postoji neka vrsta isključenja u našem obiteljskom sistemu, ova će nas sila primorati da se prisjetimo, da tajna izađe na vidjelo, ili da se stari računi poravnaju. Kako? Na taj način da će nam stvarati probleme u životu sve dok svemu što se desilo i svatkom tko pripada ne damo pravo mjesto ili ne odamo dužno poštovanje ili dok se tajna ne otkrije, ili dok se ne prisjetimo svega onog što je potisnuto, znači dok ponovo ne uključimo ono što je bilo isključeno.

 

• Koji su znaci ili kako se ova isključenja mogu manifestirati u našim životima?

Većina životnih problema i teškoća koje doživljavamo u našim odnosima i na poslovnom planu, kao i većina psihičkih i fizičkih bolesti, poremećaji prehrane, ovisnosti, depresija, pomanjkanje životne energije, opće životno nezadovoljstvo, neuspjeh, sklonosti nezgodama, riskantna ponašanja – sve ovo može biti odraz, i  najčešće je odraz, sistemske neravnoteže u obiteljskom sistemu koja je prouzrokovana ovim isključenjima, odnosno odsječenošću od nečega što nam pripada, bio to događaj iz naše obiteljske prošlosti, ili osoba kojoj smo nešto uskratili: pripadnost, zahvalnost, ispriku, kompenzaciju za nešto, mjesto u našem srcu često.

Ovo nam ponekad može zvučati čudno , da postoji neka sila, neki entitet koji o svemu ovome vodi računa, koji zna tko nedostaje ili tko je uskraćen i koji nas onda može primorati da zastanemo, da se osvrnemo, da prihvatimo, da uključimo. Mi nismo naučili razmišljati na taj način. Mislimo ako smo nešto loše napravili ili utajili ili nekome nešto uskratili da se možemo izvući samo ako nitko za to ne dozna. Ili da ćemo od bolnog gubitka prije braka poštedjeti našu djecu ako im ništa o tome ne kažemo. Cijena za to je životni neuspjeh i bolest.

I općenito mislimo da smo mi puno veći gospodari vlastitih sudbina nego što je to zapravo slučaj. U nama i u našim odnosima vladaju određene zakonitosti o kojima mi u načelu vrlo malo znamo. Kroz konstelacijsku metodu otkrivamo sve više o tim zakonitostima i kako funkcioniraju:

• Zašto i kako će unuk platiti za nekažnjeni zločin svoga djeda o kojem ništa niti ne zna?
• Zašto će dijete biti psihotično ukoliko mu se taji tko mu je otac?
• Zašto ćemo biti depresivni ako je sestra blizanka naše majke umrla pri rođenju, a mi o tome nismo niti znali?
• Zašto ćemo mi živjeti sa osjećajem odbačenosti i ne pripadanja ako je prvo dijete naših roditelja dano na usvojenje?

 

A onda, ako malo više naučimo o ovim zakonitostima možda ćemo otkriti i zašto smo izabrali određenog partnera, profesiju, određeni životni put. Često su sve ove odluke uzrokovane ovim zakonitostima kojih nismo uopće svjesni. Naši životi i sve ono što nam se desi često nam se čine vrlo kaotični, međutim se odvijaju po prilično pravilnim obrascima, samo što ih mi nismo svjesni.

Zašto netko postaje alkoholičar, zašto se netko razboli, zašto netko prokocka sve što ima, zašto je netko uspješan a nekome ništa ne ide od ruke?

Bert Hellinger začetnik ove metode, otkrio je ove pravilnosti po kojima se naši životi odvijaju, odnosno zakonitosti koje u niima vladaju. Nazvao ih je Zakonitostima ili Pravilima ljubavi.

Ljubav, također je otkrio, nije osjećaj ili nešto što nam se u životu desi ili ne. Ljubav slijedi određene zakonitosti i postoje određeni uvjeti koji joj pogoduju i koje joj moramo osigurati da bi je imali u svom životu, a također postoje i okolnosti koje joj ne pogoduju i koje moramo izbjegavati ako želimo da ljubav cvate u našim odnosima.

Naravno, ovo se ne odnosi na romantičnu ljubav, niti samo na partnersku ljubav, već i na ljubav između roditelja i djece, ljubav prema zanimanju, uspjehu, zdravlju, ljubav prema životu u najširem značenju.

Kod mnogih od nas ova ljubav prema životu kakav imamo i kakav nam je dan, kakav je došao do nas kroz naše roditelje, našu obitelj, sa svim okolnostima pod kojim je do nas došao, na određeni način, kroz određenu obitelj, u određenoj zemlji –  ne postoji. Ili je vrlo ograničena. A bez toga nema uspjeha, zdravlja, sreće.

Veliki dio konstelacijskog rada odnosi se na prihvaćanje života onakvog kakav nam je dan i kakav je došao do nas upravo na način na koji je došao do nas i upravo kroz roditelje kroz koje je došao do nas. Mnogi od nas nisu napravili taj prvi početni korak dolaska u život. Nekad život i prođe , a da zapravo nismo u njega zakoračili. Mnogi od nas trebaju pomoć za taj prvi korak, tu prvu kretnju prema ljubavi, zdravlju i uspjehu.

I to može biti izazov koji leži u pozadini mnogih od naših životnih teškoća bez obzira na našu dob, spol, profesiju, nivo obrazovanja. Ovo je univerzalni izazov življenja i isto tako univerzalna kretnja prema životu koju svi trebamo napraviti.

U tom smislu konstelacijski rad nije rezerviran samo za psihički bolesne, pa čak ni samo za one sa životnim teškoćama. Konstelacije nas uče o pristupu životu koji je potreban za životni uspjeh, uče nas o životnom stavu koji dovodi do zdravlja. Također, kroz njih možemo naučiti puno o Zakonitostima koje vladaju u našim odnosima da bi bolje razumjeli sebe i ono što nam se događa u životu. Kao i da bi mogli poduzeti ono što je potrebno za sreću, našu i naših bližnjih, a prije svega za sreću naše djece.

Moguće je dakle educirati se o životnim pravilima, ili ako hoćete, o pravilima ljubavi, kako bi sprječili ponavljanje negativnih životnih sklopova i prije svega kako bi sprječili da ih prenesemo na našu djecu.

 

• Što nas sistemske konstelacije mogu naučiti o bolesti?

