All posts by alemka1

Belonging & Autonomy



To belong is not only a great feeling, but our deepest need. Everyone wants to belong. But to truly belong, as ourselves, without having to give up so many aspects of our true selves – that is an experience unmatched by any other. We all want that!

When we carry certain roles for our families and our groups, when we try to rectify something in our families through our lives, when we unconsciously spend our lives trying to  bring something into order – then we do not get to truly belong, to belong in a healthy, satisfying way. And then we are also not free.

This is one of the most significant insights of Systemic Constellations – a method through which it is possible to identify , quite easily in fact, what the boundaries of our belonging to different systems are, where we belong or who belongs to us, as well as what comes in a way of healthy belonging. According to insights gained through this method, the majority of troubles we experience in life are actually caused by injuries to belonging. A lot of difficulties we deal with through it could, in fact, be classified as a BELONGING DISORDER.

Often we unconsciously push life and success away in order to belong. Or to include someone else who has been excluded from our family, to ensure their belonging. And in doing that, we lose our place in life and can not live our true potential fully. The issue of belonging is a crucial one for our health, successful relating and sense of well being. To such extent that oftentimes finding our right place, agreeing with it and living life from that space IS the whole therapy.


We all belong

We all belong. It is not possible not to belong. With our most intimate groups and most crucial groups for our survival, happiness and well being – our families – there is no choice. We are all born into a certain family, with its members the way they are and with everything that happened in that family, its history and everything else that belongs to that family, and then also to us. We are part of it and it is a part of us.

The family group is connected through biological ties, but also through the ties of their shared fate. What constitutes FATE of the family is everything that happened in this family through generations. For example, the grandfather in a family might have fought in the war, experienced many battles, killed and than spent years as a prisoner in a war camp. Or a grandmother died while trying to abort her fifth child. Or a father had a child before marrying a mother who he didn’t want to acknowledge. Or the first pregnancy ended as a miscarriage. Or a child was adopted or given for an adoption. Or a family was caught in some large scale events which changed its life in a drastic way, like war, displacement, migration to a far away country, or their community was wiped out in a natural disaster.

Well, some of us might be lucky, so we get to be born into a perfectly functioning family, which hasn’t experienced any traumas, which is affluent and all its members are healthy and successful. Maybe there are such families. I haven’t encountered many. What is a much more likely scenario is that we arrive into a family where some past trauma is lingering over its members through generations, with some traumatic event sending shock waves down the generational line. And this shock wave becomes an intrinsic part of the ocean of our life.

If somewhere in this family’s past a woman died giving birth, there will most likely be the fear of pregnancy instilled into women of this family in subsequent generations. Or if we are born to parents still frozen in grief over the loss of their first child, we will be frozen too. Or if the side our grandfather was fighting on in the war is considered the “wrong one”, we will feel shame and rejection as we are growing up in this family, often not knowing why, not connecting it with our grandfather’s experiences, being effected by it without even any conscious knowledge about his war involvement.

As humans we are all similar – we don’t like to experience pain, grief, sadness, shame, guilt. We want to protect ourselves. And in particular we want to protect our children from such experiences. We try to push away these feelings and the memory of persons and situations they are connected with. So we never, ever talk about this grandfather we are ashamed of, we judge him and somehow quite shortsightedly and naively (and us humans are also all very similar in this) we think if we do this, that we can distance ourselves from him, that we can really deny him the right to belong to us and to our family. We exclude him from our heart.

But belonging in our families is regulated by much stronger forces than our rational will. Our families are hard wired in such a way that belonging is not optional and also doesn’t depend on whether someone acted honorably or not, whether someone died young or lived long, whether he or she was born legitimate or not, whether he or she is considered good or bad. We all belong, we all belong equally and we all have equal right to belong.


We all belong equally

So what happens, if we try to exclude someone in this way? The grief, the shame, the invisibility, the pain will only shift to some other member of a family, a younger one, usually the least defendable one – a child. So, a grandson of that grandfather will start behaving and living a life which resembles the grandfather’s. This dynamic is visible in Germany in the neo-Nazi phenomena. And also in Croatia, where the generation of the WW II grandchildren is holding onto some of Ustasa ideology.

The same happens with the totalitarian aspects of partisan or communist ideology that we judge as bad and shameful and in that way exclude. It will somehow be included in lives of future generations, as indeed we witness both of these aspects of the Croatian past continuing to be very much alive on the Croatian contemporary political and social scene.

The rule of belonging is that whatever we exclude through our judgement, pain or shame, will come back through a back door and re-include itself.


Need to belong

But what about our own need to belong? Can we exclude ourselves? Do we have to belong to our family? In short, the answer is yes. What is often misunderstood is how strong our need to belong is. The issues of belonging, and the denial of belonging we inflict on ourselves and others have serious consequences. Belonging is not optional, a matter of rational decision: it is a matter of survival and it is on a level of instinct. It is an inbuilt mechanism which guards our family groups, which determines who belongs and who not and which we can not change easily. We can change our name, we can migrate to a far away country, we can break all contact with our family, we can adopt different spiritual families and social communities in hope that they will provide “better families” for us, but we will not be able to change anything of importance. We can’t change what happened in our family, we can’t make things different form what they are, we can not have a different grandfather or not have this out of wedlock half-brother, and certainly we can not have different, better parents (which most people who come to therapy wish for and believe are entitled to).


The good news is that we do not even have to, we don’t need to change anything that happened in order to live happy and successful life. Because our happiness does not depend so much on what happened in our lives and our families, but on how much we are in tune with it. So, luckily for us, to be happy, we do not need to be born into a perfectly functioning, rich family. All that is needed for happiness is agreeing with EVERYTHING the way it is and the way it happened. Accepting everyone’s right to belong and accepting our belonging makes us belong in a good way.

Then this belonging does not feel like unhealthy dependency or limitation to our freedom, but like a spring board from which we can jump into the river of life, where ever she might be carrying us.

On the other hand, rejection and non-acceptance of our roots and the ties that bind us actually make us tied firmly to the shore we are trying to escape from. Only with the full acknowledgment of this rope which ties us to the shore, we can untie it and float away. Not seeing how firmly we are tied and in what way, or refusing to accept our ties, makes us entangled forever in an unhealthy way, with a lot of accompanying frustration and a lot of strife for autonomy. We want to be independent, free, autonomous. It is as if in the process to free ourselves from the ties which bind us, we keep throwing our arms and legs around and thus become even more entangled.

Agreeing with the conditions of our belonging, with all the limitations this might involve, paradoxically, cuts the knot and sets us free.


Belonging or Autonomy – a false dilemma

Our wish for autonomy is a wish to be free from entangled, unhealthy, blind belonging. When we belong in a healthy way, we have no desire for autonomy. Behind striving for autonomy there is a desire to run away from entangled belonging. But autonomy is not an answer or the opposite end of entangled belonging. Healthy belonging is.

It is not like Autonomy and Belonging are being on the opposite side of the continuum, opposing each other. Healthy autonomy arises from healthy belonging.


So the question is not so much “to belong or not to belong”. We do not have this choice anyway. The question is HOW TO BELONG IN A HEALTHY WAY? And this is a question the method of systemic constellations can give an answer to in a lived, experiential, effective and a profound way.

The answer is somewhere along the lines of understanding and accepting our place in the world, exactly as it has been given to us, together with our families and everything that happened, without any desire to change anything, being in complete agreement with our destiny, our path. And also seeing our path not as separate, but embedded in a much bigger picture of which we are only a small part, indistinguishable from others.

The price of belonging only feels too heavy if we are in disagreement with the conditions our belonging sets for us. Paradoxically, what gives us some freedom is only the full acknowledgment of the ties that bind us and our full agreement with them. Once we are prepared to pay the full price, we realise that it is doable and not impossible after all. Whatever was given to us, we have the capacity to carry. And the capacity to agree with!


There is no autonomy

There is another aspect to this false dilemma of “belonging versus autonomy”.

Whatever we mean by this concept of autonomy, we can hardly find it anywhere in nature, in the world around us or in our social systems. Simply because it is not how the world is structured. We are all connected. We all move in systems within systems within larger systems, in which we are all under influence of systemic forces which “run the show”. That individuality is a questionable concept in a living world biologists have found out through their observation of the flocks of birds, schools of fish and herd animals. This concept we also have to dispose off in every new constellation, as we see how each, so called individual life, is intrinsically connected with and influenced by systemic forces of the family and other groups we belong to. Similar forces that organize flocks of birds are also responsible for the organization of human social systems.

Our concept of autonomous individuality has also been challenged through the cutting edge findings of quantum science and new consciousness research, as well as through many ancient philosophical and spiritual teachings of different schools and traditions .

“Where exactly do “you” end and the rest of the universe begins? If you internalize and change with every interaction you have with the universe – every bit of food you eat, every person you meet, every place you have visited – what exactly does it mean to be you? How can you be considered autonomous? What we regard as Self is only a physical manifestation of our experience, the summation of our Bond with the universe. Our interaction with our world is a conversation, not a monologue; just as the observer changes what he observes, that which is observed changes the observer. And as we now realise, these influences are not limited to those of our immediate environment or even to the earth itself but extend to the farthest reaches of the cosmos.”  (Lynne McTaggart)


We all belong. We are all connected. And we are all part of something bigger. Often the solution to most troubling problems lies in finding exactly where and how we belong, as well as finding out who belongs to us. And then also in transcending this belonging. Or expanding the framework of “our family” or “our nation” or “our religion” to include everyone and everything.

There is a certain kind of autonomy, which might come to us, usually later in life, as we climb the mountain of spiritual insight higher and higher, until we find ourselves alone at the peak. Hellinger has stated that personal development means letting groups go and finding new groups until you find yourself alone. It is the experience of someone who doesn’t belong anymore and is free to connect in the moment and let go again. This freedom from belonging to any particular family, national, religious or any other group is attained as we experience our connection to that which guides us all and which is behind all our earthly efforts. Such ultimate autonomy is invariably spiritual in nature and is expressed in our surrender, belonging and merging with the Divine.

This is something Constellation method can assist us with. It is also the inevitable outcome of our exposure to this work, through which we learn to surrender to the forces bigger than us which we encounter through it.


The way HOME where we all belong

To use a metaphor of a boat again, we can see that often, in our wish to disentangle ourselves from anything difficult that belongs to us, we row like mad towards some imagined autonomy, not realizing the boat is firmly tied to a shore. If we allowed ourselves to rest for a while in a boat which gently sways, maybe lie on our back with the view of the expensive, limitless sky and allowed ourselves to feel one with the sky, with the river whose waves sway us gently, one with the boat, the shore and even the tie, if we allowed ourselves this experience of ONENESS, than we will know we belong right here and everywhere else at the same time.

We might also realize that there is nowhere else to get and that we can’t be separate from that boat more than the waves are separate from the water which sways us gently. We might even fall asleep lying like this in the boat, giving up our struggle for freedom, surrendering thus our independence and autonomy ever more. So we might not even notice when the tie loosened up and when our boat carried by the river’s current started its effortless journey downstream. Free to be one with the river. Carrying us and with us all those who belong to us and to whom we belong, to maybe meet other boats on the river as we all eventually find our way floating to the ocean, our HOME to which we all belong.

Alemka Dauskardt


“Whoever has learned how to listen to trees no longer wants to be a tree. He wants to be nothing except what he is. That is home. That is happiness.”

(Hermann Hesse, Bäume. Betrachtungen und Gedichte)




“Australians” poem



Having renounced the countries of our ancestors,

like children without mothers,

we wander aimlessly between your beautiful shores.

The beauty that was never ours to take.


The riches, the bounty, only painful reminders,

the spiritual loneliness of inner landscape.

Yearning for some other place.

Pretending not to see the black face of this Mother.


How to fill this hole where the soul once was?

Obese and happy-go-lucky larrikins,

how do you find your way across this continent whose ancient walking tracks long forgotten you never bothered to learn about?

The Songlines was never your lullaby song.


The black crow cries as we tramp on this sacred ground,

not knowing that this is not a country,

but the Soul-Home-Spirit-Land.

The oneness of Tjukurpa forever lost on us.


It is too big to be spanned by endless suburbs, takeaways, and car tire shops.

Still, we press on.

Waltzing all the true blue way: “I still call Australia home”.

Big bananas, cows, pineapples and prawns.

Please, please stay behind me as I hit the open road.


Into the desert, maybe I find my salvation there.

Feeling unconscious yearning for what the blackfulla has.

How do I find in myself what I killed in him?

Where do I look? Where do I find my lost soul?


Cry, you crow, cry …. as I fall from Wholeness

into this lazy affluent “Australian way of life”,

into comfortable, sugar coated Nothingness.

Where is this road I built taking me?

So, I take my leave from you,

I depart from your flashy built up shores.

With some relief,

realizing and admitting: it is elsewhere I belong.


But I don’t leave you, the ancient land, you powerful teacher.

The spirit-full landscape etched lovingly into my heart forever.

