Kod potomaka počinitelja, najvažniji korak do razrješenja je gledanje u žrtve, bukvalno ne-zatvaranje očiju pred ovim strašnim događajima i pred činjenicom da su oni počinjeni od strane naših predaka, kao i ostavljanje krivice kod onih koji su direktno za njih odgovorni i ne preuzimanje potrebu za ispaštanjem na sebe.
Kod potomaka žrtava, također, solucija leži u gledanju, u viđenju, u ne-zatvaranju očiju pred strašnom sudbinom koja je stigla naše pretke, ali i u ostavljanju njihove sudbine sa njima, ne preuzimajući težak teret te sudbine na sebe i odbacujući poriv da se ograničavanjem vlastitog života solidariziramo sa njima.
Još jedna važna lekcija iz konstelacijskog rada za potomke žrtava je često opaženi fenomen da što više ogorčenja potomci žrtava nose u sebi prema počiniteljima zločina – to će više oni ili njihova djeca nalikovati počiniteljima.
Za potomke i sa jedne i sa druge strane čini se krucijalno da ostave događaje u prošlosti, i sa onima koji su bili njihovi sudionici. To naravno mogu napraviti tek kad u svojoj duši prihvate sve što se desilo upravo onako kako se desilo, bez želje ili iluzije da je išta moglo biti drugačije. U spiritualnim konstelacijama, gdje se otkrivaju neki od ovih pokreta duše na najdubljem nivou jasno je vidljivo da su počinitelji i žrtve povezani dubokom, neraskidivom vezom u kojoj nema mjesta osudi, i da se proces pomirenja događa na toj razini, i to samo onda kada nije ometan sa strane. Kada ne dozvolimo da naše ograničeno rasuđivanje postavi granice tamo gdje one zapravo ne postoje.
Ono što je Hellinger ustanovio kroz konstelacije je da su počinitelji i žrtve povezani neraskidivom vezom koja je jača od onih obiteljskih. Tako je obično prikladno da počinitelj napusti svoju obitelj, i njegova obitelj mu mora dopustiti da ode. To je solucija za žive. Jedina moguća rekoncilijacija između počinitelja i žrtve je ona s one strane života, u smrti. Ali ni tamo, ona nije automatska.
Ono što je potrebno je pokajanje, odnosno, suočavanje počinitelja sa vlastitom krivicom, kao i žaljenje. A to je moguće samo kada žrtva osjeti prema njemu suosjećanje. Sve dok se nitko ne sažali nad počiniteljem – on ostaje krut i nije mu moguće prihvatiti svoju krivnju. U ovim procesima iza granice života i smrti, i iza naših pojmova o dobru i zlu, krivici i nedužnosti, vidljivo je da su i počinitelji i žrtve nošeni silom većom od njih. Jedino moguće pomirenje leži u prihvaćanju djelovanja te sile sa svim posljedicama za sve jednako, upravo onakve kakve jesu.
“Uvijek nanovo vidimo u konstelacijama da je krivnja koju osjećaju počinitelji teža od bola koju osjećaju žrtve. U Mexicu sam jednom radio konstelaciju sa djecom žrtava rata. Oni su osjećali strašnu ljutnju prema počiniteljima, koji su u konstelaciji izjavili: „Ako ostanete i dalje ljuti na nas, mi samo bivamo sve jači i jači i ništa se ne mijenja.“ Kada su djeca pokazala suosjećanje prema počiniteljima, oni su omekšali. Okrenuli su se žrtvama i sjedinili se sa njima, postali jedno s njima. Dobro i zlo, počinitelj i žrtva nisu više postojali.
Samo kada svi imaju svoje mjesto se mi osjećamo cijelima. Samo kada možeš sve prigrliti u svom srcu si slobodan od njih. Ne ranije. Inače te neće pustiti na miru i stalno će ti biti na putu. U ovom kontekstu veliki duhovni koncept „cjelovitosti“ poprima sasvim obično značenje. Ja sam cjelovit, potpun kada sam svakome dao mjesto. Kada smo u stanju dozvoliti drugima mjesto u našem srcu. To je prava duhovnost – tada se osjećamo jednaki sa njima. Ne viši od njih ili bolji, ne niži ili manji. Potpuna jednakost. Ovo nadilazi osobnu i kolektivnu savjest. Židovi, kršćani, muslimani…tada to više nije važno. Svi različiti, svi jednaki. To je pomirenje i samo tada može biti mir.”
Bert Hellinger
“Žrtve ne mogu oprostiti počinitelju. To bi podrazumijevalo moralnu superiornost i ne pomaže niti počinitelju niti žrtvi. Obje strane trebaju nositi posljedice strašnog čina, tako da vremenom njihovo djelovanje može skončati. Počinitelji ne smiju biti izloženi osveti i konačni obračun mora biti ostavljen smrti, toj većoj sili koja tretira sve jednako.
Kain je morao napustiti svoju obitelj kada je ubio svog brata Abela, ali je bio obilježen znakom na čelu kao znak da je ubojica i pod Božjom zaštitom. Nitko mu nije smio učiniti ništa nažao.