Nesvjesni procesi, koji se odvijaju po određenoj pravilnosti, stoje iza mnogih bolesti kao što su anoreksija, bulimia, astma, dijabetes, Kronova bolest, rak, depresija, multipla skleroza, bolesti ovisnosti, kožne i autoimune bolesti, kao i mnogih drugih. Kada god na konstelacijski način pogledamo u određeni zdravstveni problem – sistemska obiteljska upletenost izlazi na vidjelo kao pozadina koja je pogodovala, ako ne i uzrokovala razvoj bolesti.

Najčešće, mogli bi reći skoro univerzalne dinamike koje se rasvijetle metodom konstelacija u radu sa bolesnima su one koje izražavaju nesvjesnu želju djeteta da pripada svojoj porodici, makar i na taj način što će dijeliti njenu tešku sudbinu i teret.

Kroz bolest dijete ( i dijete u odraslome) često potvrđuje svoju pripadnost svojoj obitelji. Bolest je također često pokušaj da nešto popravimo, ispravimo ili poravnamo za našu obitelj. Ili predstavlja pokušaj da preuzmemo teret od nekog drugog člana naše obitelji.

Ovo nam može zvučati čudno i netočno. Pa tko bi želio biti bolestan i zar često ne činimo sve kako bi se oslobodili bolesti!? Na površini da, ali na drugoj, nesvjesnoj razini, ljudi su u dubokom dosluhu i suglasju sa svojom bolešću. Obiteljske konstelacije omogućavaju nam da odemo upravo na tu razinu gdje se, skriveni od našeg pogleda i svjesnog razumijevanja otkrivaju neki drugi procesi.

Poput sada već zastarjelog procesa razvijanja fotografija, kada postavimo konstelaciju, ove do tada skrivene dinamike koje stoje iza bolesti (i drugih životnih situacija za koje često nemamo racionalno objašnjenje) počinju se polako pomaljati na našem “konstelacijskom papiru”. Sve dok ne postanu kristalno jasne, vidljive našem oku i razumljive našem razumu. I kao takve – otvorene za promjenu.

Saznanja do kojih se došlo ovom metodom o zakonitostima koje vladaju na toj razini pokazala su njihovu relevantnost za kvalitetan i zdrav život, za našu opću dobrobit i za skladne odnose.

Kada ih malo bolje upoznamo, onda možemo vidjeti da je i bolest, na primjer, izraz ljubavi. Razboliti se, naime, možemo “za mamu” ili “umjesto nje”. Kroz našu bolest možemo izraziti poriv da slijedimo u smrt osobu koju volimo, a koju smo izgubili. Našom bolešću također možemo podsjećati druge članove svoje obitelji na nekog zaboravljenog ili nepravedno isključenog člana našeg obiteljskog sistema. Kao na primjer na mrtvorođenu stariju sestru ili dijete dano na posvojenje koje se ne spominje.

Takva je dubina te instinktivne ljubavi u našim primarnim sistemima da ona bolest, pa i smrt, ne vidi uopće kao nešto zastrašujuće, već kao cijenu koja se voljno (iako nesvjesno) plaća za očuvanje cjelovitosti tih sistema, kao i naše povezanosti i našeg pripadanja njima.

Konstelacijska metoda omogućava nam razumijevanje ovih, ponekad pogubnih procesa, kao i njihovu promjenu. Snagu ove arhaične, instinktivne, slijepe ljubavi moguće je iskoristiti tako što ćemo je preusmjeriti na izražavanje kroz zdravlje i uspjeh, umjesto kroz bolest i teškoće. Ali ovu snagu i njeno djelovanje treba prvo upoznati, razumijeti i priznati. Tek tada se otvaraju mogućnosti za promjenu.

Protiv bolesti se ne treba boriti, bolest treba razumjeti.

Fraze koje često upotrebljavamo u vezi sa bolešću otkrivaju naše ratoborne stavove koji se žele “boriti sa bolešću”, “pobijediti bolest” ili se “riješiti bolesti”. Tu i leži uzrok činjenice da tako često “gubimo bitku” sa bolešću. Ukoliko ne razumijemo ovu duboku primarnu ljubav koja stoji iza bolesti, samo ćemo i dalje hraniti dinamiku koja omogućuje samu pojavu bolesti i njen razvoj. Kroz bolest nećemo ništa naučiti, niti joj dati šansu da se povuče.

Bolesti, kao i svakom drugom poremećaju životne energije u konstelacijskom radu, pristupa se kao prema poruci koju treba vidjeti i čuti, i razumijeti. U konstelaciji se ne “rješavamo” ničega, već uočavamo i uključujemo. Sve one i sve ono što treba biti uključeno, viđeno, priznato, poravnato. Kada je to učinjeno, bolest gubi razloge svog postojanja i onda se može povući. Onda liječenje i konvencionalnom medicinom ili drugim metodama koje je do tada bilo neučinkovito, odjednom počne djelovati. U fizičkoj postavci konstelacije to je često vidljivo kroz spontano povlačenje predstavnika za bolest iz konstelacije.

Iako bi bilo previše pojednostavljeno određene obiteljske dinamike vezati za pojavu određenih bolesti, kroz mnoge konstelacijske procese došle su na vidjelo određene pravilnosti u tom smislu.

Na primjer, pojavu anoreksije često vidimo u obiteljima u kojima je otac upleten u nešto iz svoje prošlosti. Teret koji nosi, a to može biti rano izgubljeni brat ili sestra, ratna trauma ili rano odvajanje od roditelja na primjer, čini ga ne samo emocionalno nedostupnim, već kod njega izaziva poriv za smrću. (Poriv za smrću u konstealcijama često vidimo kod onih koji su izgubili blisku osobu i nesvjesno se nadaju da mogu biti ponovo sa tom osobom ukoliko i sami umru, da ih mogu slijediti u smrt.) Na potpuno nesvjesnom nivou, naravno, dijete ove osobe, obično kćer, će u svojoj duši reći: “Bolje da odem ja dragi tata nego ti” ili “Ja ću otići umjesto tebe tako da ti možeš ostati”. U njenoj dječjoj duši, iz duboke ljubavi, javlja se poriv da spasi oca. A porivi naše duše mogu biti vrlo “nerazumni”, služeći nekim arhaičnim, instinktivnim funkcijama koje nemaju puno veze sa racionalnim razmišljanjem. Tako će anoreksična kći sebe izglađivati, ponekad i do smrti, jer u svojoj duši vjeruje da tako može spasiti oca. Ovo je dinamika koja često stoji iza anoreksije i mnogi tretmani su neuspješni jer ne dopiru do nivoa na kojem se ovaj poremećaj može razumjeti kao izraz duboke ljubavi prema nekom bliskom.

