Politička korektnost ljubavi

Zašto se danas bojimo reći da je žena žena, a muškarac muškarac i da postoji nešto što im je dano i zadano kao takvima? Zašto postoje tako oprečni i polarizirani stavovi o tome? Zašto je teško živjeti ove naše uloge danas na način koji nas ispunjava? A ovo je jednako teško ako smo žena ili ako smo muškarac, i neovisno o našoj seksualnoj orijentaciji ili tipu obitelji u kojoj živimo. Da vidimo da je tome tako dovoljno se osvrnuti oko nas, pogledati u naše intimne odnose ili pročitati novine.

Kada god se ovih dana spomene prirodna, arhaična, spiritualna i fizička privlačnost i međuovisnost muškarca i žene, kao i donekle zadane im uloge i funkcije, naš racionalni ego se buni na jedan od predvidljivih načina:

Ali ima žena koje privlače žene i muškaraca koje privlače muškarci.

Ali ima muškaraca koji zlostavljaju žene.

Ali ima žena koje su zadovoljnije same nego u odnosu.

Ali ima muškaraca koji nisu dovoljno snažni da se žena na njih osloni.

Ali ima puno žena sa uspješnim karijerama.

Točno. Ima. I sve to nam ne govori ništa o moćnim silama koje djeluju kroz muškarca i ženu i koje, to je očigledno, utječu na većinu nas. Možda ovo pobjeđuje u nekoj diskusiji racionalnih argumenata, ali ne govori ništa o našoj pravoj prirodi, ne dotiče dušu, ništa ne dokazuje, niti opovrgava.

Da, danas su muško-ženski odnosi oslabljeni. Godine patrijarhata i ratovanja ostavile su svoj danak. Da, danas su i žena i muškarac izgubili povezanost sa svojom iskonskom prirodom i zaboravili zov svoje spiritualne seksualnosti. Da, povređujemo jedni druge. Da, postoji nasilje prema ženama i treba ga spriječiti. Da postoji diskriminacija i žena i onih koji odstupaju od „norme“ u svakom pogledu i protiv toga se treba boriti. Da, postoje oni koji nađu ljubav u isto spolnim vezama i to pripada cjelokupnosti ljudskog odnošenja. Da, sve više žena se okreće isključivo karijeri bez zasnivanja obitelji i ako je to izbor koji ispunjava kao takav treba podržati.

Iznošenje ovih „argumenata“ u kontekstu prirode muško-ženskih odnosa i sistemskih i spiritualnih zakonitosti kojima su podložni ne doprinosi ništa. Ponekad su ovo pokušaji da racionaliziramo gubitak življenja u skladu sa tim zakonitostima, sa prirodom i sa našom dušom. Ne postoje nikakve norme propisane od strane čovjeka koje bi bile iznad ovih zakonitosti. Niti pravne, niti psihološke, niti religijske (jer one su od čovjeka također, a ne od Boga kako se žele prikazati), niti moralne, niti tzv. humanitarne. Praviti se da postoje, bez obzira sa koje svjetonazorske pozicije dolaze, znači ne živjeti u skladu sa zakonima naše vlastite duše. A onda svi gubimo i svi trpimo. A u svemu tome, najviše trpi ljubav.

Naše muško-ženske odnose više ne vidimo kao tango dvoje različitih a jednako vrijednih (iako jedan vodi, a drugi slijedi) koji su upravo privučeni jedno drugom zato što su različiti. Ne vidimo ih kao ples yina i yanga, spoj polariteta koji premošćuje dualnost, priliku za spiritualno razvoj, razvoj duha kroz sami odnos ova dva entiteta: muškarca i žene, kao dva izražaja iste kozmičke stvarnosti.

Muško-ženske odnose danas vidimo samo kroz prizmu naših mišljenja i stavova, kao nešto što se povinuje našim svjetonazorskim uvjerenjima.