Grateful for the learning:

a gentle reminder oozing from your beauty

and a thunder from your awesome skies,

teaching me the true meaning of Home.






photos by Alemka

Konstelacijske teme / Constellating Themes


Šta radimo na modulima? Koje teme se obrađuju? Kako se uče konstelacije? Koja pitanja, osobna i profesionalna, možemo postaviti? Sa čime se sve konstelacije mogu nositi? Šta sve možemo “popraviti” konstelacijama? Ovo su česta pitanja onih koji se tek susreću sa konstelacijskim pristupom. Teme variraju ovisno o tome što sudionici donose na radionicu, ali često su to univerzalne teme koje nas svih duboko dotiču. Kao primjer, dole je navedena lista tema na kojima smo radili u okviru jednog nedavnog modula.


  • Pokret posezanja za majkom. Iscjeljivanje ženske linije prekinute kroz traumu smrti ženskog pretka, žene koja je umrla rađajući svoje 18-to dijete. Zauzimanje našeg mjesta u zajednici žena, uz prihvaćanje “ženske sudbine” bez straha.
  • Dolaženje do iskustvenog uvida da ne moramo ponovno proživljavati patnju naših majki i da ne moramo trpjeti isto što i ona (šutjeti i trpjeti i biti žrtva nije vrlina!)
  • Iskazivanje poštovanja našim očevima i muškim precima koji su prenijeli život kroz nezamislivu oskudicu, ne tako što ćemo žrtvovati svoje blagostanje i sreću, već tako što ćemo živjeti puni, bogati i zdravi život.
  • Osnaživanje muške linije
  • Ostavljanje tereta naših roditelja i predaka njima
  • Obiteljske tajne (vezane za očinstvo)
  • Nošenje sa zlostavljanjem; mogu li zlostavljaču dati mjesto u svom srcu?
  • Završavanje nečeg za one mrtve iz našeg obiteljskog sistema koji nisu u miru i koji nas “vuku za noge”.
  • Suočavanje sa posljedicama pobačaja.
  • Pronalaženje našeg iščezlog brata blizanca koji nas konačno upotpunjuje.
  • Pokret kolektivnog pomirenja: Islam i Kršćanstvo , nošenje sa posljedicama vladavine Turskog carstva



Those who are only starting to encounter systemic constellation approach often wonder what kind of questions and life difficulties constellations can help with. As an example, below is a list of themes we worked on during one of recent weekend modules.

  • Reaching out movement to the mother. Healing of the female line broken by trauma caused by a female ancestor dying giving birth to her 18th child, taking our place among women & agreeing to sharing in “female destiny” without fear
  • Learning that we do not need to re-live our mother’s suffering and put up with what she had to (being a martyr is not a virtue!)
  • Honoring our fathers and male ancestors who passed life on through incredible hardship, honouring not through sacrifice, but through full, prosperous, healthy living
  • Strengthening the male line
  • Leaving the burdens of our parents / ancestors with them
  • Family secrets (related to parenthood)
  • Dealing with abuse: Can I give a perpetrator a place in my heart?
  • Completing something for the dead who are not in peace and who are “pulling our legs”
  • Facing the consequences of abortion
  • Finding the vanished twin brother who finally completes us
  • Collective reconciliation: Islam & Christianity (dealing with the consequences of the Ottoman Empire rule in my country/culture)



The un-screamed scream of men


There was something in recent social campaigns aimed at highlighting abuse perpetrated by men that I felt uncomfortable about. It wasn’t till recent constellation I facilitated in Turkey that I could understand my discomfort better, and also explore how different levels of acting in the world correlate or interfere with a systemic approach.

Surely, those who abuse have to be hold responsible and, if possible, be appropriately sanctioned. Surely, gender based abuse has been going mostly one way, in a direction from men to women. Sure, women on the whole have suffered greatly through centuries of patriarchy.

It is clear that social, political and legal action is appropriately called for, no doubt about that. But, there is more to it than that, these areas only highlighting some aspects of the complexity inherent to our male – female human predicament and the related issues. Having been a systemic constellation facilitator for many years, I am primarily interested in the systemic aspect of issues concerning a relationship of one half of humanity towards its other half. And there is no doubt that the relationship between these two editions of human beings has been badly damaged and is in trouble. We can all witness that. Women have been oppressed and treated like a “lesser value half” for centuries, only in the last hundred years or so gaining more ground in terms of their human rights and equality. But this battle is far from over, as we are reminded daily by more examples of oppression and unequal treatment. And it does seem appropriate to call this process a battle, as so often our male-female relations are remindful of the two sides in the waring conflict. It is as if we have less and less understanding of each other, less compassion for the other’s position and no solutions which would have us “battling” these issues side by side, together, rather than each other.

Adopting a systemic perspective provides an opportunity for both men and women to do exactly this: stand side by side and open ourselves wide to the insights that come to us about systemic forces which created such a stand-offish position between us at the first place. It also means non-blame, no judgement, it doesn’t necessarily call for punishment or demand a retribution. It does not need to be concerned with legal sanctioning. This position is devoid of anger and moral righteousness. It doesn’t fight against or for anything. It only observes, with equal compassion for all included.

Only systemic perspective offers systemic solutions, which, as constellators know all too well, is always a solution equally good for everyone in the system. Every other perspective, like social action, legal sanctioning, political campaigns and other, has got a place and a role to play, and yet, if we go with them, we often loose the neutrality of the perspective needed to find the solution on a systemic level. From a systemic view point, as soon as we feel too much compassion for the victim, we side against the perpetrator. As soon as we see the two positions of a victim and a perpetrator as fixed and attribute them to a particular gender, we have lost the ability for a systemic approach. As soon as we even label something as “abuse”, we have already made a judgement which closes the door to systemic insight.

And, yes, we can assume, these different aspects can be addressed parallel on different levels, and theoretically it is possible for a systemic facilitator to also be an avid social justice campaigner or take political action. I would argue, though, that such position is extremely difficult and that in order to develop our “systemic sensitivity” we need to practice this attitude of non-judgement and radical inclusion daily, and in all aspects of our life, not just when we facilitate a constellation.

Gender relations are one of these areas where our systemic viewpoint can be valuable, and possibly more effective in bringing deep, lasting change than social campaigning. But it is certainly more difficult to hold this position of systemic restraint which does not “play the first ball”, specially when we are all effected, we all are either a man or a woman, and when taking sides happens by default. The extent to which we are able to practice this systemic restraint though, may be directly correlated to the possibility of new solutions opening up for us all.

These are complex issues and much is at stake. Clearly, the future of humanity depends on us successfully negotiating its “dualistic gender nature”. And it seems we are not doing too well at present. What the real systemic causes are behind this, it is difficult to grasp, but we understand it mostly as a legacy of a long period of patriarchy.

The Turkish experience

Probably nowhere more than in Turkey we see the consequences of patriarchy better. As a descendant and the systemic inheritor of Ottoman Empire, Turkey is the country borne out of it, patriarchy being its basic social building block. For centuries women have had no value, rights or equality, certainly not in ways we understand these today. Men were the masters of their lives, and their bodies. Many a constellation in Turkey takes us to the painful experience of their female ancestors, their despair and suffering made palpable through representatives, almost unbearable to hold. In one poignant constellation, which depicted the times gone-by, one woman’s question about overweight took us to her distant female ancestor, whose destiny this woman knew of. She was captured in the far corner of the Empire, taken away from her parents, country and kin at a young age and was kept as a slave, a possible gift to a Sultan. The only defense she had, and the only means of control over her body, and possibly over her predicament, was to overeat and thus make herself less attractive and less desirable.

It seems that many women in present day Turkey are not only angry with men in general, but have also given up on them, having no faith or hope that the hurt caused can be compensated for or healed. Some don’t have partners and if they do, they (women) seem to have an upper hand.  They often are hiding and protecting their feminine nature, with the sense of not being able to afford being vulnerable, to trust and to rely on men.

There are also women with a strong masculine energy, maybe compensating for absent or emasculated men.  Many men have, during the days of the Ottoman Empire, suffered this fate, being emasculated in a literal sense, having  been castrated so as not to be able to “saw their seed” and interfere with inheritance lines while performing their, usually servant functions. Regardless of our possible stereotyped images of Turkish men, it seems that their masculinity has been weakened too. Constellation after a constellation shows absent fathers, emotionally non-present partners, men who died early, took part in conquests all over the world, who killed and were in danger of being killed, constantly, through centuries. In other words, we see men weakened by traumas of violence. We see this in constellations mainly set up by women, and it is about their fathers and other male ancestors. Not many men partake in workshops and are cautious about setting up their questions. One man’s work was mostly about just crying bitterly on a seeker’s chair for a considerable amount of time. For another one it took six workshops to decide to set up his own work. It is this man’s constellation that impacted me, and others present, greatly.

He mentioned at the beginning that he had not had any older male models in his family. One of his grandfathers died when his father was only three years old. The other one suffered a terrible trauma serving as a soldier, being inside a tank as it exploded. As we set up this second grandfather, many participants in a group could feel sick to the stomach with sheer horror of his experience, the pain and suffering literally spilling out of a constellation. We all witnessed the representative for the grandfather going through agony, but not really being able to express his pain. It was as if he had to contain it all within himself.

This portrayed a somewhat universal picture, almost like an archetype of a contemporary man, of how men are supposed to be. Outwardly, this man’s suffering was manifested as “strictness”, that is how he was in his life, as described by his grandson, who also added that he never liked this grandfather, and kept away from him. Before the constellation this grandfather  was described without much compassion, as a cold and strict man. His representative reported on his inward experience, as he was channelling the glimpses of the grandfather’s trauma: “There is a huge scream in me wanting to come out”.  But nothing came, he remained silent, containing all the agony within, motioning helplessly.  This image made me wonder, how many men go through life like this, each closed in within their own tank, unable to let the scream out!?

It was interesting that many women in the holding circle though, have felt and expressed, seemingly, what he could not. Also, during and after a constellation many participants wept with compassion for this man and his fate. Everyone was touched as it was obvious how this man, and how many men have suffered through endless wars, army service, far away from their homes, their lives endangered, often forced to kill as not to be killed. Observing and feeling the group, I had only one thought in my head: “the suffering of Turkish women through centuries can only be matched by the suffering of Turkish men”.

And I understood that this is how it has been, and partly still is,  all over the world and all over again. Men are the victims of patriarchy too. Many of them could also say “me too”. But even such outing, which could provide a bit a of relief, is not available to them. Because they are, on the whole, seen as the perpetrators of patriarchy, the ones to blame and hold responsible. And, it is true, their kind has caused suffering too, so now, in addition to their pain, they have to carry that responsibility as well. This often means desperately trying to hold onto their masculinity, or the stereotyped view of what it means to be a man and act “manly”, which often includes introjects like “be strong, don’t cry, don’t show vulnerability”. And it is still expected of them to go out there, earn the living in increasingly competitive environment, support their children if not their wives as well, and to be a protector, and also “sensitive” to our, women’s needs. And how on Earth can they do that without our support, our compassion, not just for them and their position in the world, but for all of us caught in this deadly tango we can only dance together?!

Me too, I suffer this predicament us women and men found ourselves in. And I understand that you too, dear man, suffer, suffer deeply and without the right to victimhood, without the outlets for sharing pain available to us women, suffer in silence. I too understand now how deeply you have been hurt, carrying the pain of violence and wars in your body/soul without the permission to cry, and how tough you had to make yourself to contain that scream inside. I understand a bit  better now as I systemically open myself to everything and everyone, across gender lines, and without preconceived judgement, thus enabling my soul to hear not only the cries of women, but also the un-screamed scream of men.

I do believe that as more of us, men and women, are able to hold this position of a systemic observer, just allowing everything that has happened to find its place and its expression, without need for judgement, action, punishment, compensation or atonement, the new systemic insights will emerge, creating a path for us, men and women, to walk onto, towards our shared future,  in more harmonious ways. Systemic constellators among them surely can help to pave that way.


Alemka Dauskardt

first published in “The Knowing Field” International Constellations Journal, issue 32, June 2018


Razgovor o konstelacijama

Razgovor o sistemskim konstelacijama

sa Alemkom Dauskardt

za program „Pola sata gosta“ hrvatskog radija


U ovom razgovoru možete naći odgovore na sljedeća PITANJA:

  • Što su obiteljske ili sistemske konstelacije?
  • Koja su to saznanja o našim odnosima koja dobivamo kroz sistemske konstelacije?
  • Da li nam možete dati neki konkretan primjer?
  • Da li nam možete reći što to znači da je netko isključen i možda dati još neke primjere?
  • Koji su znaci ili kako se ova isključenja mogu manifestirati u našim životima?
  • Što nas sistemske konstelacije mogu naučiti o bolesti?
  • Što se zapravo dešava u konstelacijskom radu? Kako ljudi poprime osjećaje nepoznatih osoba koje predstavljaju?
  • Koja se pitanja / problemi mogu razrješavati kroz ovu metodu?
  • Kojim postupcima ili procedurama u konstelacijskom pristupu je moguće rješiti neke od ovih teškoća?
  • Možete li nam dati neki primjer sistemske upletenosti koja nije dobra za nas?