U konstelacijskom postupku moguće je, međutim, relativno jednostavno “reprogramirati dušu” kada je jednom ova dinamika izašla na vidjelo. Kada jednom dijete i svjesno razumije šta ga motivira i, prije svega, kada uvidi da njegovi postupci ne rješavaju ništa, kao i da otac ne želi takvu žrtvu od djeteta, onda se u duši inicira proces izražavanja ljubavi na drugačiji, zdraviji način. Ovaj proces je u konstelaciji potpomognut rečenicama kao na primjer “Dragi tata, tvoj teret ostavljam tebi” i “Ja ostajem i ako ti odeš”.

• Što se zapravo dešava u konstelacijskom radu? Kako ljudi poprime osjećaje nepoznatih osoba koje predstavljaju?

Konstelacije se najčešće rade u grupi gdje osoba koja radi na vlastitom pitanju, uz dogovor sa voditeljem, bira sudionike grupe da predstavljaju određene aspekte njenog pitanja ili, najčešće, osobe iz njene obitelji.

Znači imate grupu ljudi koji se uglavnom ne poznaju i koji znaju vrlo malo ili ništa o obiteljima jedni drugih. Tako da u konstelaciji imate osobe koje su postavljene u uloge ljudi koje ne poznaju i o kojima ništa ne znaju.

Ako je ovo napravljeno na ispravan način, sa određenom pribranošću, onda ljudi u konstelaciji počinju poprimati tjelesne senzacije, osjećaje, karakteristike onih koje predstavljaju. Isto tako, dinamika određenog obiteljskog sistema i odnosi u njemu vrlo brzo „ožive“ da tako kažemo, postanu jasni. To je taj tako zvani fenomen percepcije predstavnika u konstelacijama, gdje su kroz predstavnike dostupne informacije iz enrgetskog polja obitelji, o osobama koje su udaljene prostorno i vremenski, čak i po nekoliko generacija. I to je potvrđeno nebrojeno mnogo puta i to je fenomen koji se ponavlja u svakoj novoj konstelaciji. Svi oni koji su iskusili konstelacijski pristup uvjerili su se u postojanje ovog fenomena dobijanja informacija iz ovog polja i to na jedan relativno jednostavan i brz način.

Iako nam to može zvučati čudno jer se radi o fenomenu koji ne možemo u potpunosti objasniti kroz postojeću znanstvenu paradigmu, očigledno je da postoji određeno energetsko polje u kojem su pohranjeni zapisi o događajima, situacijama, odnosima i osoba iz naših obiteljskih sistema, i to kroz mnoge generacije. U konstelacijskim krugovima se za ovo energetsko skladište informacije koristi pojam Polje koje zna ili Znajuće polje, ili na engleskom The Knowing Field.

Iako je ovaj fenomen još nemoguće racionalno i znanstveno objasniti, moguće je sa njim raditi i koristiti ga na način koji nam pomaže da se nosimo sa svakodnevnim životnim teškoćama u našim odnosima, na profesionalnom planu ili sa zdravstvenim problemima.

Metoda sistemskih konstelacija se zato naziva i fenomenološkom metodom i dijeli neke aspekte i poveznice sa fenomenološkim pravcem u filozofiji i psihologiji, prije svega aspekat otvaranja prema fenomenima onakvim kakvi se oni prikazuju, bez interpretacije ili analize i da je taj put spoznaje – put spoznaje kroz neposredan doživljaj – primaran. Znači, u ovom pristupu se više oslanjamo na cjelinu nego na dijelove, na doživljaj radije nego na teoriju, na intuiciju radije nego na racionalno raščlanjivanje događaja i situacija.

Konstelacijska metoda se također oslanja na znanja o ponašanju sistema iz teorije sistema, kao i na teoriju morfogenetskih polja čije je postojanje uočio i definirao engleski biolog Rupert Sheldrake.

Prema toj teoriji cijeli je Univerzum – od najsitnijih čestica , preko tijela i obiteljskih sistema, pa sve do planeta – organiziran u polja, polja koja imaju mogućnost pamćenja, razmjene informacija, razvoja i rasta.

 

• Koja se pitanja / problemi mogu razrješavati kroz ovu metodu?

 

• Narušeni partnerski i obiteljski odnosi
• Depresija, pomanjkanje životne energije, neuspjeh, opće životno nezadovoljstvo
• Zdravstveni problemi: poremećaji fizičkog i psihičkog zdravlja
• Poremećaji prehrane, bolesti ovisnosti
• Neobjašnjivi osjećaji tuge, ljutnje, krivnje kojima ne znamo porijeklo a koji su dugotrajni i otporni na intervencije
• Profesionalne dileme i konflikti
• Osjećaj nepripadanja i teškoće sa pronalaženjem našeg mjesta u svijetu
• Nalaženje svrhe i životnog smisla

 

• Kojim postupcima / procedurama u konstelacijskom pristupu je moguće rješiti neke od ovih teškoća?

 

• Vraćanje tereta koji nosimo za nekog drugog u obiteljskom sistemu tamo gdje pripada
• Završavanje nedovršenih poslova, odnosno davanje onoga što moramo dati: najčešće se radi o zahvalnosti i izražavanju poštovanja, ili o priznavanju povezanosti ili o davanju mjesta nekome koga smo isključili iz srca (a to može biti stariji brat koji je umro pri rođenju, ili sestra blizanka naše majke koja je umrla rano, ili pali suborac našeg oca, ili netko tko nam je spasio život, pobačeno dijete, bivši partner i slično)
• Uzimanje i prihvaćanje života onakav kakav nam je dan i kako je došao do nas, a to prije svega znači prihvaćanje naših roditelja upravo onakvih kakvi jesu
• Povezivanje sa našim korijenima, obiteljskim, plemenskim, nacionalnim. Poštivanje i očuvanje veze između nas i naših predaka dovodi do veće snage u nama da se nosimo sa svakodnevnim životnim zadacima.
• Možete li nam dati neki primjer sistemske upletenosti koja nije dobra za nas?

 

Ukoliko je našoj majci majka umrla rano, mi kao dijete osjetiti ćemo njenu čežnju za njenom majkom i nesvjesno ćemo preuzeti ulogu roditelja našoj majci. Ili našem ocu također, ako postoji slična situacija.