Pomirenje je moguće kada postoji saznanje da je počinitelj djelovao u skladu sa onim što mu je bilo omogućeno, kao i kada postoji saznanje da žrtve nisu mogle učiniti ništa da spriječe štetan čin. Sudbina dovodi počinitelja i žrtvu na isti put i spaja ih na takav način koji je iznad osobne odgovornosti bilo kojeg pojedinačnog počinitelja i žrtve. Krivnja i nedužnost su često određene samo okolnostima u kojima se nalazimo. Nedužnost je više dar negoli osobno postignuće i, shodno tome, pomirenje nadilazi okvire napora ili namjere bilo koje individue. Ono podrazumijeva povijanje pred većim silama koje naposljetku ( a najkasnije u smrti) dovodi žrtvu i počinitelja u istu ravan, možda isto i sa jednakom toplinom. To je jedino moguće ako zamislimo svemir kao jedan, ispunjen ljubavlju za sve jednako, za sve ljude i sve što postoji. Čak i najzloglasniji počinitelji su ljudska bića i u mnogim religijama imaju pravo na posljednju pomast i molitve.
Izmirenje između potomaka žrtava i počinitelja je možda najtrajnije kada im je dozvoljeno da ožale mrtve zajedno, mrtve na svim stranama i kada ih se sviju mogu sjećati sa poštovanjem. U procesima na nivou duše, mrtve žrtve kao i počinitelji trebaju ljubav živih godinama nakon nemilih događaja. Ukoliko ti događaji uključuju mnogo mrtvih, kao u slučaju rata, žrtve i počinitelji se mogu ožaliti s ljubavlju samo zajedno, samo kroz prihvaćanje sprege koja ih povezuje. I kada se radi o masivnim zločinima, rezolucija je moguća samo kroz ljubav mnogih, na kolektivnom nivou. Predodžbu o tome možemo dobiti kroz neke Hellingerove konstelacije koje uključuju mnoge i koje ostavljaju efekt na stotine ljudi koji sudjeluju u procesu.”
Jacob Schneider
„U Njemačkoj, mi smo prezreli nacističke počinitelje. Uzdigli smo se iznad njih kao da smo mi bolji od njih. Čineći to, mi se ponašamo isto kao oni tada. Počinitelji su učinili strašne stvari jer su se osjećali superiornima. Sa tim osjećajem „bolji od“, postali su počinitelji. I sada oni koji se uzdižu iznad njih postaju isti. Osjećajući se superiornim, oni pretvaraju počinitelje u svoje žrtve. I u cijelom ovom procesu, stvarne žrtve, oni koji su ubijeni, su zaboravljeni.
Mi u Njemačkoj nismo zaista jadikovali nad mrtvim vojnicima ili nad mrtvim civilima. Sve smo ih premazali istom farbom, farbom počinitelja. Htjeli smo se odvojiti od njih i mislili smo da to možemo učiniti tako što ćemo se uzdići iznad njih.
Ali rješenje bi bilo da svi zajedno žalujemo, da potomci žrtava i počinitelja gledaju u mrtve sa obje strane, mrtve žrtve, i mrtve počinitelje, tako da im možemo pomoći da nađu svoj put jedni do drugih u carstvu mrtvih. Šta to znači vidio sam nedavno u jednoj konstelaciji u Buenos Airesu. U obiteljima žrtvi, na primjer u mnogim židovskim obiteljima gdje su počinitelji prezreni, član obitelji reprezentira počinitelje. Tada taj član obitelji osjeća ubilačku energiju zato što su počinitelji zanemareni, zato što se u njih ne gleda.
Znači, ne možemo se riješiti počinitelja tako što ćemo ih prezirati ili se boriti protiv njih. Rješenje je jedino moguće kada mi, potomci počinitelja i potomci žrtava žalimo zajedno. U tom zajedničkom žalovanju klanjamo se nečem većem što stoji iza ovoga. Počinitelji nisu bili slobodni. Oni su bili dio nečeg većeg. Moramo se pokloniti tome što stoji iza, toj sili, kao pred udaljenim svjetlom, bez spoznaje šta je to. Tada smo svi na istom nivou.“
Bert Hellinger
MEDITACIJA: ŠTOVANJE POGINULIH U RATU
Zatvorite oči. Dišite svjesno neko vrijeme i saberite se u svom centru. Spustite se u kraljevstvo mrtvih.
I evo, tu su svi mrtvi iz II-og svjetskog rata: domobrani, ustaše, četnici, partizani, Nijemci, saveznici, vojnici i civili, Hrvati, Srbi i Muslimani. Dajte si vremena da ih sve vidite: goleme armije mrtvih, svi isti, već dugo bez uniformi i obilježja po kojima bi ih mogli razlikovati.
Tu su i svi mrtvi iz posljednjeg rata: Hrvati, Srbi, Muslimani, vojnici i civili. Svi su ovdje zajedno. Počinitelji i žrtve na svim stranama. Sada im svima odajemo počast. Poklanjamo se njihovim sudbinama, bez obzira na kojoj strani i u kojoj ulozi. I kažemo im u sebi: „vašu sudbinu ostavljam vama, s poštovanjem, neću se miješati.“
Možda su tu su i ljudi iz vaše obitelji. Možda neki od njih još uvijek imaju otvorene oči i gledaju u vas sa molbom. Možda možete reći nekima od njih: „Vidim te. Poštujem te. Vidim što ti se desilo.“ ili „Vidim što si učinio drugima. Dajem ti čast koja pripada mrtvima – čast da se bude isti kao drugi – čast da imaš mir, isto kao drugi – čast da pripadaš, ja sam kao i ti.“
Onda pogledate u udaljeno svjetlo, jako jako daleko na horizontu iza sviju njih – i poklonite mu se duboko, bez riječi, ponizno, i polako se povučete unazad, vrlo sporo, kao netko tko je ušao u zabranjeni teritorij, dok ne dođete do kraja i ne osjetite da ste natrag, u zemlji živućih. Tada se saberete u svome središtu, okrenete se, osjetite drugo svjetlo, otvorite oči – i pogledate u njega.
Alemka Dauskardt, 26.2.2021.
Zapisi na duši 