Više nam ništa nije sveto. Naš Racio i naš Ego i ono što smatramo „ispravnim“, naša racionalna uvjerenja jedini su bogovi kojima vjerujemo. Politička korektnost, koja je danas na cijeni, odražava upravo vladavinu ovih principa, u isto vrijeme razotkrivajući našu nadmenost: mi znamo što je ispravno, mi to možemo procijeniti, mi imamo slobodan izbor, mi smo ti koji krojimo vlastitu sudbinu i naše odnose onako kako želimo! Mi smo međutim samo neminovno žrtve vlastitog hubrisa, što uglavnom spoznamo kada se suočimo sa prihvaćanjem odgovornosti za nered koji smo napravili od svojih života!

Živimo u svijetu u kojem su i muškarci i žene izgubili mogućnost da se povežu sa svojom istinskom prirodom, oboje iskorišteni i ranjeni, prepušteni sami sebi i svojoj nemogućnosti da se povežu na dobar način. Stoljeća patrijarhata i ratova oštetila su nas i jedne i druge, osudili na življenje u kojem ćemo, otuđeni od svoje prave prirode, i jedno od drugog, biti nezadovoljni, upirati prst jedno u drugo, kriveći se međusobno, bez ljubavi.

Pobornici tzv. “teorije zavjere” reći će vam da je ovo namjerni inžinjering. Odvajanje od naše prave prirode i oslabljivanje muško-ženske povezanosti ide na ruku funkcioniranju društvenih sistema koji se baziraju na ekstremnom individualizmu koji je “slobodnom voljom” slobodan izabrati robovanje konzumerizmu i manipulaciji. Samo nepovezane, nezadovoljne individue dobri su potrošači. Bez obzira da li dijelimo ovo mišljenje, izgleda da zaista postoje razne interesne grupe kojima ovakvo stanje muško-ženskih odnosa odgovora.

Inzistiranje crkve, kao i drugih konzervativnih institucija na očuvanju obitelji, ne čini puno za jačanje naših odnosa. Ona je naime također dio patrijarhalnog sistema, i iako se čini da zagovara poštivanje uloga muškaraca i žena, čini to na način koji je propisan unutar postojećih religijskih sistema, koji su također ideološki. Time zapravo nije ništa bliža obnavljanju istinske povezanosti sa našom spiritualnom prirodom kao i spiritualnom aspektu muško-ženskih odnosa.

Prava muškost i prava ženskost, kao i njihov ples, najmoćnija su sila našeg kozmosa i nema ničeg uzvišenijeg i ljepšeg. Nema većeg i svetijeg čina nego kada se muškarac i žena predaju jedno drugom u ljubavi, kada žive tu ljubav kroz sve što rade i kada se njihova ljubav ostvari kroz dijete kao produžetku te ljubavi. Seksualni čin kao izražaj te povezanosti je najdublji ljudski čin čiji se značaj često omalovažava, čija se dubina i posljedice često ne razumiju.

Ono što je istinski spiritualno je u isto vrijeme svjetovno, fizičko, puteno i vrlo prizemljeno, blisko zemlji i prirodnim zakonitostima. Ne postoji ništa što je više sveto nego kada muškarac i žena uzmu jedno drugo u ljubavi i predaju se svojim nagonima, jer se na taj način oboje stavljaju u službu Života i podvrgavaju se oboje zajedno silama koje su veće od njih i koje kroz njih djeluju.

Zašto je to tako teško priznati, uočiti i živjeti? Da, ljubavi se zapravo bojimo. Ne usuđujemo joj se predati na milost i nemilost kako ona to zahtjeva. Ne želimo ispuniti njene uvjete jer od nas ne zahtijeva ništa manje već da živimo svoju punu ženskost i svoju punu muškost onako kako nam je dano kroz naše pretke i našu žensku ili mušku liniju, kroz ione vremena. Ljubav od nas ne traži ništa manje već da se povežemo sa našom istinskom spiritualnom prirodom kroz našu muškost, odnosno našu ženskost. I da riskiramo intimnu povezanost u službi Života. Na jedan od načina kako je nama dano. Racionalni kontra-argumenti ne pomažu pred ovim izazovom, niti nas spašava politička korektnost ideološke pozicije koju zagovaramo. Ljubav traži nešto drugo od nas.

Alemka Dauskardt

———————————————————————-

 

man and woman

Oglasi

One thought on “Politička korektnost ljubavi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s