Djeca su potpuno predana svojim roditeljima. Svi mi počinjemo život u simbiotskoj povezanosti prvenstveno sa svojom majkom, a onda i sa ocem i od njih preuzimamo SVE. Tako sa majčinim mlijekom također upijamo sve što čini našu majku i sve što čini našu obitelj, sa svim emocijama, ali isto tako sa svim događajima iz obiteljske prošlosti, sa svime što pripada u zajedničku sudbinu obitelji: sa neplaćenim dugovima, sa počinjenim ili doživljenim nepravdama, sa neožaljenim gubicima, sa svim neispunjenim čežnjama.

Djeca tada nesvjesno na sebe preuzimaju uloge roditelja svojim roditeljima, pa se tijek i poredak ljubavi izvrću naopačke, ili djeca pokušavaju preuzeti terete svojih roditelja.

Svako dijete ima fantaziju da može spasiti svog roditelja, da mu treba i može pomoći tako što će na sebe preuzeti roditeljevu tugu, ljutnju, patnju ili bolest.

I ovo ne prestaje odrastanjem. I kao odrasla djeca naših roditelja imamo ovakve i slične nesvjesne fantazije u odnosu na naše roditelje.

Velika većina nas nije slobodna živjeti svoj život, već smo upleteni u nešto što nosimo iz svoje primarne obitelji. Velika većina nas pati tuđu patnju, tuguje tuđu tugu, pokušava poravnati tuđe dugove, kompenzira vlastititim životom nešto iz svoje obitelji ili živi život nekog drugog isključenog člana obitelji, kao na primjer očeve ili majčine prve ljubavi sa kojima je veza bila prekinuta na loš način. Naime većina nas živi život na način koji evocira prisutnost onoga tko je isključen ili onoga što je isključeno.

Naši životi vođeni su ovim nesvjesnim dinamikama koje se odvijaju po određenim arhaičnim zakonitostima koje djeluju u našim odnosima kroz vjekove i na vrlo instinktivan, iskonski, primalan način i kojih, naravno, nismo svjesni.

Upravo osvješćivanje ovih zakonitosti i osvjetljavanjem naših skrivenih upletenosti – moguće je osloboditi se negativnih posljedica koje njihovo djelovanje ima na naše živote.

Uključivanje svega što je bilo isključeno, davanje mjesta svima koji su bili nepravedno odbačeni, možda prezreni, sjećanje sviju koji su bili zaboravljeni, otvaranje srca prema svima prema kojima smo ga zatvorili – to su neki od postupaka koje koristimo u konstelacijskom radu da bi došlo do ponovnog uspostavljanja prirodnog stanja harmonije i ravnoteže.

Jedan od važnih postupaka, odnosno procedura ili koraka u konstelacijskom radu je također ostavljanje tereta, duga, krivnje tamo gdje pripada. Ovo se naročito odnosi na djecu i roditelje.

Djeca, i odrasla djeca, se oslobode za življenje vlastitog punog života kada mogu svojim roditeljima reći:

„Vidim vaš teret, tugu, bol, razočaranje. S povjerenjem da vi to možete nositi sami , i sa poštovanjem – vaš teret ostavljam vama. Neću se mješati u to. Ja sam samo vaše dijete. Vi ste veliki, a ja sam mali ili mala. Od vas uzimam život onakav kakav mi je dan, sa svim okmolnostima pod kojim je došao do mene i živjeti ću ga najbolje što mogu – u zdravlju, sreći i blagostanju – i tako poštivati i cijeniti vaš teret i život koji ste mi dali kao dar, koji ste mi dali po cijeni koju ste platili vi i po cijeni koju koju sam platila ja. I ako mi bude dozvoljeno, ovaj dar života proslijediti ću dalje.“

Kada jednom dođemo do stajališta gdje možemo autentično i s dubokim uvjerenjem izreći ove rečenice, makar i u sebi, naravno, nije važno da ih zaista kažemo roditeljima, važno je da ih sa iskrenošću i uvjerenjem možemo reći u sebi – onda smo slobodni i onda više nema sistemskih prepreka našem životnom uspjehu- bez obzira na naše životne okolnosti i bez obzira na to kakvi su naši roditelji i šta su za nas napravili ili šta nisu napravili, i bez obzira pod kakvim je nekad teškim uvjetima naš život došao do nas.

Dobre vijesti, za kraj, su da se za slobodan i sretan život ne mora nitko iz vaše obitelji promjeniti i nema tih životnih okolnosti u kojima sretan i ispunjen život nije moguć.

 

                                               Alemka Dauskardt

Ideologija obiteljskih odnosa (CRO)

Naša uvjerenja i gledišta udaljuju nas od doživljaja svijeta onakav kakav je. Naše mišljenje o tome što je ispravno onemogućava nas da vidimo što je potrebno. U sferi naših obiteljskih odnosa onda ne vidimo ono što moramo napraviti ili ono što ne smijemo napraviti da bi naši odnosi funkcionirali dobro. A to ne znači slijediti moralne, religijske, psihološke ili bilo kakve druge norme. Već razumjeti zakonitosti po kojima se naši odnosi odvijaju i sile koje u njima djeluju, i uskladiti se sa njima.

Ali ovo nije moguće ako mi mislimo da znamo „bolje“ i imamo svoje mišljenje i izgrađene stavove o tome što čini dobar partnerski odnos, koje je roditeljstvo dobro a koje ne, što podrazumijeva pojam „majka“ ili „otac“, što čini obitelj, kad počinje život. Mi smo u neprilikama u kojima jesmo upravo zbog toga što želimo sve riješiti na nivou razuma, a to nas odvodi daleko od mogućnosti da percipiramo ono što je zaista bitno.

I sama riječ „obitelj“ poprimila je ideološko značenje koje se svojata od određenih svjetonazorskih opcija, i kao takva, naravno, izaziva reakciju i opoziciju. Dok se iscrpljujemo raspravama, bit obitelji ili partnerskog odnosa ostaje skrivena.

Zauzimati se za jednu ili drugu svjetonazorsku opciju, odnosno shvaćanje “obitelji” samo pokazuje (još jednom!) našu arogantnost na djelu. Kao da će se drevne i sistemske zakonitosti obiteljskih odnosa povinovati našem, naravno „ispravnom“, trenutno modernom ili tradicionalno utemeljenom stavu o obitelji.

I sa jedne i sa druge strane ideološke pozicije, mi smo ti koji preuzimamo ulogu „stvoritelja“, pa tako određivanje i definiranje obitelji uzimamo u svoje ruke. Zato se naše trenutno stanje svijesti po pitanju obitelji može najbolje opisati ne toliko „u ime obitelji“, već prije kao „u ime boga“. Pripadnici svih svjetonazorskih opcija imaju svoga boga, odnosno ponašaju se kao da oni imaju tu moć i pravo da definiraju značenje „obitelji“ odnosno da stvore obitelj „na svoju sliku i priliku“, na sliku i priliku svojih uvjerenja.

