Ideologija obiteljskih odnosa

Naša uvjerenja i gledišta udaljuju nas od doživljaja svijeta onakav kakav je. Naše mišljenje o tome što je ispravno onemogućava nas da vidimo što je potrebno. U sferi naših obiteljskih odnosa onda ne vidimo ono što moramo napraviti ili ono što ne smijemo napraviti da bi naši odnosi funkcionirali dobro. A to ne znači slijediti moralne, religijske, psihološke ili bilo kakve druge norme. Već razumjeti zakonitosti po kojima se naši odnosi odvijaju i sile koje u njima djeluju, i uskladiti se sa njima.

Ali ovo nije moguće ako mi mislimo da znamo „bolje“ i imamo svoje mišljenje i izgrađene stavove o tome što čini dobar partnerski odnos, koje je roditeljstvo dobro a koje ne, što podrazumijeva pojam „majka“ ili „otac“, što čini obitelj, kad počinje život. Mi smo u neprilikama u kojima jesmo upravo zbog toga što želimo sve riješiti na nivou razuma, a to nas odvodi daleko od mogućnosti da percipiramo ono što je zaista bitno.

I sama riječ „obitelj“ poprimila je ideološko značenje koje se svojata od određenih svjetonazorskih opcija, i kao takva, naravno, izaziva reakciju i opoziciju. Dok se iscrpljujemo raspravama, bit obitelji ili partnerskog odnosa ostaje skrivena.

Zauzimati se za jednu ili drugu svjetonazorsku opciju, odnosno shvaćanje “obitelji” samo pokazuje (još jednom!) našu arogantnost na djelu. Kao da će se drevne i sistemske zakonitosti obiteljskih odnosa povinovati našem, naravno „ispravnom“, trenutno modernom ili tradicionalno utemeljenom stavu o obitelji.

I sa jedne i sa druge strane ideološke pozicije, mi smo ti koji preuzimamo ulogu „stvoritelja“, pa tako određivanje i definiranje obitelji uzimamo u svoje ruke. Zato se naše trenutno stanje svijesti po pitanju obitelji može najbolje opisati ne toliko „u ime obitelji“, već prije kao „u ime boga“. Pripadnici svih svjetonazorskih opcija imaju svoga boga, odnosno ponašaju se kao da oni imaju tu moć i pravo da definiraju značenje „obitelji“ odnosno da stvore obitelj „na svoju sliku i priliku“, na sliku i priliku svojih uvjerenja.

Ono što im je zajedničko je tvrdokornost, odnosno apsolutna uvjerenost u moralnu superiornost vlastite ideološke pozicije. Također, spremnost da idu u borbu „do kraja“ u ime svoje pozicije.

Ono što im je također zajedničko je nerazumijevanje sila kojima su rukovođeni obiteljski sistemi o kojima tako žučno raspravljaju, te „ne-viđenje“ onoga što na dubljoj razini zaista omogućava skladne odnose koji su ispunjavajući za sve.

Uvidi koje o djelovanju ovih nevidljivih sila i zakona u našim odnosima dobivamo kroz konstelacije, često se pogrešno razumiju kao izraz neke od svjetonazorskih opcija.

U konstelacijama, kroz iskustveni, doživljajni proces tražimo onu poziciju (fizičku i duševnu) koja donosi najveći mir, sklad, uravnoteženost, koja omogućuje nesmetan protok ljubavi, zdravlja i životnog uspjeha za sve članove određenog obiteljskog ili odnošajnog sistema. Dobro je ono što individua u konstelaciji, u svom tijelu, osjeti kao dobro, a ne ono što bilo tko definira kao neko opće dobro, koje vrijedi za sve. U konstelacijskom radu, svakom pojedincu, svakom odnosu ili obitelji, problemu ili pitanju pristupa se pojedinačno, empirijski (iskustveno) tražimo tu poziciju sklada u svakoj novoj konstelaciji, za svaki slučaj ponaosob. Ponekad će se „rješenje“ poklopiti sa našim ili nekim od svjetonazorskih uvjerenja, ponekad ne.

Naši svjesni napori i racionalna razmišljanja, uvjerenja i odluke bazirane na tome ne vode nas dovoljno duboko, obično nisu dostatni da nađemo dobro rješenje za nas u skladu sa našom dušom. Jer duša nije impresionirana logičkim argumentima ili našim pokušajima da definiramo svijet i naše odnose po našoj slici i prilici.

Konstelacije obiteljskih sistema

Više od „ispravne ideologije“ obiteljskih odnosa, konstelacije nas uče, važno je znati da na primjer i nerođeni brat naše majke pripada u našu obitelj, kao i poginuli zaručnik naše bake, kao i netko usmrćen nesretnim slučajem od strane nekog člana naše obitelji. Važno je, dakle, znati tko sve pripada nama.

Zatim je važno uključiti sve one koji su bili isključeni kroz zaborav, prezir, obiteljsku tajnu, ljutnju, sram ili krivnju ili zato što su drugačiji, jer samo nam cjelovitost i povezanost osigurava da se osjećamo sigurno u svojoj obitelji i svijetu.

Važno je, također, poštivati sudbinska ograničenja, kao što je invaliditet, nemogućnost imanja djece, bolesti, rane smrti i drugo.

Važno je znati kako ovo sve djeluje na nas, po kojim zakonitostima se odvijaju naši odnosi i kojeg „boga“ slijede. I važno je uskladiti se sa ovim zakonitostima, naučiti ići niz tok rijeke života, umjesto plivati uzvodno.

Važno je također, uz nalaženje našeg pravog jata i znanja tko sve pripada našem jatu, naći svoje pravo mjesto i pravu veličinu u tom jatu. Paradoksalno, kada nađemo gdje smo i kako vezani, i kada pristanemo na tu vezanost i povezanost, onda smo tek slobodni razviti (donekle) svoju individualnost i autonomiju.

Sve ovo možemo učiniti kroz konstelacijsku metodu, uvijek iskustveno, uvijek samo za određeni obiteljski sistem, uvijek u skladu sa drevnim sistemskim zakonitostima, uvijek samo kroz doživljaj „ispravne“ pozicije u našem tijelu, koje je jedini pouzdan indikator „obiteljske ideologije“ koja nama najviše odgovara i godi, koja je ispravna za nas.

Alemka Dauskardt

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s