  • Što su obiteljske ili sistemske konstelacije?

Obiteljske konstelacije su, između ostalog, metoda psihoterapije koju je u ovom sadašnjem obliku koji se danas koristi diljem svijeta osmislio Bert Hellinger, njemački teolog, filozof, pedagog i psihoterapeut. Međutim, konstelacije nisu samo psihoterapeutska metoda, jer ova se metoda koristi i u drugim profesijama, kao na primjer u pedagogiji i u poslovnom konzaltingu. I umjesto obiteljskih bolje ih je zvati sistemskim jer ih primjenjujemo u radu sa različitim sistemima, a i zato jer smo u njima rukovođeni i saznanjima iz teorije sistema. Obitelj je samo jedan od sistema na koji je moguće primjeniti ovu metodu, ali i najčešći jer upravo u obitelji dolazi do zapetljaja i zaglavljenosti koje mogu imati najbolnije posljedice za naš život.

Možda bi onda bilo bolje reći da su konstelacije metoda pronalaženja rješenja za teškoće koje nas ponekad muče u životu, bilo da se radi o psihološkim ili fizičkim poremećajima, problemima u odnosima: intimnim, obiteljskim ili poslovnim, bilo da se radi o kriznim stanjima duha, odnosno poremećajima koje bi možda mogli staviti pod zajednički naziv – bolesti duše.

A onda, potrebno je naglasiti, sistemske konstelacije nisu niti samo metoda. Naime, kroz konstelacijsku metodu došli smo do određenih saznanja i uvida na polju ljudskih odnosa koje danas čine jednu doktrinu o funkcioniranju ljudskih sistema, od tjelesnog preko obiteljskog do nacionalnog nivoa.

Znači, sistemske konstelacije su također jedan sistem znanja o tome što doprinosi zdravlju, a što pojavi bolesti, što treba činiti da bi naši odnosi funkcionirali dobro, a što ne smijemo činiti ako želimo dobre odnose, kao i kako postići zdravu ravnotežu u našem životu tako da možemo disati punim plućima, živjeti ispunjeno i imati skladne odnose – sa samim sobom, sa svojim najbližima i u poslovnom okruženju.


  • Koja su to saznanja o našim odnosima koja dobivamo kroz sistemske konstelacije?

Ova saznanja o funkcioniranju ljudskih odnosa uključuju npr uvide o tome:

  • Kako najbolje funkcioniraju odnosi između muškaraca i žena
  • Kakav mora biti odnos roditelja i djece da bi se djeca osjećala sigurnim i bila spremna prihvatiti život
  • Što je prikladno , a što ne u odnosima roditelji – djeca
  • Štetnost zamjene uloga roditelja i djece i kako je izbjeći
  • Da mnogi uzroci depresije i ograničene životen energije dolaze uslijed odbacivanja života takav kakav nam je dan i kakav nam je došao kroz naše roditelje
  • Da ukoliko roditelji nose teret djeca im pokušavaju pomoći tako što njihov teret žele preuzeti na svoje leđa, često kroz bolest i životni neuspjeh
  • Kao i da mnogi problemi koje imamo danas imaju svoj uzrok u događajima iz prethodnih generacija koji nisu razrješeni na dobar način.

Većina ovih dinamika odvija se na nesvjesnom nivou i kada se osvrnemo na svoje živote često nećemo moći razumjeti zašto se naši životi odvijaju po određenim obrascima, čak i kada to ne želimo. Konstelacije nam mogu pomoći da nađemo odgovore na vrlo konkretna osobna pitanja kao što su:

  • Zašto sam odabrala ovu profesiju
  • Zašto sam odabrala nasilnika za muža
  • Zašto se osjećam kao da nigdje ne pripadam
  • Zašto ne mogu naći svoje mjesto u svijetu
  • Zašto stalno imam doživljaj odbačenosti
  • Zašto postoji distanca i konflikt između mene i moje djece i sl.

Na mnoga od ovakvih i sličnih pitanja postoji odgovor, odnosno postoji razlog za većinu životnih situacija u kojoj smo se našli.


U velikom broju slučajeva metoda sistemskih konstelacija nam omogućava da otkrijemo uzročno-posljedičnu vezu između trenutne životne situacije, odnosno neke poteškoće, životnog problema i određenog događaja, situacije ili doživljaja iz naše obiteljske prošlosti. Također, otkriva nam zakonitosti koje vladaju nama i našim odnosima, koje su uglavnom skrivene i podsvjesne i o čijem se postojanju vrlo malo zna.

To ne znači da su ove sile nova, moderna pojava, naprotiv, za njihovo postojanje i važnost znale su mnoge drevne pa i plemenske kulture. Nerazumijevanje ovih sila i nepoznavanje mehanizama kojim one djeluju na nas, također, ne znači da nismo pod njihovim uticajem. Posljedice njihovog djelovanja vidimo svakodnevno u svojim životima, a kroz konstelacije vidimo i način njihovog djelovanja.

Ove sile bi mogli usporediti sa silom gravitacije. Koliko znamo, gravitacija je oduvijek bila dio pojavne stvarnosti na ovoj našoj planeti, ljudima su jabuke odavno padale na glavu ako su sjedili ispod stabla. Newton nije izumio gravitaciju, samo nam je pomogao da je razumijemo našom glavom, odnosno našim razumom, a ne samo čvrgom na našoj glavi.

Upravo tako nam ove sile koje djeluju u našim životima i čija je svrha uređenje naših odnosa u obitelji i zajednici, lupaju životne čvrge na različite načine: čine nas nesretnim, bolesnim, razvode naše brakove, odnose djecu u ovisnost, čine nedostupnim ono što najviše želimo – sve dok ne spoznamo njihove zakonitosti i mehanizme njihovog djelovanja.


  • Da li nam možete dati neki konkretan primjer?

Upravo sam pročitala članak o čovjeku koji je godinama bio na terapiji zbog općeg životnog nezadovoljstva i depresije, kao i zbog svoje fasciniranosti mrtvima. Svom terapeutu često je govorio kako osjeća neku neobjašnjivu čežnju i usamljenost, kao i da je oduvijek želio imati brata.

Još uvijek u terapiji, kada mu je bilo 44 godine umrla mu je majka, a otac mu je tog istog dana otkrio tajnu koju su čuvali od njega sve ove godine. Prije nego što je on rođen njegovi roditelji imali su još jedno dijete, njegovog brata koji je umro samo par mjeseci prije nego što je on rođen. Roditelji su se zarekli da mu neće ništa reći o tome kako bi ga poštedjeli, sve dok jedno od njih ne umre.

I tako je on 44 godine proveo u nesvjesnom traženju onog što je osjetio da nedostaje – svog starijeg brata. Ono što je prouzrokovalo depresiju nije bio gubitak starijeg brata, već isključenje tog brata iz njegove i također iz obiteljske svijesti.

U konstelacijskom radu se svakodnevno susrećemo sa sličnim primjerima i kroz konstelacijsku metodu došli smo do spoznaje da upravo ono što je isključeno ima najveću moć nad nama i upravlja našim životima. A skoro svaka obitelj ima nešto što je isključeno. Isključena može biti osoba ili određeni događaj iz obiteljske prošlosti.

Svi mi imamo skrivene duhove u našem obiteljskom ormaru. Ono što nas proganja i plaši nisu mrtvi, oni koji su otišli, već praznina, zbunjenost i nesigurnost koju stvaraju tajne naših obitelji.

Život nam svašta donese. Nikad ne znamo šta će nas zadesiti, kakva nesreća,  gubitak najmilijih, hendikepirano dijete, rat, neimaština, prirodne katastrofe – iznenadnim udarcima sudbine svi smo izloženi i od toga se ne možemo zaštiti. Koliko god se može biti teško nekad nositi sa tim nedaćama, sve je moguće dobro preživjeti. Naime ukoliko se gubitak ožali, i najveća tuga se jednom završi. Ono što nam onemogućava da krenemo dalje i ono što može učiniti da se negativni sklopovi prenose na druge članove obitelji kroz generacije su upravo neprocesuirani gubitci, neintegrirana bol, kao i tajna koja obavija određeni bolni događaj.


  • Da li nam možete reći što to znači da je netko isključen i možda dati još neke primjere?

Primjeri isključenja su često, kao u našem primjeru djeca koja umru rano, a koja se ne spominju, zatim prekidi trudnoće, ponekad prijašnje veze naših roditelja koje se taje, situacije kroz koje je naša obitelj nepravedno profitirala, te sudbinske povezanosti koje nastaju kroz situacije smrtne opasnosti, kao što su ratovi i nesreće.

Do isključenja dolazi najčešće zbog velike boli koja je povezana sa gubitkom, kao i zbog naše želje da zaštitimo druge članove obitelji, prije svega djecu od bolnih gubitaka ili da sakrijemo nepravdu ili zbog srama, nekad ljutnje.

Na primjer, kao već spomenuto, roditelji često kriju od svoje djece smrt djeteta koje je bilo rođeno prije njih. To je naravno njihov pokušaj da zaštite dijete, kao i same sebe od boli povezane sa tim gubitkom. Zatim, također roditelji kriju od djece svoju djecu iz vanbračne ili prijebračne veze. Ili djecu koja su data na usvojenje. Roditelji ovo naravno čine u najboljoj namjeri, često vođeni uvjerenjem da ono što ne znamo nas ne može povrijediti. Međutim upravo je suprotno. Povrjeđuje nas i šteti nam upravo ono što je od nas skriveno.

Kroz konstelacijsku metodu smo došli do uvida da kroz nas djeluje određena obiteljska savjest koja se brine o očuvanju cjelovitosti, odnosno o pravu pripadanja. Ova obiteljska savjest brine o tome da svi imaju svoje mjesto i izgleda ne trpi isključivanje kroz tajne, zaborav ili počinjenu nepravdu. Ova sila koja djeluje u našim obiteljima želi da svi imaju svoje mjesto i ne miruje sve dok to nije tako.

Što to znači? To znači da ukoliko postoji neka vrsta isključenja u našem obiteljskom sistemu, ova će nas sila primorati da se prisjetimo, da tajna izađe na vidjelo, ili da se stari računi poravnaju. Kako? Na taj način da će nam stvarati probleme u životu sve dok svemu što se desilo i svatkom tko pripada ne damo pravo mjesto ili ne odamo dužno poštovanje ili dok se tajna ne otkrije, ili dok se ne prisjetimo svega onog što je potisnuto, znači dok ponovo ne uključimo ono što je bilo isključeno.


  • Koji su znaci ili kako se ova isključenja mogu manifestirati u našim životima?

Većina životnih problema i teškoća koje doživljavamo u našim odnosima i na poslovnom planu, kao i većina psihičkih i fizičkih bolesti, poremećaji prehrane, ovisnosti, depresija, pomanjkanje životne energije, opće životno nezadovoljstvo, neuspjeh, sklonosti nezgodama, riskantna ponašanja – sve ovo može biti odraz, i  najčešće je odraz, sistemske neravnoteže u obiteljskom sistemu koja je prouzrokovana ovim isključenjima, odnosno odsječenošću od nečega što nam pripada, bio to događaj iz naše obiteljske prošlosti, ili osoba kojoj smo nešto uskratili: pripadnost, zahvalnost, ispriku, kompenzaciju za nešto, mjesto u našem srcu često.

Ovo nam ponekad može zvučati čudno , da postoji neka sila, neki entitet koji o svemu ovome vodi računa, koji zna tko nedostaje ili tko je uskraćen i koji nas onda može primorati da zastanemo, da se osvrnemo, da prihvatimo, da uključimo. Mi nismo naučili razmišljati na taj način. Mislimo ako smo nešto loše napravili ili utajili ili nekome nešto uskratili da se možemo izvući samo ako nitko za to ne dozna. Ili da ćemo od bolnog gubitka prije braka poštedjeti našu djecu ako im ništa o tome ne kažemo. Cijena za to je životni neuspjeh i bolest.

I općenito mislimo da smo mi puno veći gospodari vlastitih sudbina nego što je to zapravo slučaj. U nama i u našim odnosima vladaju određene zakonitosti o kojima mi u načelu vrlo malo znamo. Kroz konstelacijsku metodu otkrivamo sve više o tim zakonitostima i kako funkcioniraju:

  • Zašto i kako će unuk platiti za nekažnjeni zločin svoga djeda o kojem ništa niti ne zna?
  • Zašto će dijete biti psihotično ukoliko mu se taji tko mu je otac?
  • Zašto ćemo biti depresivni ako je sestra blizanka naše majke umrla pri rođenju, a mi o tome nismo niti znali?
  • Zašto ćemo mi živjeti sa osjećajem odbačenosti i ne pripadanja ako je prvo dijete naših roditelja dano na usvojenje?


A onda, ako malo više naučimo o ovim zakonitostima možda ćemo otkriti i zašto smo izabrali određenog partnera, profesiju, određeni životni put. Često su sve ove odluke uzrokovane ovim zakonitostima kojih nismo uopće svjesni. Naši životi i sve ono što nam se desi često nam se čine vrlo kaotični, međutim se odvijaju po prilično pravilnim obrascima, samo što ih mi nismo svjesni.