Ono što im je zajedničko je tvrdokornost, odnosno apsolutna uvjerenost u moralnu superiornost vlastite ideološke pozicije. Također, spremnost da idu u borbu „do kraja“ u ime svoje pozicije.

Ono što im je također zajedničko je nerazumijevanje sila kojima su rukovođeni obiteljski sistemi o kojima tako žučno raspravljaju, te „ne-viđenje“ onoga što na dubljoj razini zaista omogućava skladne odnose koji su ispunjavajući za sve.

Uvidi koje o djelovanju ovih nevidljivih sila i zakona u našim odnosima dobivamo kroz konstelacije, često se pogrešno razumiju kao izraz neke od svjetonazorskih opcija.

U konstelacijama, kroz iskustveni, doživljajni proces tražimo onu poziciju (fizičku i duševnu) koja donosi najveći mir, sklad, uravnoteženost, koja omogućuje nesmetan protok ljubavi, zdravlja i životnog uspjeha za sve članove određenog obiteljskog ili odnošajnog sistema. Dobro je ono što individua u konstelaciji, u svom tijelu, osjeti kao dobro, a ne ono što bilo tko definira kao neko opće dobro, koje vrijedi za sve. U konstelacijskom radu, svakom pojedincu, svakom odnosu ili obitelji, problemu ili pitanju pristupa se pojedinačno, empirijski (iskustveno) tražimo tu poziciju sklada u svakoj novoj konstelaciji, za svaki slučaj ponaosob. Ponekad će se „rješenje“ poklopiti sa našim ili nekim od svjetonazorskih uvjerenja, ponekad ne.

Naši svjesni napori i racionalna razmišljanja, uvjerenja i odluke bazirane na tome ne vode nas dovoljno duboko, obično nisu dostatni da nađemo dobro rješenje za nas u skladu sa našom dušom. Jer duša nije impresionirana logičkim argumentima ili našim pokušajima da definiramo svijet i naše odnose po našoj slici i prilici.

Konstelacije obiteljskih sistema

Više od „ispravne ideologije“ obiteljskih odnosa, konstelacije nas uče, važno je znati da na primjer i nerođeni brat naše majke pripada u našu obitelj, kao i poginuli zaručnik naše bake, kao i netko usmrćen nesretnim slučajem od strane nekog člana naše obitelji. Važno je, dakle, znati tko sve pripada nama.

Zatim je važno uključiti sve one koji su bili isključeni kroz zaborav, prezir, obiteljsku tajnu, ljutnju, sram ili krivnju ili zato što su drugačiji, jer samo nam cjelovitost i povezanost osigurava da se osjećamo sigurno u svojoj obitelji i svijetu.

Važno je, također, poštivati sudbinska ograničenja, kao što je invaliditet, nemogućnost imanja djece, bolesti, rane smrti i drugo.

Važno je znati kako ovo sve djeluje na nas, po kojim zakonitostima se odvijaju naši odnosi i kojeg „boga“ slijede. I važno je uskladiti se sa ovim zakonitostima, naučiti ići niz tok rijeke života, umjesto plivati uzvodno.

Važno je također, uz nalaženje našeg pravog jata i znanja tko sve pripada našem jatu, naći svoje pravo mjesto i pravu veličinu u tom jatu. Paradoksalno, kada nađemo gdje smo i kako vezani, i kada pristanemo na tu vezanost i povezanost, onda smo tek slobodni razviti (donekle) svoju individualnost i autonomiju.

Sve ovo možemo učiniti kroz konstelacijsku metodu, uvijek iskustveno, uvijek samo za određeni obiteljski sistem, uvijek u skladu sa drevnim sistemskim zakonitostima, uvijek samo kroz doživljaj „ispravne“ pozicije u našem tijelu, koje je jedini pouzdan indikator „obiteljske ideologije“ koja nama najviše odgovara i godi, koja je ispravna za nas.

Alemka Dauskardt

Priprema za radionicu (CRO)

Često mislimo da znamo što uzrokuje problem u našim životima i obiteljima, a ipak  ostajemo zaglavljeni u našim životnim sklopovima. Kroz konstelacije dobivamo nove uvide i iscjeljujuće slike na neverbalan način koje apsorbiramo direktno kroz naša osjetila. Dobijemo nove slike naših obitelji. I osjetimo kakav utjecaj ove nove slike imaju na naše tijelo-dušu. Ovo ide puno dublje od ideja koje izražavamo verbalno. Ovi doživljaji mogu utjecati na naše obiteljske odnose na način koji se čini beznapornim, a koji može našim životima dati novi pravac. Ovaj proces kreće se polako, ali sigurno, prožimajući naše živote i naše obitelji.

Očekivanja i podrška

Ovo je iskustvena radionica u kojoj svatko sudjeluje dobrovoljno i odgovorno, u kojoj se otvaramo prema novim uvidima. Konstelacijske radionice nisu zamjena za psihoterapiju ili medicinski tretman. Svaki sudionik preuzima odgovornost za svoj osobni proces, za nivo svog sudjelovanja, kao i za efekte svog rada. Većina ljudi nalazi ove radionice vrlo korisnim i ne doživljavaju nikakve teškoće nakon sudjelovanja, iako radionice mogu biti vrlo intenzivno emocionalno iskustvo, nakon kojih nekad možemo doći u kontakt i sa nekim do tada nedostupnim osjećajima i uvidima. Ukoliko imate poteškoća sa ovime, uvijek nam se možete obratiti nakon radionice.

Priprema za radionicu / Stav prema radu

Dobro je na radionicu doći odmoran, sa bistrim umom i tijelom. Također, dobro je doći otvoren, bez detaljnih planova i namjera. Ne morate unaprijed odlučiti da li želite raditi na vlastitom pitanju ili ne. Ne morate raditi na vlastitom pitanju. Dobiti ćete dosta uvida samim reprezentiranjem u radovima drugih i prisustvovanju u samom konstelacijskom krugu. Ukoliko dolazite prvi puta dobro je da se prvo upoznate sa radom i sa voditeljima prije postavljanja vlastitog pitanja. Postavljanje vlastite konstelacije ne može se zahtijevati, niti sudionici imaju “pravo na konstelaciju” samo zato što su sudionici radionice. Konačnu odluku o tome tko postavlja donosi voditelj tijekom radionice. Obično svatko tko želi, može raditi na vlastitom pitanju. A uvijek rade oni kojima je najviše potrebno. Atmosfera konstelacijskih radionica je atmosfera poštovanja jednih za druge, za voditelje i za rad, kao i atmosfera otvorenosti bez namjere, planiranja i cilja. Također, atmosfera povjerenja u proces i samu metodu, kao i u sile koje djeluju u „polju koje zna“ i na koje se u ovom radu oslanjamo.

