Domoljublje: sistemska perspektiva

Ponekad djeca iz ljubavi prema roditeljima preuzmu na sebe teret i patnju njihovih roditelja. U nevinoj i naivnoj dječjoj ljubavi oni žude da pomognu onima koji su im dali život i onima o kojima im život ovisi. Odlika dječjeg promišljanja je da ono ima neracionalnu, skoro magijsku odliku, pa tako djeca “misle” da mogu pomoći roditeljima tako što i sama pate. (Kao što misle i da kada pokriju oči rukama i ne vide druge da drugi isto ne vide njih!) Iz iste ove žudnje proizlazi i poriv da nešto poravnaju za roditelje, kao na primjer da se osvete onima koje smatraju krivima za roditeljevu patnju.

Ovakva dinamika, vrlo osobna, individualna i dječje naivna , obično stoji i iza preuveličanog patriotizma: slijepa dječja ljubav koja misli da može (i treba!) osvetiti patnje svojih otaca.

Kao i djeca u porodici tako i ova patriotska djeca svoje domovine nude sebe kao žrtve na njenom oltaru. I onda kada je to potpuno neprimjereno i nepotrebno i kada se time ne postiže ništa. Osim možda samo još jedna u nizu generacijskih tragedija. Kao i djeca u svojoj obitelji koja se nesvjesno, a ipak više nego voljno, žrtvuju za zamišljenju dobrobit svoje obitelji, tako se i ovi patrioti nude za najveću žrtvu svojoj domovini.

Da li se išta postiže takvom žrtvom? Da li roditelj ozdravi ako se i dijete razboli? Da li roditelj želi da ga dijete slijedi u smrt? Ili da ode umjesto njega? Ovo je samo tragični scenarij koji slijepo slijedimo ukoliko ne poznajemo sistemske dinamike koje rukovode našim životima. Slijepo slijeđenje zakonitosti ljubavi ne rješava ništa – samo jednoj tragediji pridodaje drugu.

Domovina, kao ni majka, ne traži i ne želi žrtvu života svoje djece. To je samo dječji koncept u našoj duši. Domovina, kao i majka, ima svoju sudbinu koju slijedi i koju valja poštovati. Poštovati znači prihvatiti upravo onakvu kakva jest sa svime što to podrazumijeva. I sa svima koje to uključuje. A često to uključuje i bol i gubitak i smrt, ubojice i ubijene – nekad mnogo njih.

I onda sve to ostaviti tamo gdje pripada.

Ne smijemo uzimati stvari koje su vođene silama većima od nas, koje ne možemo u potpunosti niti razumijeti, u svoje dječje ruke. Dječja naivnost je prikladna i slatka kod djece. Kod odraslih naivnost također može biti sentimentalno razoružavajuća, ali često upravo ovaj razgaljujući osjećaj “sve za nju” vodi do novog naoružavanja.

Ljubav za domovinu, zemlju koja nas je iznjedrila, baš kao i ljubav za majku je nešto sa čime smo rođeni. Ljubav ovdje znači vezanost, duboku povezanost koje se ne možemo rješiti čak niti kada to želimo. Ovdje se radi o ljubavi koja je puno više od samog osjećaja, koja nema ništa sa sentimentalnošću i koja ne ovisi o našim procjenama objekta ove vezanosti. Nemoćni smo čak i kada mislimo da je loša, nekonzistentna, siromašna, prezahtjevna, šizofrena, opasna, čak kada želimo prekinuti ovu vezanost, čak i kada smo kritični, čak i kada nas je povrijedila, čak i kada je se odreknemo – zapravo naročito tada!

Bez ljubavi za Domovinu – Majku, za ovaj izvor kroz koji je život došao nama, baš na ovakav način i baš pod ovim uvjetima – nema nam života. Možemo sjediti na kojoj god želimo grani, to je domet našeg slobodnog izbora, ali ako je ova grana odrezana od stabla, odsječena od korijena koji je hrane, tada se svi naši životni napori brzo sasuše i ostanu bez životnog soka.

Kao i majku i domovinu možemo voljeti nezrelom slijepom dječjom ljubavi koja ili kritizira i odbacuje ili nudi nepotrebne i uzaludne žrtve. Ili zrelom ljubavlju koja vidi i zna.

Zrela ljubav za Domovinu prihvaća i poštuje, kaže DA svemu onome što je bilo i svemu upravo onako kako je bilo. Ne gaji iluziju da je moglo i trebalo biti drugačije. Ne pravi se većom od Domovine same, misleći da zna šta je za nju dobro, a šta ne. Ovakva ljubav za Domovinu ne žudi za “popravljanjem” i za “promjenom” već kaže DA onome što jest.

Velika ljubav za Domovinu razumije da ne zna i da je mala. Ne pravi se da zna šta je za Domovinu dobro i ispravno. I, nadasve, ne žudi za osvetom protiv onih koje doživljavamo kao njene prošle ili sadašnje neprijatelje. Niti su joj potrebni neprijatelji van njenih granica da bi se osjećala bolje i važnije unutar njih.

Velika ljubav za Domovinu ne podnosi žrtvu, već moguće pita “Kako joj najbolje mogu biti na usluzi, u njenoj službi i u službi Onog Nečeg Većeg od nje i od nas?” Ovakva ljubav ne treba sokolove. Niti heroje. Samo obične marljive, kreativne i zrele ljude koji svojim djelovanjem pronose svoje Domovine dobar glas i kroz to nadrastaju uskoću okvira koje postavlja svaka obitelj i svaka skupina, svaka majka, pa i svaka Domovina.

 

majka domovine,kip Ante Kostovića iznad Suezamajka domovine,kip Ante Kostovića iznad Suezamajka domovine,kip Ante Kostovića iznad Suezamajka domovine,kip Ante Kostovića iznad Suezamajka domovine,kip Ante Kostovića iznad Sueza

Majka domovine, kip Ante Kostovića koji stoji iznad Sueza, mini verzija u predsjedničkom uredu Hrvatske

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s