Zašto netko postaje alkoholičar, zašto se netko razboli, zašto netko prokocka sve što ima, zašto je netko uspješan a nekome ništa ne ide od ruke?

Bert Hellinger začetnik ove metode, otkrio je ove pravilnosti po kojima se naši životi odvijaju, odnosno zakonitosti koje u niima vladaju. Nazvao ih je Zakonitostima ili Pravilima ljubavi.

Ljubav, također je otkrio, nije osjećaj ili nešto što nam se u životu desi ili ne. Ljubav slijedi određene zakonitosti i postoje određeni uvjeti koji joj pogoduju i koje joj moramo osigurati da bi je imali u svom životu, a također postoje i okolnosti koje joj ne pogoduju i koje moramo izbjegavati ako želimo da ljubav cvate u našim odnosima.

Naravno, ovo se ne odnosi na romantičnu ljubav, niti samo na partnersku ljubav, već i na ljubav između roditelja i djece, ljubav prema zanimanju, uspjehu, zdravlju, ljubav prema životu u najširem značenju.

Kod mnogih od nas ova ljubav prema životu kakav imamo i kakav nam je dan, kakav je došao do nas kroz naše roditelje, našu obitelj, sa svim okolnostima pod kojim je do nas došao, na određeni način, kroz određenu obitelj, u određenoj zemlji –  ne postoji. Ili je vrlo ograničena. A bez toga nema uspjeha, zdravlja, sreće.

Veliki dio konstelacijskog rada odnosi se na prihvaćanje života onakvog kakav nam je dan i kakav je došao do nas upravo na način na koji je došao do nas i upravo kroz roditelje kroz koje je došao do nas. Mnogi od nas nisu napravili taj prvi početni korak dolaska u život. Nekad život i prođe , a da zapravo nismo u njega zakoračili. Mnogi od nas trebaju pomoć za taj prvi korak, tu prvu kretnju prema ljubavi, zdravlju i uspjehu.

I to može biti izazov koji leži u pozadini mnogih od naših životnih teškoća bez obzira na našu dob, spol, profesiju, nivo obrazovanja. Ovo je univerzalni izazov življenja i isto tako univerzalna kretnja prema životu koju svi trebamo napraviti.

U tom smislu konstelacijski rad nije rezerviran samo za psihički bolesne, pa čak ni samo za one sa životnim teškoćama. Konstelacije nas uče o pristupu životu koji je potreban za životni uspjeh, uče nas o životnom stavu koji dovodi do zdravlja. Također, kroz njih možemo naučiti puno o Zakonitostima koje vladaju u našim odnosima da bi bolje razumjeli sebe i ono što nam se događa u životu. Kao i da bi mogli poduzeti ono što je potrebno za sreću, našu i naših bližnjih, a prije svega za sreću naše djece.

Moguće je dakle educirati se o životnim pravilima, ili ako hoćete, o pravilima ljubavi, kako bi sprječili ponavljanje negativnih životnih sklopova i prije svega kako bi sprječili da ih prenesemo na našu djecu.


  • Što nas sistemske konstelacije mogu naučiti o bolesti?

Nesvjesni procesi, koji se odvijaju po određenoj pravilnosti, stoje iza mnogih bolesti kao što su anoreksija, bulimia, astma, dijabetes, Kronova bolest, rak, depresija, multipla skleroza, bolesti ovisnosti, kožne i autoimune bolesti, kao i mnogih drugih. Kada god na konstelacijski način pogledamo u određeni zdravstveni problem – sistemska obiteljska upletenost izlazi na vidjelo kao pozadina koja je pogodovala, ako ne i uzrokovala razvoj bolesti.

Najčešće, mogli bi reći skoro univerzalne dinamike koje se rasvijetle metodom konstelacija u radu sa bolesnima su one koje izražavaju nesvjesnu želju djeteta da pripada svojoj porodici, makar i na taj način što će dijeliti njenu tešku sudbinu i teret.

Kroz bolest dijete ( i dijete u odraslome) često potvrđuje svoju pripadnost svojoj obitelji. Bolest je također često pokušaj da nešto popravimo, ispravimo ili poravnamo za našu obitelj. Ili predstavlja pokušaj da preuzmemo teret od nekog drugog člana naše obitelji.

Ovo nam može zvučati čudno i netočno. Pa tko bi želio biti bolestan i zar često ne činimo sve kako bi se oslobodili bolesti!? Na površini da, ali na drugoj, nesvjesnoj razini, ljudi su u dubokom dosluhu i suglasju sa svojom bolešću. Obiteljske konstelacije omogućavaju nam da odemo upravo na tu razinu gdje se, skriveni od našeg pogleda i svjesnog razumijevanja otkrivaju neki drugi procesi.

Poput sada već zastarjelog procesa razvijanja fotografija, kada postavimo konstelaciju, ove do tada skrivene dinamike koje stoje iza bolesti (i drugih životnih situacija za koje često nemamo racionalno objašnjenje) počinju se polako pomaljati na našem “konstelacijskom papiru”. Sve dok ne postanu kristalno jasne, vidljive našem oku i razumljive našem razumu. I kao takve – otvorene za promjenu.

Saznanja do kojih se došlo ovom metodom o zakonitostima koje vladaju na toj razini pokazala su njihovu relevantnost za kvalitetan i zdrav život, za našu opću dobrobit i za skladne odnose.

Kada ih malo bolje upoznamo, onda možemo vidjeti da je i bolest, na primjer, izraz ljubavi. Razboliti se, naime, možemo “za mamu” ili “umjesto nje”. Kroz našu bolest možemo izraziti poriv da slijedimo u smrt osobu koju volimo, a koju smo izgubili. Našom bolešću također možemo podsjećati druge članove svoje obitelji na nekog zaboravljenog ili nepravedno isključenog člana našeg obiteljskog sistema. Kao na primjer na mrtvorođenu stariju sestru ili dijete dano na posvojenje koje se ne spominje.

Takva je dubina te instinktivne ljubavi u našim primarnim sistemima da ona bolest, pa i smrt, ne vidi uopće kao nešto zastrašujuće, već kao cijenu koja se voljno (iako nesvjesno) plaća za očuvanje cjelovitosti tih sistema, kao i naše povezanosti i našeg pripadanja njima.

Konstelacijska metoda omogućava nam razumijevanje ovih, ponekad pogubnih procesa, kao i njihovu promjenu. Snagu ove arhaične, instinktivne, slijepe ljubavi moguće je iskoristiti tako što ćemo je preusmjeriti na izražavanje kroz zdravlje i uspjeh, umjesto kroz bolest i teškoće. Ali ovu snagu i njeno djelovanje treba prvo upoznati, razumijeti i priznati. Tek tada se otvaraju mogućnosti za promjenu.

Protiv bolesti se ne treba boriti, bolest treba razumjeti.

Fraze koje često upotrebljavamo u vezi sa bolešću otkrivaju naše ratoborne stavove koji se žele “boriti sa bolešću”, “pobijediti bolest” ili se “riješiti bolesti”. Tu i leži uzrok činjenice da tako često “gubimo bitku” sa bolešću. Ukoliko ne razumijemo ovu duboku primarnu ljubav koja stoji iza bolesti, samo ćemo i dalje hraniti dinamiku koja omogućuje samu pojavu bolesti i njen razvoj. Kroz bolest nećemo ništa naučiti, niti joj dati šansu da se povuče.

Bolesti, kao i svakom drugom poremećaju životne energije u konstelacijskom radu, pristupa se kao prema poruci koju treba vidjeti i čuti, i razumijeti. U konstelaciji se ne “rješavamo” ničega, već uočavamo i uključujemo. Sve one i sve ono što treba biti uključeno, viđeno, priznato, poravnato. Kada je to učinjeno, bolest gubi razloge svog postojanja i onda se može povući. Onda liječenje i konvencionalnom medicinom ili drugim metodama koje je do tada bilo neučinkovito, odjednom počne djelovati. U fizičkoj postavci konstelacije to je često vidljivo kroz spontano povlačenje predstavnika za bolest iz konstelacije.

Iako bi bilo previše pojednostavljeno određene obiteljske dinamike vezati za pojavu određenih bolesti, kroz mnoge konstelacijske procese došle su na vidjelo određene pravilnosti u tom smislu.

Na primjer, pojavu anoreksije često vidimo u obiteljima u kojima je otac upleten u nešto iz svoje prošlosti. Teret koji nosi, a to može biti rano izgubljeni brat ili sestra, ratna trauma ili rano odvajanje od roditelja na primjer, čini ga ne samo emocionalno nedostupnim, već kod njega izaziva poriv za smrću. (Poriv za smrću u konstealcijama često vidimo kod onih koji su izgubili blisku osobu i nesvjesno se nadaju da mogu biti ponovo sa tom osobom ukoliko i sami umru, da ih mogu slijediti u smrt.) Na potpuno nesvjesnom nivou, naravno, dijete ove osobe, obično kćer, će u svojoj duši reći: “Bolje da odem ja dragi tata nego ti” ili “Ja ću otići umjesto tebe tako da ti možeš ostati”. U njenoj dječjoj duši, iz duboke ljubavi, javlja se poriv da spasi oca. A porivi naše duše mogu biti vrlo “nerazumni”, služeći nekim arhaičnim, instinktivnim funkcijama koje nemaju puno veze sa racionalnim razmišljanjem. Tako će anoreksična kći sebe izglađivati, ponekad i do smrti, jer u svojoj duši vjeruje da tako može spasiti oca. Ovo je dinamika koja često stoji iza anoreksije i mnogi tretmani su neuspješni jer ne dopiru do nivoa na kojem se ovaj poremećaj može razumjeti kao izraz duboke ljubavi prema nekom bliskom.

U konstelacijskom postupku moguće je, međutim, relativno jednostavno “reprogramirati dušu” kada je jednom ova dinamika izašla na vidjelo. Kada jednom dijete i svjesno razumije šta ga motivira i, prije svega, kada uvidi da njegovi postupci ne rješavaju ništa, kao i da otac ne želi takvu žrtvu od djeteta, onda se u duši inicira proces izražavanja ljubavi na drugačiji, zdraviji način. Ovaj proces je u konstelaciji potpomognut rečenicama kao na primjer “Dragi tata, tvoj teret ostavljam tebi” i “Ja ostajem i ako ti odeš”.

  • Što se zapravo dešava u konstelacijskom radu? Kako ljudi poprime osjećaje nepoznatih osoba koje predstavljaju?

Konstelacije se najčešće rade u grupi gdje osoba koja radi na vlastitom pitanju, uz dogovor sa voditeljem, bira sudionike grupe da predstavljaju određene aspekte njenog pitanja ili, najčešće, osobe iz njene obitelji.

Znači imate grupu ljudi koji se uglavnom ne poznaju i koji znaju vrlo malo ili ništa o obiteljima jedni drugih. Tako da u konstelaciji imate osobe koje su postavljene u uloge ljudi koje ne poznaju i o kojima ništa ne znaju.

Ako je ovo napravljeno na ispravan način, sa određenom pribranošću, onda ljudi u konstelaciji počinju poprimati tjelesne senzacije, osjećaje, karakteristike onih koje predstavljaju. Isto tako, dinamika određenog obiteljskog sistema i odnosi u njemu vrlo brzo „ožive“ da tako kažemo, postanu jasni. To je taj tako zvani fenomen percepcije predstavnika u konstelacijama, gdje su kroz predstavnike dostupne informacije iz enrgetskog polja obitelji, o osobama koje su udaljene prostorno i vremenski, čak i po nekoliko generacija. I to je potvrđeno nebrojeno mnogo puta i to je fenomen koji se ponavlja u svakoj novoj konstelaciji. Svi oni koji su iskusili konstelacijski pristup uvjerili su se u postojanje ovog fenomena dobijanja informacija iz ovog polja i to na jedan relativno jednostavan i brz način.

Iako nam to može zvučati čudno jer se radi o fenomenu koji ne možemo u potpunosti objasniti kroz postojeću znanstvenu paradigmu, očigledno je da postoji određeno energetsko polje u kojem su pohranjeni zapisi o događajima, situacijama, odnosima i osoba iz naših obiteljskih sistema, i to kroz mnoge generacije. U konstelacijskim krugovima se za ovo energetsko skladište informacije koristi pojam Polje koje zna ili Znajuće polje, ili na engleskom The Knowing Field.

Iako je ovaj fenomen još nemoguće racionalno i znanstveno objasniti, moguće je sa njim raditi i koristiti ga na način koji nam pomaže da se nosimo sa svakodnevnim životnim teškoćama u našim odnosima, na profesionalnom planu ili sa zdravstvenim problemima.

Metoda sistemskih konstelacija se zato naziva i fenomenološkom metodom i dijeli neke aspekte i poveznice sa fenomenološkim pravcem u filozofiji i psihologiji, prije svega aspekat otvaranja prema fenomenima onakvim kakvi se oni prikazuju, bez interpretacije ili analize i da je taj put spoznaje – put spoznaje kroz neposredan doživljaj – primaran. Znači, u ovom pristupu se više oslanjamo na cjelinu nego na dijelove, na doživljaj radije nego na teoriju, na intuiciju radije nego na racionalno raščlanjivanje događaja i situacija.