Reprezentiranje

Na radionicama sudionici su nekad birani da stoje u poziciji članova obitelji osobe koja postavlja konstelaciju. Svatko može biti predstavnik, nije potrebno nikakvo predznanje. Kao predstavnik jednostavno trebate osjetiti fizičke senzacije, osjećaje i impulse koji prolaze kroz vas. Voditelj će vam reći da li i kada trebate izvijestiti o njima ili ih jednostavno iskusiti, možda slijediti pokret koji osjetite u vašem tijelu.

Predstavnici ne igraju uloge kao u teatru. Predstavnici su više kao “antene” pomoću kojih čitamo informacije iz polja određenog obiteljskog (ili drugog) sistema. Važno je samo prepustiti se određenoj energiji pozicije, s povjerenjem da sve što doživljavate dolazi iz vaše pozicije u konstelaciji (iako iskustvo može rezonirati sa vašim osobnim). Važno je također ne interpretirati racionalno ono što osjećate, ne cenzurirati svoje doživljaje, kao i oduprijeti se želji da pomognemo. Reprezentiranje nije štetno, a često nam donosi vrlo dragocjena iskustva i osobne uvide, pa i odgovore na naša pitanja, iako smo bili u konstelaciji “za drugog”.

Pripremanje za vlastiti rad

Na radionicu probajte doći odmorni i otvoreni za novo iskustvo. Također, važno je nemati puno obaveza i druženja odmah nakon radionice kako bi imali neko mirno vrijeme za integraciju.

Pitanje u koje želite pogledati na konstelacijski način treba biti ozbiljno pitanje. Konstelacije koje se baziraju na trivijalnim pitanjima ili se postavljaju neozbiljno, na primjer iz znatiželje, ili zato da promijenimo nekog drugog nemaju dovoljno energije i ne dovode ni do kakvih korisnih uvoda.

Dobro je uvijek definirati pitanje u odnosu na nas (na primjer zašto ne mogu ostvariti uspješan partnerski odnos, umjesto zašto je moj partner takav i takav). Pitanje treba biti konkretno, o nečemu što nam predstavlja neku teškoću ili bolnu prepreku uspješnom življenju SADA i OVDJE.

Informacije o obitelji

Dobro je znati osnovne informacije o vašoj obitelji po mogućnosti nekoliko generacija unazad. Važno je znati tko sve pripada u vaš obiteljski sistem. Također i da li je bilo onih koji su imali tešku sudbinu, kao npr. djeca koja su umrla rano, osobe sa invaliditetom, oni koji su emigrirali, počinili samoubojstvo, imali mentalnu bolest, bili crne ovce obitelji i drugo. Važno je sjetiti se pobačene i mrtvorođene djece, one koja su dana na posvojenje, vanbračne djece.

Važno je da znate tko su vam otac i majka, kao i koliko braće i sestara – mrtvih i živućih –  iz svih veza vaših roditelja imate.

Važne činjenice su i one o prijašnjim partnerima naših roditelja ili baka i djedova, kao i svih onih kroz čiju nesreću ili smrt je naša obitelj stekla neku dobit. Nasilje i nasilna smrt nekog člana naše obitelji, kao i počinjeno nasilje ili ubojstvo od strane nekog člana naše obitelji. Ponekad je važan i onaj tko je nekom iz naše obitelji spasio život. Učestvovanje u ratovima, također.

Ne morate znati sve pojedinosti o vašoj obitelji. Ovo su samo neke od informacija koje mogu biti od pomoći u konstelacijskom procesu.  Ne morate imati odgovore na sva ova pitanja prije nego što dođete na radionicu.

Uglavnom, zanima nas koje je vaše “goruće” pitanje / problem u vašem životu sada, a onda samo informacije o tome: 1. Tko pripada u vašu obitelj?, kao i 2. Što se desilo u vašoj obitelji? (u smislu snažnih sudbinskih događaja vezanih za situacije života i smrti.) Ponekad nam nikakve verbalne informacije nisu potrebne za konstelaciju.

Nakon konstelacije

Nakon vaše konstelacije najbolje je ne raditi ništa, u smislu da ostanete sa iskustvom konstelacije i da je ne analizirate intelektualno. Nemojte se pitati, a što sada trebam uraditi? Ili što to znači sada za mene? Čak niti o čemu se tu radilo. Ponekad ne znamo (na racionalnom nivou) niti što se zbilo, a konstelacija svejedno ima značajan utjecaj na nas i naš obiteljski sistem. Konstelacijski proces djeluje na nivou drugačijem od racionalnog i inzistiranje na analiziranju i racionalnom razumijevanju ometa efekte konstelacije. Ostati samo sa doživljajnim iskustvom, dozvoliti sebi da budemo pod dojmom našeg iskustva, eventualno podsjećanje na završne slike konstelacije – to je sve što trebamo učiniti.

Da bi dozvolili da se ovi efekti razviju u nama što dublje, preporučuje se da nakon konstelacije provedemo neko vrijeme u miru i sami sa sobom, bez riječi i analiza, u tišini. Naročito se smijemo dozvoliti uplitanja drugih sudionika. Često je najbolje o konstelaciji ne pričati ni sa našim obiteljskim članovima. Iscjeljujući efekti konstelacije odmotati će se u svoje pravo vrijeme kada odustanemo od namjere da nešto sa njima napravimo. I često ćemo nakon nekog vremena dobiti jasnu spoznaju o tome kako trebamo djelovati ili možda koju odluku donijeti.

Nakon konstelacije u našoj duši osjećamo jednaku ljubav za sve koji nam pripadaju. Često smo kroz konstelaciju uključili nekog tko je iz tog kruga isključen. Ili smo našli svoje pravo mjesto u tom krugu koje prije nismo imali. Ili smo teret koji smo nosili za nekoga ostavili toj osobi sa poštovanjem. Uglavnom, otvoreniji smo za prihvaćanje sudbina sviju uključenih upravo onakvih kakve one jesu, bez žaljenja, potrebe za poravnanjem, popravljanjem ili kompenzacijom. Bez tuge ili osude, bez osjećaja krivice. Ako je osobna krivnja prikladna, onda često znamo što konkretno trebamo učiniti da bi se odgovorno nosili sa njom. Nepotrebna patnja zamijenjena je često prihvaćanjem onog što jest, što se očituje kroz osjećaj mira u duši i duboko prepuštanje. Ovi osjećaji dovode također do promjena na tjelesnoj, fizičkoj razini koje možemo odmah uočiti kroz povlačenje simptoma, boli u tijelu ili jednostavno kroz drugačiji, puno opušteniji izgled našeg lica.

Što god da se desilo u konstelaciji, to ne trebamo smatrati receptom za naše ponašanje i odluke vezane za ljude reprezentirane u našoj konstelaciji. Umjesto toga jednostavno dopustimo konstelaciji da radi u nama i onda se jednostavno možemo zateći kako se u određenim situacijama ponašamo drugačije nego ranije. Ili odnosi sa članovima obitelji sa kojima prije nismo bili u kontaktu, postanu bliski. Što god da se desi, vjerojatno je da ćemo uočiti veću povezanost i opuštenost. Kao i veću životnost, veću mogućnost za punu participaciju u životu.

Povjerljivost

Od svih sudionika se očekuje da čuvaju povjerljivost drugih, iako ovo obično nije problem jer na kraju radionice svatko ostaje samo sa onim uvidima koji su važni osobno za nas, a zaboravi sve što je vezano za druge.

Ovo je rad također koji ima ugrađen mehanizam čuvanja povjerljivost kroz selektivni zaborav – pamtimo samo ono što je relevantno za nas osobno. Također, ovo je rad kroz koji dostojanstvo i integritet svakog polaznika ostaje očuvan. U posebnim slučajevima, kada je sudionicima izrazito važno da se neka konkretna informacija ne spomene u grupi, moguće je urediti rad na taj način, u prethodnom dogovoru sa voditeljem. Često se rad odvija i na apstraktnom nivou, gdje nitko ne zna za osobni problem osobe koja radi, niti se zna koga predstavljaju predstavnici, niti se išta priča – već se sam proces odvija kroz tzv. pokrete duše i otkrije nam samo ono što je potrebno da bi došli do novih uvida.

Obično otkrijemo da su svi uvidi u isto vrijeme važni za sve koji učestvuju i tako završavamo obično uz dubok osjećaj povezanosti. Ne kroz detalje naših životnih priča, već kroz univerzalnost nevidljivih zakona koji vladaju našim životima.

Alemka Dauskardt

———-

Datume radionica možete provjeriti OVDJE.

Seksualnost: mudrost tijela (CRO)

VEZANOST

Veza između partnera je uspostavljena kroz konzumaciju ljubavi, odnosno kroz sam seksualni čin. Sviđalo se to nama ili ne, nerazrješiva vezanost između partnera proizlazi iz seksualnog ujedinjenja. Ne povezuje ih namjera ili izbor, već sam fizički čin. Samo ova činjenica ih čini parom i samo ovaj čin ih čini roditeljima.

Zbog toga ako je njihova seksualnost ograničena na neki način npr. zbog inhibiranosti, impotencije ili sterilnosti, vezanost se ne ostvaruje u potpunosti, iako to par želi. To također važi za partnerske odnose u kojima partneri izbjegavaju rizike seksualnosti i onda se suočavaju sa manje krivnje i odgovornosti ako se rastanu.

„Kada jednom partneri uspostave vezu kroz seksualnu intimu, rastajanje bez boli i krivnje više nije moguće.“ (Bert Hellinger)

Iako ova vezanost uzrokuje teškoće za roditelje koji se rastaju, ona također štiti njihovu djecu od egoističnih i hirovitih rastava.

Ova odlučna uloga koju seksualnost igra u vezanju partnera očito pokazuje prevlast tijela nad duhom. Možemo doći u iskušenje da obezvređujemo tijelo u usporedbi s duhom. Kao da je ono što je učinjeno iz fizičkih potreba, želje, seksualne privlačnosti ima manju vrijednost od onoga što postižemo kroz racionaliziranje i moralnu volju. Fizička želja pokazuje svoju moć i svoju mudrost tamo gdje razlozi i moralnost dosegnu svoju granicu i ustuknu. Želja se uvijek ponovno pojavljuje, i onda kada su se racionalna ograničenja umorila. Viši razlog i dublje značenje koje proizlazi iz instinktivnih fizičkih poriva nadilaze razum i volju.

OČUVANJE ŽELJE

Želja mora biti obostrana i oba partnera moraju davati i uzimati. Da bi odnos bio uspješan partneri moraju ravnopravno dijeliti rizike odbijanja, kao i radost davanja. Onaj koji želi je u slabijoj poziciji, jer drugi ima moć da odbije. Neki partneri žele moć i nadmoćnost davanja i stoga nikada ne traže – ne žele se razotkriti kroz svoju želju i zato na različite načine mogu pokušati umanjiti potrebu za partnerom. Jer nigdje nismo tako ranjivi kao kada želimo u našem najintimnijem odnosu. Ali zato partneri koji u podjednakoj mjeri žele i koji partnerovu želju tretiraju s poštovanjem mogu riskirati želju jedno za drugim uvijek nanovo. Tako njihov odnos može doseći veliku dubinu i bliskost.

Partnerski odnos se produbljuje, potvrđuje i obnavlja kroz seksualnost. Seksualnost je također barometar partnerskog odnosa na kojem se transgresije ljubavi brzo očituju. Prestanak intime u odnosima bez opravdanog razloga kao što je npr. bolest, često znači i kraj partnerskog odnosa kao takvog, čak i ako partneri ostanu zajedno. Jednako tako, izvanbračna seksualna veza često ima moć staviti točku na i bračnog života. Naročito ako je dijete začeto u novoj vezi (što znači oformljivanje novog sistema) najbolje rješenje je prekid dotadašnje veze. U mnogim slučajevima ipak parovi se radije pretvaraju da je moguće „vratiti se na staro“ nakon izvanbračne veze. Ali zakonitosti ljubavi se ne obaziru na formu ili naša nastojanja, kao ni na racionalna uvjeravanja ili moralne norme. Ljubav slijedi zakonitosti duše koje su u dosluhu sa našim instinktima i našom seksualnošću i ne obaziru se na razum ili moral.

KONZUMACIJA LJUBAVI

Seksualna konzumacija ljubavi nije samo osobni čin. Seksualno sjedinjenje muškarca i žene ima također i univerzalnu dimenziju. Ono nije samo privatno zadovoljstvo, već nešto što se proteže daleko izvan individualnog i što uvlači muškarca i ženu u univerzalni pokret. Sjedinjenje je potpuno kada su oboje povezani sa tom kretnjom, tim univerzalnim pokretom.