Konstelacijska metoda se također oslanja na znanja o ponašanju sistema iz teorije sistema, kao i na teoriju morfogenetskih polja čije je postojanje uočio i definirao engleski biolog Rupert Sheldrake.

Prema toj teoriji cijeli je Univerzum – od najsitnijih čestica , preko tijela i obiteljskih sistema, pa sve do planeta – organiziran u polja, polja koja imaju mogućnost pamćenja, razmjene informacija, razvoja i rasta.


  • Koja se pitanja / problemi mogu razrješavati kroz ovu metodu?


  • Narušeni partnerski i obiteljski odnosi
  • Depresija, pomanjkanje životne energije, neuspjeh, opće životno nezadovoljstvo
  • Zdravstveni problemi: poremećaji fizičkog i psihičkog zdravlja
  • Poremećaji prehrane, bolesti ovisnosti
  • Neobjašnjivi osjećaji tuge, ljutnje, krivnje kojima ne znamo porijeklo a koji su dugotrajni i otporni na intervencije
  • Profesionalne dileme i konflikti
  • Osjećaj nepripadanja i teškoće sa pronalaženjem našeg mjesta u svijetu
  • Nalaženje svrhe i životnog smisla


  • Kojim postupcima / procedurama u konstelacijskom pristupu je moguće rješiti neke od ovih teškoća?


  • Vraćanje tereta koji nosimo za nekog drugog u obiteljskom sistemu tamo gdje pripada
  • Završavanje nedovršenih poslova, odnosno davanje onoga što moramo dati: najčešće se radi o zahvalnosti i izražavanju poštovanja, ili o priznavanju povezanosti ili o davanju mjesta nekome koga smo isključili iz srca (a to može biti stariji brat koji je umro pri rođenju, ili sestra blizanka naše majke koja je umrla rano, ili pali suborac našeg oca, ili netko tko nam je spasio život, pobačeno dijete, bivši partner i slično)
  • Uzimanje i prihvaćanje života onakav kakav nam je dan i kako je došao do nas, a to prije svega znači prihvaćanje naših roditelja upravo onakvih kakvi jesu
  • Povezivanje sa našim korijenima, obiteljskim, plemenskim, nacionalnim. Poštivanje i očuvanje veze između nas i naših predaka dovodi do veće snage u nama da se nosimo sa svakodnevnim životnim zadacima.
  • Možete li nam dati neki primjer sistemske upletenosti koja nije dobra za nas?


Ukoliko je našoj majci majka umrla rano, mi kao dijete osjetiti ćemo njenu čežnju za njenom majkom i nesvjesno ćemo preuzeti ulogu roditelja našoj majci. Ili našem ocu također, ako postoji slična situacija.

Djeca su potpuno predana svojim roditeljima. Svi mi počinjemo život u simbiotskoj povezanosti prvenstveno sa svojom majkom, a onda i sa ocem i od njih preuzimamo SVE. Tako sa majčinim mlijekom također upijamo sve što čini našu majku i sve što čini našu obitelj, sa svim emocijama, ali isto tako sa svim događajima iz obiteljske prošlosti, sa svime što pripada u zajedničku sudbinu obitelji: sa neplaćenim dugovima, sa počinjenim ili doživljenim nepravdama, sa neožaljenim gubicima, sa svim neispunjenim čežnjama.

Djeca tada nesvjesno na sebe preuzimaju uloge roditelja svojim roditeljima, pa se tijek i poredak ljubavi izvrću naopačke, ili djeca pokušavaju preuzeti terete svojih roditelja.

Svako dijete ima fantaziju da može spasiti svog roditelja, da mu treba i može pomoći tako što će na sebe preuzeti roditeljevu tugu, ljutnju, patnju ili bolest.

I ovo ne prestaje odrastanjem. I kao odrasla djeca naših roditelja imamo ovakve i slične nesvjesne fantazije u odnosu na naše roditelje.

Velika većina nas nije slobodna živjeti svoj život, već smo upleteni u nešto što nosimo iz svoje primarne obitelji. Velika većina nas pati tuđu patnju, tuguje tuđu tugu, pokušava poravnati tuđe dugove, kompenzira vlastititim životom nešto iz svoje obitelji ili živi život nekog drugog isključenog člana obitelji, kao na primjer očeve ili majčine prve ljubavi sa kojima je veza bila prekinuta na loš način. Naime većina nas živi život na način koji evocira prisutnost onoga tko je isključen ili onoga što je isključeno.

Naši životi vođeni su ovim nesvjesnim dinamikama koje se odvijaju po određenim arhaičnim zakonitostima koje djeluju u našim odnosima kroz vjekove i na vrlo instinktivan, iskonski, primalan način i kojih, naravno, nismo svjesni.

Upravo osvješćivanje ovih zakonitosti i osvjetljavanjem naših skrivenih upletenosti – moguće je osloboditi se negativnih posljedica koje njihovo djelovanje ima na naše živote.

Uključivanje svega što je bilo isključeno, davanje mjesta svima koji su bili nepravedno odbačeni, možda prezreni, sjećanje sviju koji su bili zaboravljeni, otvaranje srca prema svima prema kojima smo ga zatvorili – to su neki od postupaka koje koristimo u konstelacijskom radu da bi došlo do ponovnog uspostavljanja prirodnog stanja harmonije i ravnoteže.

Jedan od važnih postupaka, odnosno procedura ili koraka u konstelacijskom radu je također ostavljanje tereta, duga, krivnje tamo gdje pripada. Ovo se naročito odnosi na djecu i roditelje.

Djeca, i odrasla djeca, se oslobode za življenje vlastitog punog života kada mogu svojim roditeljima reći:

„Vidim vaš teret, tugu, bol, razočaranje. S povjerenjem da vi to možete nositi sami , i sa poštovanjem – vaš teret ostavljam vama. Neću se mješati u to. Ja sam samo vaše dijete. Vi ste veliki, a ja sam mali ili mala. Od vas uzimam život onakav kakav mi je dan, sa svim okmolnostima pod kojim je došao do mene i živjeti ću ga najbolje što mogu – u zdravlju, sreći i blagostanju – i tako poštivati i cijeniti vaš teret i život koji ste mi dali kao dar, koji ste mi dali po cijeni koju ste platili vi i po cijeni koju koju sam platila ja. I ako mi bude dozvoljeno, ovaj dar života proslijediti ću dalje.“

Kada jednom dođemo do stajališta gdje možemo autentično i s dubokim uvjerenjem izreći ove rečenice, makar i u sebi, naravno, nije važno da ih zaista kažemo roditeljima, važno je da ih sa iskrenošću i uvjerenjem možemo reći u sebi – onda smo slobodni i onda više nema sistemskih prepreka našem životnom uspjehu- bez obzira na naše životne okolnosti i bez obzira na to kakvi su naši roditelji i šta su za nas napravili ili šta nisu napravili, i bez obzira pod kakvim je nekad teškim uvjetima naš život došao do nas.

Dobre vijesti, za kraj, su da se za slobodan i sretan život ne mora nitko iz vaše obitelji promjeniti i nema tih životnih okolnosti u kojima sretan i ispunjen život nije moguć.


                                               Alemka Dauskardt

The Sacred Cows of Ethics


by Alemka Dauskardt

Published in the issue 31 of the Systemic Constellations Journal “The Knowing Field”

(as a response to the article “Ethics” by Steve Vinay Gunther, issue 30 TKF)


I am thankful to Steve Vinay for making an effort to explore, examine and summarise ‘the ethics issue’ of Constellation Work, considering eloquently so many related aspects.

Not an easy job. Many interconnected issues come under this one umbrella and, on the whole, the constellation community has been struggling for some time with which stance to take. The subject has largely been ignored, but it lurks behind many discussions on many a forum. We certainly haven’t come to any formal general agreement and often don’t have a shared understanding of what we are really talking about under this heading.

Along with many other facilitators, I have often pondered this question and have been challenged to find my own place on this slippery ground. I have been genuinely interested in the implications for us as facilitators, individually and collectively, of taking this or that position. I was part of the ISCA working group on ethics years ago at the annual Intensive in Bernried, Germany. Also, at last year’s ISCA’s gathering, one of the working groups was devoted to these issues on my initiative. Reading Steve’s article allowed me to re-visit and clarify my own position. I have been coming to this place for many years and now I can say my personal belief is that there is no place for ethics in Constellation Work! At least not in the framework we currently use for this term.

In this very personal response to his article (but not necessarily to his contentions only), I do not want to engage in further discussion about any particular aspect of ethics, but will use this opportunity to briefly explain what brought me to adopt the above position on this theme.

Ethics or moralistic thinking is a branch of philosophy that involves systematising, defending, and recommending concepts of ‘right’ and ‘wrong’ conduct. It is an expression of the belief that there is a universal conscience, which helps us to distinguish ‘right’ from ‘wrong’ – one of the central beliefs our Western civilisation rests upon. The most prominent promoter of this belief is the Church with its teachings about conscience as ‘the voice of God’. This belief is also behind wars, judgement, calls for punishment and/ or annihilation of the ‘bad/wrong’ ones. ‘Professional ethics’ is this attitude and this morality applied to a particular field, in which there is always a group of people defining what is ‘good’ and ‘bad’ practice and sanctioning accordingly.

As expressed by Bert Hellinger himself, his most important insight underpinning SCW, is that there is no ‘good’ or ‘bad’. This is connected to the insights on conscience, the workings of which, also according to him, are not understood by most constellators and form the backdrop of most of the opposition to Hellinger, in the mainstream as well as among therapists. In my opinion, it is also the main reason why SCW is not more widely accepted.

Our insistence that we know what is right or wrong (either generally or in relation to a particular practice or profession) is bound to fail. We only need ethics in the moral world, and thankfully, the world of constellations is anything but that!

This has nothing to do with relativism and unaccountability. It relates to the systemic and spiritual nature of our world, with our ability to turn to everyone with equal love, in facilitation and in life, with full awareness that our conscience is a poor guide and, much against the advice of Pinocchio’s Jiminy Cricket, should not be followed.

Much of what is written about the issue of ethics among constellators, clearly follows the conscience of the professional field of Psychotherapy. It is understandable, considering the historical development of CW, but this is history. So is Psychotherapy, as we know it.

Constellations are a method of insight and development for the new world, not only post-modern but also postmaterialistic, which bears little resemblance to the old. Psychotherapy is part of that old world; it belongs to that old paradigm of our absolute trust in science and knowledge, which can be reached by scientific methods only, and is governed by that conscience.

However, the major paradigm shift has already occurred, and is expressed through much new theory and research on consciousness (see references below). It is shaking some fundamental beliefs we have about our world, especially in the areas of physics, biology, genetics and psychology. We also know it each time we enter a constellation space.

Despite being a Psychologist by education and working as a Psychotherapist for many years, I do not call myself that any more. Through my own practice I have come to full agreement with Hellinger’s position that Constellations are NOT Psychotherapy.

Many facilitators want to embrace ‘the new’ through their practice of constellations, while at the same time ensuring that their ‘psychological practices’ remain accountable, as cited in Steve’s article. Accountable to whom? To the old master, the scientific discipline of psychology and the ensuing practice of psychotherapy.

Opposition to Hellinger and his constellation work often comes from psychotherapists who think this way. Wanting to embrace the new, not wanting to give up the old. This is equivalent to trying to row to the middle of a lake, while making sure you are still fully attached to the shore.

But there is only so far we can stretch the rope before it breaks; only so much change we can introduce to the old before admitting that there is something new now and different rules apply. There is great resistance. There is an inbuilt desire for survival in every system – systems want to keep existing. Those who challenge their boundaries by introducing too much change, are punished and/or excluded. Many psychotherapists in Germany and elsewhere defended their established professional system through vicious attacks on Bert Hellinger and SCW, thereby managing to keep any threat towards mainstream psychotherapy at bay. The ‘ethical considerations’ were always cited as the legitimate concerns justifying these attacks.

Hellinger’s Constellation Work challenges not only psychotherapy, but also many of the established and cherished notions that our materialistic, dualistic and, above all, moral world rests upon. This is bound to be defended mightily. Constellators join in with this defence. The calls for ethical standards are the calls for SCW to abide by the rules of the psychotherapy profession, attempting to put it back into the familiar box of our materialistic, scientific and moralistic world.

There is also a very practical issue at play here, as the livelihood of many constellators depends on their agreement to abide by the rules and regulations proscribed by their respective professions. Therefore, much is at stake.

Systemic knowledge tells us that the only option for the carrier of the new (if he/she manages to stay alive) is to form an essentially new system. I also contend that if we want Constellations to survive as a distinct new modality, we have to jump into that boat and cut our ties to the shore. Otherwise, it will be stripped of its uniqueness. It will lose that special quality we all feel so attracted to, and which makes it so effective, and will become diluted until it can be safely absorbed into the widely accepted, more established disciplines. We are already witnessing this happening within the Field of SCW.