Žena se može predati ovom sjedinjenju i u potpunosti uzeti kada je povezana sa ženskošću u punom smislu. Izraz ove povezanosti sa ženskošću je ženina povezanost sa njenom majkom. Preciznije, povezanost sa njenom majkom kao ženom i majkom, kao i sa njenom bakom kao ženom i kao bakom. Ove linije povezanosti idu duboko u prošlost, tako da je žena nošena svojom ženskom lijnijom u osnovnoj progresiji života. Kada je ona u harmoniji sa ovom kretnjom, ona posjeduje snagu za potpuno predavanje i sjedinjenje, kao i snagu želje i strasti. Ona tada također posjeduje snagu da pristane na sve posljedice ovog sjedinjenja, što god da ono donese u njen život.

Isto važi i za muškarca. On se može predati i u potpunosti uzeti samo ukoliko je povezan sa univerzalnom muškošću u osnovnoj progresiji života. Onda on posjeduje mušku snagu, snagu muškosti, koja ima ratoborne oblike. Muškarac je u osnovi ratnik. Slabi muškarac nije sposoban za sjedinjenje jer nije povezan sa snagom svoje muškosti. Ratnik je onaj ko je spreman i ko može obraniti svoju obitelj. On stvara svoj put u životu i štiti i skrbi za svoju obitelj. Muškarac nema tu snagu ako se oslanja samo na sebe. Snaga dolazi od njegovog oca koji stoji iza njega kao muškarac i kao otac. Iza njegovog oca stoje njegovi djedovi i pradjedovi. Tada je muškarac nošen svojom muškom linijom i u harmoniji je sa svojom muškošću. Takav muškarac se može dati svojoj ženi i može je uzeti sa snagom, željom i strasti. On, također, može pristati na sve posljedice ovog sjedinjenja, bez obzira kakve one bile. U tome je veličina. U tom smislu je konzumacija ljubavi najveći nama znani čin. To je naša veza sa dubinama našeg bića. Sva druga razmjena u partnerskom odnosu crpi snagu iz ove osnove, iz ovog sjedinjenja.

Potpuno sjedinjenje je moguće kada oba partnera prihvate da trebaju ono što drugi nudi i da mogu dati ono što drugi treba.

Racionalne kalkulacije ne pomažu. Planovi i namjere skovane u glavama partnera vrlo brzo pokažu svoju nemoć. Ukoliko se vjenčamo zbog forme, želje za sigurnošću, zbog poboljšanja ekonomskog položaja, zbog vjere, zbog statusa, zbog toga što želimo partnera prvenstveno kao majku ili oca naše djece ili kao zamjenu za vlastite roditelje – brak je osuđen na neuspjeh.

Supružnici se možda i neće rastati, ali seksualnost, taj nepogrešivi barometar u odnosima, će biti ozbiljno narušena. Intima će biti problematična ili u potpunosti izostati. A nerijetko će jedan ili oba partnera uspostaviti izvanbračne odnose. Naša instinktivna priroda će kroz našu seksualnost pokušati dovesti stvari u red, ili bar iznijeti na vidjelo ono što nije u skladu sa životnim zakonitostima ljubavi u našem odnosu. Tako se preljub muža npr. u konstelacijama često otkrije kao pokušaj da se uspostavi sistemska ravnoteža u braku u kojem je muškarac tretiran kao dijete od strane žene. Okrivljavanje ili moralna osuda tu naravno ne pomaže.

U ovakvoj situaciji, na sistemskoj razini , kad se žena stavlja u ulogu majke, muževa ljubavnica je zapravo njegova žena. Ukoliko ljubavnica ostane trudna (a trudnoća se u takvim vezama često događa puno brže i lakše), stvoren je novi sistem, nova obitelj. Inzistiranje na očuvanju braka radi forme iz bilo kojeg razloga nema dobre posljedice ni za kojeg sudionika ove, ne tako rijetke životne drame. U ovakvoj situaciji jedino dobro rješenje je da se muž i žena rastanu i da muž ide u svoju novoosnovanu obitelj.

Ljubav želi istinu, a seksualnost je jedan od načina na koji je ljubav razotkriva. Muževa želja da bude vjeran u skladu sa svojim moralnim načelima, kao i jadikovke žene da je žrtva muževljevih seksualnih hirova, odnosno prijevare, ostavljaju dušu – ravnodušnom!

PRIMJER IZ ŽIVOTA

Muškarac i žena ušli su u vezu koja nije bila zasnovana na seksualnoj privlačnosti. Unatoč tome, lijepo su se slagali i imali dobar prijateljski odnos kojeg su i jedno i drugo željeli održati. Nisu imali djece. Onda je žena jednog dana (ili noći) imala strastveni „one night stand“ i ostala trudna. Njen partner joj je „oprostio“ i pristao podizati dijete kao da je njihovo. (Kako se tu osjeća žena, kako muškarac, kako ljubavnik, a kako dijete?!)

Iako su joj instinkti govorili drugačije, žena je pristala na ovaj aranžman, ali se njihova veza ipak raspala. A žena je imala osjećaj da je nevidljiva i da je nitko ne čuje niti uvažava. To je često posljedica tajni i skrivanja istine. Nakon nekoliko godina shvatila je da ne može dulje varati sebe, niti svoje dijete, niti svoju obitelj i odlučila izaći van sa istinom uz veliko olakšanje i sreću što je ona ona, što je njeno dijete to što je i začeto upravo u takvim okolnostima. Jer tu naravno nema ničeg lošeg. Loše je jedino kad probamo prevariti sebe, ili zapravo, zakonitosti ljubavi koje vladaju u našim odnosima. Kada ne prihvaćamo ono što je, već nastojimo život kreirati sami, drugačiji od onog što se stvarno događa.

Interesantno je kako je žena opisala svoj osjećaj potpune otuđenosti i nepripadanja na sprovodu oca svog partnera. Budući da je imala dijete sa drugim čovjekom, ona je zapravo pripadala drugom obiteljskom sistemu i zaista nije imala puno veze sa obitelji svoga partnera. S druge strane, „igrom slučaja“ postala je vrlo dobra prijateljica sa sestrom svog ljubavnika, oca svog djeteta, koja se također vrlo dobro slagala sa njenim djetetom i ne znajući da je ona zapravo djetetova tetka. Sistemske povezanosti i zakonitosti nije moguće prevariti.

Razum je voljan, ali tijelo je mudro.