And finally, just one more point I want to pick up on from the article: its call towards “having more debates, challenging assumptions and questioning sacred cows.” (p 40, Steve Vinay’s article, issue 30, june 2017)

I would agree and suggest that one of the first cows whose eyes we need to look at should be the belief that we have the freedom and the right to question everything under the sun and to ‘critically examine’ everything. This practice has high value among constellators, I noticed, and is not easily challenged.

Another cow, which looks more like a dog(ma), is our right to express our opinion of what we think is ‘right’ or ‘wrong’, and indeed to insist on these distinctions. Among constellators, the value of “speaking up” or “standing against the bad, backward, oppressive, abusive, right wing, patriarchal… whatever” is considered desirable and called for. Political correctness is finding its way into the Constellating world too and is interfering with systemic insights.

If there is any need for ethics in the world of constellations, it would have to be a very different, new ‘constellation ethics’, following a different conscience. Such ethics would perhaps dictate that we deeply respect our teachers, that we follow systemic authority and orders or for example, that we do not gossip or ‘critically dissect’ the work of other constellators, certainly not on public forums. And this not because someone prohibits it, but because we receive such guidance upon asking ourselves the question: “What effect does this have on my soul?”

I also want to propose that the belief in the “importance of ethical standards” is just another cow. It is all part of a certain conscience, but we don’t see it like this, because we are right in the middle of it.

I just had this colourful image of many poor cows being sucked away by a cyclone in an upward centrifugal motion. But, not to worry – sacred cows are safe in the eye of the storm!



  1. Monthly letters 2011 February
  2. International Systemic Constellation Association. Established in 2007 at the Congress in Koln in Germany, ISCA sees as its mission to ‘serve as a hub and holder of system constellation work in all its settings and applications for present and future generations of constellation’s. With a recent change of direction in 2015, reflected by changes in its Charter, it has broadened its focus to include more general issues affecting constellation practitioners around the world. (see
  3. ISCA Working Group on Ethics, ISCA Meeting, Bernried, Germany, 2010
  4. Working Groups, ISCA Gathering, Zagreb, Croatia, 2016
  5. Dauskardt, Alemka. Psychotherapy without Psychotherapists: How do Constellations help? Presentation at the International Conference ‘Ethics & Psychotherapy’, Croatia 2015.


Bert Hellinger, Monthly Letters, 2011, February,

Dauskardt, Alemka Psychotherapy without Psychotherapists: How do Constellations help? Presentation at the International Conference on ‘Ethics & Psychotherapy’, Croatia 2015

Hillman, James & Ventura, Michael (1993): We’ve had a Hundred Years of Psychotherapy and the World’s Getting Worse. Harper Collins,

Mark Hubble, Scott Miller: How Psychotherapy Lost Its Magic. Psychotherapy Networker, March/April 2017 issue.

Bobby Azarian: Neuroscience’s New Consciousness Theory Is Spiritual. The Huffington Post, 21.9.2015, http://www.huffingtonpost. com/bobby-azarian/post_10079_b_8160914.html


Siegel, Daniel (2017) New Psychotherapy & Belonging. 6.14.2017 Psychotherapy Networker.

Dauskardt, Alemka. Psychotherapy without Psychotherapists: How do Constellations help? Presentation at the International Conference ‘Ethics & Psychotherapy’, Croatia 2015.

Hellinger, Bert (2008) Rising in Love – A Philosophy of Being. Hellinger Publications, Germany.

Laszlo, Ervin (2004) Science and the Akashic Field. Inner Traditions, Rochester, Vermont, USA.

Lipton, Bruce (2008) Biology of Belief – Unleashing the Power of Consciousness, Matter and Miracles. Hay House Publishing.

Sheldrake,Rupert (2004) The Sense of Being Stared at and Other Aspects of the Extended Mind. Arrow books, London, UK.

Sheldrake, Rupert. The Science Delusion.

Sheldrake, Rupert (2012) Science Set Free.  Deepak Chopra Books.

Miller, Scott (2017) How Psychotherapy Lost Its Magic’,  March/April issue, Psychotherapy Networker.


Den Epilogue to Den Haag


There is no doubt that we Croatians, and some other actors, are in the midst of a drama with epic proportions. The title could be something like ‘War and Piece in the Balkans’ or ‘The Suicide of Justice’, or ‘Killing off the Hero Within’. Whatever the case, it is clear that the themes are big, universal and archetypal. And that there are lessons to be learned.

The general of the Croatian army who fought in Croatia and Bosnia during the last war, has been found guilty of war crimes and sentenced, after surrendering himself to the War Crimes Tribunal in The Hague, having already spent 13 years incarcerated. This sentence concludes the work of this court for war crimes committed in the Balkans, after many years of trials, witnesses, reports, deliberations, publicity, anguish and destinies appearing before us, as if appearing on a big stage of history.

The ultimate director of this play has staged the final sitting of this court, which presided over delivering sentences and ‘dishing out justice’ to many Croats, Bosnians and Serbs involved in the conflict. This took place on 29 November – the biggest state holiday and ‘The Day of the Republic’, in the state of Yugoslavia, now itself just a corpse, upon whose death the whole conflict erupted in the first place. Is this play a farce, a satire, a comedy perhaps?

Upon hearing the verdict, one of the accused generals, who, before becoming a general had a career as a film director and worked in theatre, yells out: “I am not a criminal” and drinks a poison from the small bottle concealed in his hand in front of the judges, those present in court and the TV audience of many, as the trial was screened live. The judges are stunned and not knowing what to do,  just usher for: “the curtain, the curtain.” Blackness ensues. THE END.

The man dies later in hospital. The stunned Croatian audience/nation does not know if they should clap or not. For whom and for what? Booing also doesn’t seem appropriate. Just an odd whistle with unclear meaning, breaks the silence here and there. As the public reaction of the Croatian Government, public commentators and social media show, no one is sure what kind of epilogue to write, what is appropriate in this scenario they have never witnessed before. Some yell: “Hero!”, others: “Coward!”; some proclaim: “Justice is dead” and call for a different judgement. The War continues.

Wars can’t be over through seeking justice in court, or by looking for objective truth. Nor by attributing blame or establishing guilt. Wars can’t be over as long as we continue to look for the culprit, the person or persons responsible, the guilty one(s). Wars can’t be over for as long as one side considers itself better than the other. Wars can’t be over if we need heroes.

The legal process of establishing personal responsibility for those few who were the executors on behalf of their leaders and their nation does not contribute much to the process of true reconciliation. Our reaction to justice as determined by courts is always dependent on our national belonging. We all seek: “Ultimate justice” and call for :“The objective truth.” When are we going to learn that this is an illusory quest?! When are we going to realise that there is no one Right or one Wrong? When are we going to understand that there is no one god?

How many more wars does it take and how many more perpetrators do we need, whose actions we deem abhorrent, standing in court and declaring: “I am not guilty” for us to understand?

No man feels guilty for killing those outside the boundaries of their own tribe. No Croat, no Serb, no Muslim, no German, no Israeli. We kill those who follow a different god with good conscience, and with the blessing of our god. And we feel like heroes and are considered to be so by our tribe. The same man is seen as a hero or as a war criminal, depending on the colours of the seer.

The solution is to turn away from these lesser gods and turn to God who lets the rain fall and the sun shine on the just and unjust, innocent and guilty equally. We have to follow the God who is kindly turned to everyone, victims as well as perpetrators, right as well as left, red as well as green.

We have to see that our brother Serbs or our brother Muslims were killing with the same zealousness as we Croats, with the same conviction that they were fighting for a just cause as we had. We have to see that they do not and cannot feel guilty about it, as much as we can’t about our own killing. All sides in all wars fight for: ‘The good cause’. Yes, with tragic consequences and always with the same tragic blindness. And what is it that blinds us? Our conscience. Because every tribe has a different conscience, and every tribe believes that theirs is the universal one. And that theirs is the right and just one!

We are all guilty and we are all innocent. We are all victims and we are all perpetrators. True reconciliation happens when we look at the trail of blood our convictions have left behind. When we look at the victims, the dead on all sides, with the same piety and respect, with the same pain in our heart. When all the victors come to their knees and sob at the destiny of those defeated. When we, the descendants, look at all the dead and grieve for all of them, without seeing the marks on their uniforms, without knowing which army they belonged to. Yes, ultimately it is about feeling the same love for all.

The Croatian curse is not only that they had the enemies outside of their tribe, and that they continue to harbour these conflicts, but the fact that WWII had the nation split in half: half of the nation followed one ideology while the other half followed the other. This split continues to work in us, like in bad horror movies or in psychiatric wards in which one part fights the other, in which we harbour our worst enemy, the perpetrator within ourselves. Croatians are a schizophrenic nation. It makes it difficult, if not impossible to deal with the outcomes of later wars, to face the future, or, as the pathetic Croatian political scene shows, deal with any practical issues in the present.

But, ultimately and in every situation, under any circumstances, we have to understand that the Partisans were no better that the Ustashas. Or that the Ustashas were not bigger Croatian nation lovers than the Partisans. Or that those fighting for a united Slavs communist state of Yugoslavia were no better than those wanting an independent state of Croatia. Or the other way around. These are just different ideas, with ideologies built around them, and each one of them has their followers, as well as those opposing them. No ideology, no idea is worth fighting for, because inevitably, a trail of blood follows. No idea, no cause is worth fighting for, because no one idea is better than another.

Fighting for peace brings war. Let them be side by side. War and Peace. Give them both their place. Bow and say: “I do not understand what purpose you have, which master you serve. I leave it all in higher hands. And I do not interfere. I do not try to take God’s place and I do not act on his behalf.”

We don’t need to yell out loud our love for our country, we can just tend our garden quietly. We can serve our country by not spilling blood in her name – ours and that of others. We can be hospitable hosts and good neighbours, welcoming the guests from other tribes, preparing our national dishes for them. We can be a country which doesn’t need heroes, where men stay at home and plough the field and make love to their wives. We can be a country where fathers don’t leave their sons in cradles, never to return from war. And we can respect those men who do the same across our borders. We can be the country whose mothers and wives keep their men at home, because it is precisely this that war kills first: a connection between a man and a woman, with far reaching consequences for our world.

War kills love, not just between a man and a man, not just between a Croat and a Serb or a Muslim. War kills love, that warm, intimate love between a man and a woman, right there in their bed.

So, women, love thy man, and keep him at home. And, men, love thy neighbour and respect his love of his country and land. And all of us, let’s love our country by turning to our garden, tending it with care, making it flourish and prosper.

And the dead, those killed in the past wars, do we forget them? No. We look at them with love, at all of them and their killers lying now beside them. And we say: “We are all the same, there is no Other, we are all One.” And we put down the gun we pointed at our enemies, from our need to avenge those killed before, because we suddenly realise that, in pulling the trigger, we kill ourselves.

So, if this writer is allowed to changed the ending of this drama, as writers sometimes are, then the hero in our drama is the one who has this sudden insight and slowly, as if in a dream, gently lays his gun on the ground, turns around and walks slowly off the stage. The curtain comes down, the moment of suspended silence follows. The audience raptures in thunderous applause. The hero hugs his wife and children backstage, decides to leave his acting career and together with them heads home to feed the animals and water their garden.



Alemka Dauskardt

2.12.2017. Zagreb, Croatia

Ideologija obiteljskih odnosa

Naša uvjerenja i gledišta udaljuju nas od doživljaja svijeta onakav kakav je. Naše mišljenje o tome što je ispravno onemogućava nas da vidimo što je potrebno. U sferi naših obiteljskih odnosa onda ne vidimo ono što moramo napraviti ili ono što ne smijemo napraviti da bi naši odnosi funkcionirali dobro. A to ne znači slijediti moralne, religijske, psihološke ili bilo kakve druge norme. Već razumjeti zakonitosti po kojima se naši odnosi odvijaju i sile koje u njima djeluju, i uskladiti se sa njima.

Ali ovo nije moguće ako mi mislimo da znamo „bolje“ i imamo svoje mišljenje i izgrađene stavove o tome što čini dobar partnerski odnos, koje je roditeljstvo dobro a koje ne, što podrazumijeva pojam „majka“ ili „otac“, što čini obitelj, kad počinje život. Mi smo u neprilikama u kojima jesmo upravo zbog toga što želimo sve riješiti na nivou razuma, a to nas odvodi daleko od mogućnosti da percipiramo ono što je zaista bitno.

I sama riječ „obitelj“ poprimila je ideološko značenje koje se svojata od određenih svjetonazorskih opcija, i kao takva, naravno, izaziva reakciju i opoziciju. Dok se iscrpljujemo raspravama, bit obitelji ili partnerskog odnosa ostaje skrivena.

Zauzimati se za jednu ili drugu svjetonazorsku opciju, odnosno shvaćanje “obitelji” samo pokazuje (još jednom!) našu arogantnost na djelu. Kao da će se drevne i sistemske zakonitosti obiteljskih odnosa povinovati našem, naravno „ispravnom“, trenutno modernom ili tradicionalno utemeljenom stavu o obitelji.

I sa jedne i sa druge strane ideološke pozicije, mi smo ti koji preuzimamo ulogu „stvoritelja“, pa tako određivanje i definiranje obitelji uzimamo u svoje ruke. Zato se naše trenutno stanje svijesti po pitanju obitelji može najbolje opisati ne toliko „u ime obitelji“, već prije kao „u ime boga“. Pripadnici svih svjetonazorskih opcija imaju svoga boga, odnosno ponašaju se kao da oni imaju tu moć i pravo da definiraju značenje „obitelji“ odnosno da stvore obitelj „na svoju sliku i priliku“, na sliku i priliku svojih uvjerenja.

Ono što im je zajedničko je tvrdokornost, odnosno apsolutna uvjerenost u moralnu superiornost vlastite ideološke pozicije. Također, spremnost da idu u borbu „do kraja“ u ime svoje pozicije.

Ono što im je također zajedničko je nerazumijevanje sila kojima su rukovođeni obiteljski sistemi o kojima tako žučno raspravljaju, te „ne-viđenje“ onoga što na dubljoj razini zaista omogućava skladne odnose koji su ispunjavajući za sve.

Uvidi koje o djelovanju ovih nevidljivih sila i zakona u našim odnosima dobivamo kroz konstelacije, često se pogrešno razumiju kao izraz neke od svjetonazorskih opcija.

U konstelacijama, kroz iskustveni, doživljajni proces tražimo onu poziciju (fizičku i duševnu) koja donosi najveći mir, sklad, uravnoteženost, koja omogućuje nesmetan protok ljubavi, zdravlja i životnog uspjeha za sve članove određenog obiteljskog ili odnošajnog sistema. Dobro je ono što individua u konstelaciji, u svom tijelu, osjeti kao dobro, a ne ono što bilo tko definira kao neko opće dobro, koje vrijedi za sve. U konstelacijskom radu, svakom pojedincu, svakom odnosu ili obitelji, problemu ili pitanju pristupa se pojedinačno, empirijski (iskustveno) tražimo tu poziciju sklada u svakoj novoj konstelaciji, za svaki slučaj ponaosob. Ponekad će se „rješenje“ poklopiti sa našim ili nekim od svjetonazorskih uvjerenja, ponekad ne.

Naši svjesni napori i racionalna razmišljanja, uvjerenja i odluke bazirane na tome ne vode nas dovoljno duboko, obično nisu dostatni da nađemo dobro rješenje za nas u skladu sa našom dušom. Jer duša nije impresionirana logičkim argumentima ili našim pokušajima da definiramo svijet i naše odnose po našoj slici i prilici.

Konstelacije obiteljskih sistema

Više od „ispravne ideologije“ obiteljskih odnosa, konstelacije nas uče, važno je znati da na primjer i nerođeni brat naše majke pripada u našu obitelj, kao i poginuli zaručnik naše bake, kao i netko usmrćen nesretnim slučajem od strane nekog člana naše obitelji. Važno je, dakle, znati tko sve pripada nama.

Zatim je važno uključiti sve one koji su bili isključeni kroz zaborav, prezir, obiteljsku tajnu, ljutnju, sram ili krivnju ili zato što su drugačiji, jer samo nam cjelovitost i povezanost osigurava da se osjećamo sigurno u svojoj obitelji i svijetu.

Važno je, također, poštivati sudbinska ograničenja, kao što je invaliditet, nemogućnost imanja djece, bolesti, rane smrti i drugo.

Važno je znati kako ovo sve djeluje na nas, po kojim zakonitostima se odvijaju naši odnosi i kojeg „boga“ slijede. I važno je uskladiti se sa ovim zakonitostima, naučiti ići niz tok rijeke života, umjesto plivati uzvodno.

Važno je također, uz nalaženje našeg pravog jata i znanja tko sve pripada našem jatu, naći svoje pravo mjesto i pravu veličinu u tom jatu. Paradoksalno, kada nađemo gdje smo i kako vezani, i kada pristanemo na tu vezanost i povezanost, onda smo tek slobodni razviti (donekle) svoju individualnost i autonomiju.

Sve ovo možemo učiniti kroz konstelacijsku metodu, uvijek iskustveno, uvijek samo za određeni obiteljski sistem, uvijek u skladu sa drevnim sistemskim zakonitostima, uvijek samo kroz doživljaj „ispravne“ pozicije u našem tijelu, koje je jedini pouzdan indikator „obiteljske ideologije“ koja nama najviše odgovara i godi, koja je ispravna za nas.

Alemka Dauskardt

Priprema za radionicu

Često mislimo da znamo što uzrokuje problem u našim životima i obiteljima, a ipak  ostajemo zaglavljeni u našim životnim sklopovima. Kroz konstelacije dobivamo nove uvide i iscjeljujuće slike na neverbalan način koje apsorbiramo direktno kroz naša osjetila. Dobijemo nove slike naših obitelji. I osjetimo kakav utjecaj ove nove slike imaju na naše tijelo-dušu. Ovo ide puno dublje od ideja koje izražavamo verbalno. Ovi doživljaji mogu utjecati na naše obiteljske odnose na način koji se čini beznapornim, a koji može našim životima dati novi pravac. Ovaj proces kreće se polako, ali sigurno, prožimajući naše živote i naše obitelji.

Očekivanja i podrška

Ovo je iskustvena radionica u kojoj svatko sudjeluje dobrovoljno i odgovorno, u kojoj se otvaramo prema novim uvidima. Konstelacijske radionice nisu zamjena za psihoterapiju ili medicinski tretman. Svaki sudionik preuzima odgovornost za svoj osobni proces, za nivo svog sudjelovanja, kao i za efekte svog rada. Većina ljudi nalazi ove radionice vrlo korisnim i ne doživljavaju nikakve teškoće nakon sudjelovanja, iako radionice mogu biti vrlo intenzivno emocionalno iskustvo, nakon kojih nekad možemo doći u kontakt i sa nekim do tada nedostupnim osjećajima i uvidima. Ukoliko imate poteškoća sa ovime, uvijek nam se možete obratiti nakon radionice.

Priprema za radionicu / Stav prema radu

Dobro je na radionicu doći odmoran, sa bistrim umom i tijelom. Također, dobro je doći otvoren, bez detaljnih planova i namjera. Ne morate unaprijed odlučiti da li želite raditi na vlastitom pitanju ili ne. Ne morate raditi na vlastitom pitanju. Dobiti ćete dosta uvida samim reprezentiranjem u radovima drugih i prisustvovanju u samom konstelacijskom krugu. Ukoliko dolazite prvi puta dobro je da se prvo upoznate sa radom i sa voditeljima prije postavljanja vlastitog pitanja. Postavljanje vlastite konstelacije ne može se zahtijevati, niti sudionici imaju “pravo na konstelaciju” samo zato što su sudionici radionice. Konačnu odluku o tome tko postavlja donosi voditelj tijekom radionice. Obično svatko tko želi, može raditi na vlastitom pitanju. A uvijek rade oni kojima je najviše potrebno. Atmosfera konstelacijskih radionica je atmosfera poštovanja jednih za druge, za voditelje i za rad, kao i atmosfera otvorenosti bez namjere, planiranja i cilja. Također, atmosfera povjerenja u proces i samu metodu, kao i u sile koje djeluju u „polju koje zna“ i na koje se u ovom radu oslanjamo.


Na radionicama sudionici su nekad birani da stoje u poziciji članova obitelji osobe koja postavlja konstelaciju. Svatko može biti predstavnik, nije potrebno nikakvo predznanje. Kao predstavnik jednostavno trebate osjetiti fizičke senzacije, osjećaje i impulse koji prolaze kroz vas. Voditelj će vam reći da li i kada trebate izvijestiti o njima ili ih jednostavno iskusiti, možda slijediti pokret koji osjetite u vašem tijelu.

Predstavnici ne igraju uloge kao u teatru. Predstavnici su više kao “antene” pomoću kojih čitamo informacije iz polja određenog obiteljskog (ili drugog) sistema. Važno je samo prepustiti se određenoj energiji pozicije, s povjerenjem da sve što doživljavate dolazi iz vaše pozicije u konstelaciji (iako iskustvo može rezonirati sa vašim osobnim). Važno je također ne interpretirati racionalno ono što osjećate, ne cenzurirati svoje doživljaje, kao i oduprijeti se želji da pomognemo. Reprezentiranje nije štetno, a često nam donosi vrlo dragocjena iskustva i osobne uvide, pa i odgovore na naša pitanja, iako smo bili u konstelaciji “za drugog”.

Pripremanje za vlastiti rad

Na radionicu probajte doći odmorni i otvoreni za novo iskustvo. Također, važno je nemati puno obaveza i druženja odmah nakon radionice kako bi imali neko mirno vrijeme za integraciju.

Pitanje u koje želite pogledati na konstelacijski način treba biti ozbiljno pitanje. Konstelacije koje se baziraju na trivijalnim pitanjima ili se postavljaju neozbiljno, na primjer iz znatiželje, ili zato da promijenimo nekog drugog nemaju dovoljno energije i ne dovode ni do kakvih korisnih uvoda.

Dobro je uvijek definirati pitanje u odnosu na nas (na primjer zašto ne mogu ostvariti uspješan partnerski odnos, umjesto zašto je moj partner takav i takav). Pitanje treba biti konkretno, o nečemu što nam predstavlja neku teškoću ili bolnu prepreku uspješnom življenju SADA i OVDJE.

Informacije o obitelji

Dobro je znati osnovne informacije o vašoj obitelji po mogućnosti nekoliko generacija unazad. Važno je znati tko sve pripada u vaš obiteljski sistem. Također i da li je bilo onih koji su imali tešku sudbinu, kao npr. djeca koja su umrla rano, osobe sa invaliditetom, oni koji su emigrirali, počinili samoubojstvo, imali mentalnu bolest, bili crne ovce obitelji i drugo. Važno je sjetiti se pobačene i mrtvorođene djece, one koja su dana na posvojenje, vanbračne djece.

Važno je da znate tko su vam otac i majka, kao i koliko braće i sestara – mrtvih i živućih –  iz svih veza vaših roditelja imate.

Važne činjenice su i one o prijašnjim partnerima naših roditelja ili baka i djedova, kao i svih onih kroz čiju nesreću ili smrt je naša obitelj stekla neku dobit. Nasilje i nasilna smrt nekog člana naše obitelji, kao i počinjeno nasilje ili ubojstvo od strane nekog člana naše obitelji. Ponekad je važan i onaj tko je nekom iz naše obitelji spasio život. Učestvovanje u ratovima, također.

Ne morate znati sve pojedinosti o vašoj obitelji. Ovo su samo neke od informacija koje mogu biti od pomoći u konstelacijskom procesu.  Ne morate imati odgovore na sva ova pitanja prije nego što dođete na radionicu.

Uglavnom, zanima nas koje je vaše “goruće” pitanje / problem u vašem životu sada, a onda samo informacije o tome: 1. Tko pripada u vašu obitelj?, kao i 2. Što se desilo u vašoj obitelji? (u smislu snažnih sudbinskih događaja vezanih za situacije života i smrti.) Ponekad nam nikakve verbalne informacije nisu potrebne za konstelaciju.

Nakon konstelacije

Nakon vaše konstelacije najbolje je ne raditi ništa, u smislu da ostanete sa iskustvom konstelacije i da je ne analizirate intelektualno. Nemojte se pitati, a što sada trebam uraditi? Ili što to znači sada za mene? Čak niti o čemu se tu radilo. Ponekad ne znamo (na racionalnom nivou) niti što se zbilo, a konstelacija svejedno ima značajan utjecaj na nas i naš obiteljski sistem. Konstelacijski proces djeluje na nivou drugačijem od racionalnog i inzistiranje na analiziranju i racionalnom razumijevanju ometa efekte konstelacije. Ostati samo sa doživljajnim iskustvom, dozvoliti sebi da budemo pod dojmom našeg iskustva, eventualno podsjećanje na završne slike konstelacije – to je sve što trebamo učiniti.

Da bi dozvolili da se ovi efekti razviju u nama što dublje, preporučuje se da nakon konstelacije provedemo neko vrijeme u miru i sami sa sobom, bez riječi i analiza, u tišini. Naročito se smijemo dozvoliti uplitanja drugih sudionika. Često je najbolje o konstelaciji ne pričati ni sa našim obiteljskim članovima. Iscjeljujući efekti konstelacije odmotati će se u svoje pravo vrijeme kada odustanemo od namjere da nešto sa njima napravimo. I često ćemo nakon nekog vremena dobiti jasnu spoznaju o tome kako trebamo djelovati ili možda koju odluku donijeti.

Nakon konstelacije u našoj duši osjećamo jednaku ljubav za sve koji nam pripadaju. Često smo kroz konstelaciju uključili nekog tko je iz tog kruga isključen. Ili smo našli svoje pravo mjesto u tom krugu koje prije nismo imali. Ili smo teret koji smo nosili za nekoga ostavili toj osobi sa poštovanjem. Uglavnom, otvoreniji smo za prihvaćanje sudbina sviju uključenih upravo onakvih kakve one jesu, bez žaljenja, potrebe za poravnanjem, popravljanjem ili kompenzacijom. Bez tuge ili osude, bez osjećaja krivice. Ako je osobna krivnja prikladna, onda često znamo što konkretno trebamo učiniti da bi se odgovorno nosili sa njom. Nepotrebna patnja zamijenjena je često prihvaćanjem onog što jest, što se očituje kroz osjećaj mira u duši i duboko prepuštanje. Ovi osjećaji dovode također do promjena na tjelesnoj, fizičkoj razini koje možemo odmah uočiti kroz povlačenje simptoma, boli u tijelu ili jednostavno kroz drugačiji, puno opušteniji izgled našeg lica.

Što god da se desilo u konstelaciji, to ne trebamo smatrati receptom za naše ponašanje i odluke vezane za ljude reprezentirane u našoj konstelaciji. Umjesto toga jednostavno dopustimo konstelaciji da radi u nama i onda se jednostavno možemo zateći kako se u određenim situacijama ponašamo drugačije nego ranije. Ili odnosi sa članovima obitelji sa kojima prije nismo bili u kontaktu, postanu bliski. Što god da se desi, vjerojatno je da ćemo uočiti veću povezanost i opuštenost. Kao i veću životnost, veću mogućnost za punu participaciju u životu.


Od svih sudionika se očekuje da čuvaju povjerljivost drugih, iako ovo obično nije problem jer na kraju radionice svatko ostaje samo sa onim uvidima koji su važni osobno za nas, a zaboravi sve što je vezano za druge.

Ovo je rad također koji ima ugrađen mehanizam čuvanja povjerljivost kroz selektivni zaborav – pamtimo samo ono što je relevantno za nas osobno. Također, ovo je rad kroz koji dostojanstvo i integritet svakog polaznika ostaje očuvan. U posebnim slučajevima, kada je sudionicima izrazito važno da se neka konkretna informacija ne spomene u grupi, moguće je urediti rad na taj način, u prethodnom dogovoru sa voditeljem. Često se rad odvija i na apstraktnom nivou, gdje nitko ne zna za osobni problem osobe koja radi, niti se zna koga predstavljaju predstavnici, niti se išta priča – već se sam proces odvija kroz tzv. pokrete duše i otkrije nam samo ono što je potrebno da bi došli do novih uvida.

Obično otkrijemo da su svi uvidi u isto vrijeme važni za sve koji učestvuju i tako završavamo obično uz dubok osjećaj povezanosti. Ne kroz detalje naših životnih priča, već kroz univerzalnost nevidljivih zakona koji vladaju našim životima.

Alemka Dauskardt


Datume radionica možete provjeriti OVDJE.

Seksualnost: mudrost tijela


Veza između partnera je uspostavljena kroz konzumaciju ljubavi, odnosno kroz sam seksualni čin. Sviđalo se to nama ili ne, nerazrješiva vezanost između partnera proizlazi iz seksualnog ujedinjenja. Ne povezuje ih namjera ili izbor, već sam fizički čin. Samo ova činjenica ih čini parom i samo ovaj čin ih čini roditeljima.

Zbog toga ako je njihova seksualnost ograničena na neki način npr. zbog inhibiranosti, impotencije ili sterilnosti, vezanost se ne ostvaruje u potpunosti, iako to par želi. To također važi za partnerske odnose u kojima partneri izbjegavaju rizike seksualnosti i onda se suočavaju sa manje krivnje i odgovornosti ako se rastanu.

„Kada jednom partneri uspostave vezu kroz seksualnu intimu, rastajanje bez boli i krivnje više nije moguće.“ (Bert Hellinger)

Iako ova vezanost uzrokuje teškoće za roditelje koji se rastaju, ona također štiti njihovu djecu od egoističnih i hirovitih rastava.

Ova odlučna uloga koju seksualnost igra u vezanju partnera očito pokazuje prevlast tijela nad duhom. Možemo doći u iskušenje da obezvređujemo tijelo u usporedbi s duhom. Kao da je ono što je učinjeno iz fizičkih potreba, želje, seksualne privlačnosti ima manju vrijednost od onoga što postižemo kroz racionaliziranje i moralnu volju. Fizička želja pokazuje svoju moć i svoju mudrost tamo gdje razlozi i moralnost dosegnu svoju granicu i ustuknu. Želja se uvijek ponovno pojavljuje, i onda kada su se racionalna ograničenja umorila. Viši razlog i dublje značenje koje proizlazi iz instinktivnih fizičkih poriva nadilaze razum i volju.


Želja mora biti obostrana i oba partnera moraju davati i uzimati. Da bi odnos bio uspješan partneri moraju ravnopravno dijeliti rizike odbijanja, kao i radost davanja. Onaj koji želi je u slabijoj poziciji, jer drugi ima moć da odbije. Neki partneri žele moć i nadmoćnost davanja i stoga nikada ne traže – ne žele se razotkriti kroz svoju želju i zato na različite načine mogu pokušati umanjiti potrebu za partnerom. Jer nigdje nismo tako ranjivi kao kada želimo u našem najintimnijem odnosu. Ali zato partneri koji u podjednakoj mjeri žele i koji partnerovu želju tretiraju s poštovanjem mogu riskirati želju jedno za drugim uvijek nanovo. Tako njihov odnos može doseći veliku dubinu i bliskost.

Partnerski odnos se produbljuje, potvrđuje i obnavlja kroz seksualnost. Seksualnost je također barometar partnerskog odnosa na kojem se transgresije ljubavi brzo očituju. Prestanak intime u odnosima bez opravdanog razloga kao što je npr. bolest, često znači i kraj partnerskog odnosa kao takvog, čak i ako partneri ostanu zajedno. Jednako tako, izvanbračna seksualna veza često ima moć staviti točku na i bračnog života. Naročito ako je dijete začeto u novoj vezi (što znači oformljivanje novog sistema) najbolje rješenje je prekid dotadašnje veze. U mnogim slučajevima ipak parovi se radije pretvaraju da je moguće „vratiti se na staro“ nakon izvanbračne veze. Ali zakonitosti ljubavi se ne obaziru na formu ili naša nastojanja, kao ni na racionalna uvjeravanja ili moralne norme. Ljubav slijedi zakonitosti duše koje su u dosluhu sa našim instinktima i našom seksualnošću i ne obaziru se na razum ili moral.


Seksualna konzumacija ljubavi nije samo osobni čin. Seksualno sjedinjenje muškarca i žene ima također i univerzalnu dimenziju. Ono nije samo privatno zadovoljstvo, već nešto što se proteže daleko izvan individualnog i što uvlači muškarca i ženu u univerzalni pokret. Sjedinjenje je potpuno kada su oboje povezani sa tom kretnjom, tim univerzalnim pokretom.

Žena se može predati ovom sjedinjenju i u potpunosti uzeti kada je povezana sa ženskošću u punom smislu. Izraz ove povezanosti sa ženskošću je ženina povezanost sa njenom majkom. Preciznije, povezanost sa njenom majkom kao ženom i majkom, kao i sa njenom bakom kao ženom i kao bakom. Ove linije povezanosti idu duboko u prošlost, tako da je žena nošena svojom ženskom lijnijom u osnovnoj progresiji života. Kada je ona u harmoniji sa ovom kretnjom, ona posjeduje snagu za potpuno predavanje i sjedinjenje, kao i snagu želje i strasti. Ona tada također posjeduje snagu da pristane na sve posljedice ovog sjedinjenja, što god da ono donese u njen život.

Isto važi i za muškarca. On se može predati i u potpunosti uzeti samo ukoliko je povezan sa univerzalnom muškošću u osnovnoj progresiji života. Onda on posjeduje mušku snagu, snagu muškosti, koja ima ratoborne oblike. Muškarac je u osnovi ratnik. Slabi muškarac nije sposoban za sjedinjenje jer nije povezan sa snagom svoje muškosti. Ratnik je onaj ko je spreman i ko može obraniti svoju obitelj. On stvara svoj put u životu i štiti i skrbi za svoju obitelj. Muškarac nema tu snagu ako se oslanja samo na sebe. Snaga dolazi od njegovog oca koji stoji iza njega kao muškarac i kao otac. Iza njegovog oca stoje njegovi djedovi i pradjedovi. Tada je muškarac nošen svojom muškom linijom i u harmoniji je sa svojom muškošću. Takav muškarac se može dati svojoj ženi i može je uzeti sa snagom, željom i strasti. On, također, može pristati na sve posljedice ovog sjedinjenja, bez obzira kakve one bile. U tome je veličina. U tom smislu je konzumacija ljubavi najveći nama znani čin. To je naša veza sa dubinama našeg bića. Sva druga razmjena u partnerskom odnosu crpi snagu iz ove osnove, iz ovog sjedinjenja.

Potpuno sjedinjenje je moguće kada oba partnera prihvate da trebaju ono što drugi nudi i da mogu dati ono što drugi treba.

Racionalne kalkulacije ne pomažu. Planovi i namjere skovane u glavama partnera vrlo brzo pokažu svoju nemoć. Ukoliko se vjenčamo zbog forme, želje za sigurnošću, zbog poboljšanja ekonomskog položaja, zbog vjere, zbog statusa, zbog toga što želimo partnera prvenstveno kao majku ili oca naše djece ili kao zamjenu za vlastite roditelje – brak je osuđen na neuspjeh.

Supružnici se možda i neće rastati, ali seksualnost, taj nepogrešivi barometar u odnosima, će biti ozbiljno narušena. Intima će biti problematična ili u potpunosti izostati. A nerijetko će jedan ili oba partnera uspostaviti izvanbračne odnose. Naša instinktivna priroda će kroz našu seksualnost pokušati dovesti stvari u red, ili bar iznijeti na vidjelo ono što nije u skladu sa životnim zakonitostima ljubavi u našem odnosu. Tako se preljub muža npr. u konstelacijama često otkrije kao pokušaj da se uspostavi sistemska ravnoteža u braku u kojem je muškarac tretiran kao dijete od strane žene. Okrivljavanje ili moralna osuda tu naravno ne pomaže.

U ovakvoj situaciji, na sistemskoj razini , kad se žena stavlja u ulogu majke, muževa ljubavnica je zapravo njegova žena. Ukoliko ljubavnica ostane trudna (a trudnoća se u takvim vezama često događa puno brže i lakše), stvoren je novi sistem, nova obitelj. Inzistiranje na očuvanju braka radi forme iz bilo kojeg razloga nema dobre posljedice ni za kojeg sudionika ove, ne tako rijetke životne drame. U ovakvoj situaciji jedino dobro rješenje je da se muž i žena rastanu i da muž ide u svoju novoosnovanu obitelj.

Ljubav želi istinu, a seksualnost je jedan od načina na koji je ljubav razotkriva. Muževa želja da bude vjeran u skladu sa svojim moralnim načelima, kao i jadikovke žene da je žrtva muževljevih seksualnih hirova, odnosno prijevare, ostavljaju dušu – ravnodušnom!


Muškarac i žena ušli su u vezu koja nije bila zasnovana na seksualnoj privlačnosti. Unatoč tome, lijepo su se slagali i imali dobar prijateljski odnos kojeg su i jedno i drugo željeli održati. Nisu imali djece. Onda je žena jednog dana (ili noći) imala strastveni „one night stand“ i ostala trudna. Njen partner joj je „oprostio“ i pristao podizati dijete kao da je njihovo. (Kako se tu osjeća žena, kako muškarac, kako ljubavnik, a kako dijete?!)

Iako su joj instinkti govorili drugačije, žena je pristala na ovaj aranžman, ali se njihova veza ipak raspala. A žena je imala osjećaj da je nevidljiva i da je nitko ne čuje niti uvažava. To je često posljedica tajni i skrivanja istine. Nakon nekoliko godina shvatila je da ne može dulje varati sebe, niti svoje dijete, niti svoju obitelj i odlučila izaći van sa istinom uz veliko olakšanje i sreću što je ona ona, što je njeno dijete to što je i začeto upravo u takvim okolnostima. Jer tu naravno nema ničeg lošeg. Loše je jedino kad probamo prevariti sebe, ili zapravo, zakonitosti ljubavi koje vladaju u našim odnosima. Kada ne prihvaćamo ono što je, već nastojimo život kreirati sami, drugačiji od onog što se stvarno događa.

Interesantno je kako je žena opisala svoj osjećaj potpune otuđenosti i nepripadanja na sprovodu oca svog partnera. Budući da je imala dijete sa drugim čovjekom, ona je zapravo pripadala drugom obiteljskom sistemu i zaista nije imala puno veze sa obitelji svoga partnera. S druge strane, „igrom slučaja“ postala je vrlo dobra prijateljica sa sestrom svog ljubavnika, oca svog djeteta, koja se također vrlo dobro slagala sa njenim djetetom i ne znajući da je ona zapravo djetetova tetka. Sistemske povezanosti i zakonitosti nije moguće prevariti.

Razum je voljan, ali tijelo je mudro.